Posavski krug kredom

Netko sklon, veličanju tehnologije mogao bi doista povjerovati da je Bosnu podijelilo - računalo, koje je u zračnoj bazi Wright Patterson omogućavalo djeliteljima Bosne da vide do pojedinosti što prodaju, a što kupuju. Bosnu je podijelio duh istjerivača povijesti. I to ne onaj javni Kutllierov, Vance-Owenov, Owen-Stoltenbergov, Redmanov i na posljetku Holdbrookeov plan, već onaj raniji tajni plan između Miloševića i Tuđmana, što je Milošević na plenarnoj sjednici u Daytonu i službeno iznio u pogledu sudbine bosanske Posavine, rekavši kako već odavno postoji "sporazum s Hrvatima o tome području", a koji je tko zna otkada amenovala Amerika.

Međutim, s kojim Hrvatima? Sa svima osim s onima iz bosanske Posavine o čijoj se koži radi! "Posavski krug kredom" iscrtanje već odavno, prije svih žrtava koje su vjerovale da padaju radi slobode mira, a ne radi simetrije dogovorena rata. Nezadovoljstvo Posavljaka dobilo je uoči konstituirajuće sjednice Sabora formu opravdano žestokoga prosvjeda. No, je li zagrebačka Gradska vijećnica, gdje se održavalo zasjedanje Sabora, bila pravo mjesto za prosvjed? Sabor je prije Daytona bio raspušten, ana prvoj sjednici nije bila dopuštena rasprava o postdaytonskim traumama za njegove hrvatske žrtve. U ono malo protokolarnoga vremena za bosanske se Hrvate zauzeo opet Marko Veselica potvrdivši i ovoga puta kako iskrena politička hrabrost može izvirati samo iz moralnosti.

Nisu li demonstranti svoje negodovanje trebali upriličiti pred Predsjedničkim dvorima budući da je predsjednik Tuđman za rezultate Daytona odgovorniji od sabora? lli pred američkim veleposlanstvom u Zagrebu ako je po Mati Graniću Amerika skrivila želju kontaktne skupine da bosanska Posavina uđe u Federaciju BiH? A zar nije formalno najodgovorniji Jadranko Prlić koji je potpisao u ime Hrvata? Ali kojih Hrvata? Daytonski se sporazum na žalost krivo shvaća kao sporazum triju naroda u BiH, a to je prije sporazum dvaju naroda Hrvata i Srbijanaca izvan BiH s narodom Bošnjaka unutar BiH, odnosno sporazum triju vlada i trojice predsjednika: Hrvatske, Srbije i BiH. Zbog krivog očitovanja značenja događaju se pravi nesporazumi. Tuđmanje u pravu kada kaže da su u Daytonu obranjeni "hrvatski interesi". Nesporazum nastaje kada on pod tim misli interese Hrvatske, a Posavljaci interese bosanskih Hrvata. Tuđman nije mogao žrtvovati hrvatske teritorije u Hrvatskoj, pa je žrtvovao hrvatske građane u Posavini.

Nisu li posavski Hrvati cijena vađenja srpskoga etničkog "trnja" iz kninske krajine, Dalmacije, Like, Korduna i Banovine? Tu je matematika jasna: odlazak 160.000 posavskih Hrvata. To je tragično, ali istinito i to Posavijake stavlja ispred svih drugih kao najveće žrtve za "očišćenu Hrvatsku". Hrvatska oporba tu nije na razini univerzalnoga morala. Njoj ne odgovara odlazak Hrvata iz Posavine, ali joj odgovara odlazak Srba iz "krajine". Njoj ne odgovara gubitak Bosanskoga Broda i Bosanskoga Šamca gdje su Hrvati činili većinu, ali se ne buni što Hrvati stječu Bosansko Grahovo i Glamoč u kojima su Srbi činili većinu! Nitko se ne čudi da je u svoje vrijeme Bismarck diktirao okupaciju i protektorat Austro-Ugarske nad Bosnom kojaje formalno ostala pod sultanovim suverenitetom, a sada se svi čude Clintonovu diktatu i protektoratu NATO-a nad Bosnom koja će formalno ostati jedinstvena država.

Nema sumnje da su ogorčenja Posavijaka autentična, ali nema demokratske geopolitike. Svaki je vođa morao "izdati" dio svoga naroda da bi za cjelinu sačuvao najviše. Je li žal hrvatskih Srba zbog odlaska "putem motorole" iz "krajine" manje vrijedna od odlaska bosanskih Hrvata iz Posavine na isti način? Politika je reciprocitet, a na žalost ne plaćaju ga trgovci, već oni kojima se politički trguje. Napisao sam na desetke tekstova u kojima sam na vrijeme iznašao scenario da će ceh "svih Hrvata" platiti, po mome skromnom iskustvu, po duši najbolji od svih Hrvata - bosanski Hrvati. Zbog toga ih ovoga puta neću braniti na način da samo Tuđmana pozivam na odgovornost, već ću radije postaviti pitanje i njihove političke odgovornosti.

Posavljaci su također, poput mnogih bosanskohercegovačkih Hrvata prihvaćali logiku da je njihov predsjednik Tuđman, kao "predsjednik svih Hrvata", a ne Alija Izetbegović! Između svoga hrvatstva i BiH izabrali su - hrvatstvo "Herceg-Bosne". Tko je znao bolje od Posavijaka da će poslužiti kao moneta za potkusurivanje u okviru "globalnih mirovnih lješenja", ali osim bosanskih fratara koji su bili trublje u noći i političkoga kruga oko Ante Kovačevića svi su se manje-više "ufali" u pasivnost i determinizam. Sporo su razvijali i institucionalizirali posebnost svoga hrvatstva, nisu, recimo, osnovali "Hrvatsku Republiku Posavje", već su se maglovito uklopili u omamljujuće "jedinstvo Hrvata". Primajući oružje od HDZ-a i HVO-a primali su i političku ovisnost od Herceg-Bosne. A zar se nije slično dogodilo i Hrvatskoj? Ne plaća li i ona svoj put naoružavanja i

neovisnosti neugodnim političkim kompromisima? Imajući svoga fra Iliju Živkovića u Washingtonu, Orašje nije vjerovalo u pozive na odlazak koji su dolazili sa sviju strana i uspjelo se samosačuvati. Kad su bosanski Posavljaci shvatili što će se događati njima, oni su se organizirali, ali nedostatno agresivno, za što krivnju, doduše, snose i hrvatski mediji.

Ako su Bosnu dobili Bošnjaci, Hercegovinu Hrvati, naravno uza sve iznimke na svim stranama, izgleda da su Posavje i Podrinje dobili Srbi. Nije stoga strah Posavijaka kratkoročni, u smislu povratka u svoje domove, već dugoročni, u smislu da bosanska Posavina raspadom Bosne i Hercegovine ne postane sastavni dio Srbije. Taj bi strah od budućnosti valjalo preokrenuti u borbu za budućnost. Za očuvanje cjelovite BiH! Radi li se centralna banka BiH da bi za godinu dana propala? Budu li se Posavljaci u svoju Posavinu vraćali u većemu broju, veća će im biti i demokracija. Ali, to vrijedi za sve prognanike. To bi napokon morali shvatiti i svi prognanici, jer nema jednostranih i jednoetničkih ispravljanja multietničkih situacija.

Na nedavnom eurosredozemnom Forumu u Barceloni Herve de Charette, francuski ministar vanjskih poslova, naglasio je kako se neće dopustiti egzodus (160.000!) Srba u Sarajevu i oko Sarajeva. Sve se izgleda zaokružuje na brojci od 160.000 ljudi koji su zbog svoga podrijetla nepotrebni novim demokracijama. Slično je upozorenje uputio i francuski predsjednik Jacques Chirac Clintonu, što je Haris Silajdžić odbacio tvrdeći da za Srbe ima mjesta u Federaciji BiH. Kako treba čitati ove poruke de Charetta i Chiraca da Srbi nemaju dužnost odlaska iz Sarajeva, nego da je posve logično da Hrvati imaju dužnost da se vrate u njima najvoljeniju rodnu grudu- bosansku Posavinu! Valja što prije internacionalizirati svoju politiku otvorenih namjera, a ne stalno interiorizirati tuđu politiku skrivenih namjera.

(Slobodna Dalmacija. 2. prosinca 1995.)