Daytonska Bosna kao samoispunjeno proročanstvo

Bartol LETICA

Slaven LETICA

99) Sama diplomatska radionica u Daytonu temeljila se na tzv. tehnici senzibilnog uvježbavanja koja se koristi kao tehnika "ispiranja mozga" za upravljanje sukobima među predmodernim etničkim skupinama. Ista se tehnika u povijesti diplomacije koristila pri organiziranju radionica: Izraelci i Arapi nakon rata 1967. godine. Ciparski Grci i Turci, Indijci i Pakistanci, frankofonski i anglofonski Kanađani itd.

Nakon Daytona postoje zapravo tri Bosne: (1) stvarna Bosna koja je nakon tri godine agresije i genocida uništena ne samo kao povijesna realnost već i kao ideja, (2) "Bosna od papira" - ona Bosna koja je kao mogućnost, želja ili diplomatska igra opisana u daytonskim dokumentima i (3) "Disney-Bosna" koju su proizveli zapadni, naročito američki mediji i koja je superiorni svjedok još jednog ostvarenog američkog sna o vodstvu, vojnoj sili i diplomatskoj genijalnosti.

~ Što se stvarne Bosne tiče, sasvim je vjerojatno da su rezultati genocida nazvanog etničko čišćenje konačni, da stvarna" Bosna 2000-te" neće biti zemlja koja izražava nade i ostvaruje snove svog velikog kreatora - Amerike - o slobodi, toleranciji, federalizmu, ljudskim pravima, multikulturalnosti itd. Bosna koja ostvaruje te nade i snove živjet će samo u svijesti i nadanjima Amerikanaca. Stvarna Bosna danas predstavlja ostvarenje genocidnih fantazija Radovana Karadžića o Republici Srpskoj oslobođenoj od Muslimana i Hrvata.

~ "Bosna od papira" ili McDonald's-Bosna¹⁰⁰⁾ opisana je u dvanaest ključnih daytonskih dokumenata - "Općem okvirnom sporazumu" i u jedanaest "dodataka". U toj "Bosni od papira" Bosna je jedinstvena, federalna i demokratska država koja poštuje ljudska prava i vladavinu zakona. U toj Bosni izbjeglice se vraćaju svojim
kućama, postoji sloboda kretanja, vlasti surađuju s tribunalom u Haagu, ratni su zločinci uhićeni, postoji multikulturalizam i tolerancija, obnovljeni su svi spomenici koji svjedoče o petostoljetnom multietničkom kontinuitetu.

~ Konačno, postoji i "Disney - Bosna" tj. Bosna koja se tijekom tri godine stradanja Bosanaca gradila u svijesti i srcima Zapada, naročito Amerike, kao ikona koja svjedoči o patnji jednog malog naroda ali i trijumfu dobra nad zlom.

Naime, da bi se Bosna, koja je početkom 1990- tih bila za američke nacionalne interese navodno "nevažna"¹⁰¹⁾, vijetnamska, mistična, imaginarna, metaforička, CNN-ovska, približila mislima i srcima Amerikanaca¹⁰²⁾, trebalo ju je učiniti "potrošački" zanimljivom garantirajući kvalitetu Made in USA ili Product of America. Samo takva Bosna mogla je naći mjesto u srcima i svijesti Amerikanaca.

      ¹⁰⁰⁾ Taj pojam dobro izražava "efikasnost" novog tipa diplomacije koja u kratkom vremenu želi pod svaku cijenu riješiti probleme, bez obzira na kvalitet ili posljedice rješenja. U svakom slučaju potreba da taj "bosanski kauboj". kako je The Economist (vidi: Volume 36, 16. rujna 1995.) nazvao Richarda
Holbrookea, nađe diplomatsko hamburger-rješenje bila je podjednako nužna Billu Clintonu prije predsjedničkih izbora, kao i ratom opustošenoj Bosni.

      ¹⁰¹⁾ Bilo je, srećom, rijetkih pojedinaca koji su od samog početka vizionarski ocijenili stvari takvima kakve zaista jesu. U svjedočenju pred Odborom za nacionalnu sigurnost Predstavničkog doma SAD-a o prestrojavanju 25.000 vojnika SAD-a u Bosnu, Jeane J. Kirkpatrick je 15. studenoga 1995. godine rekla: "Od početka rata u bivšoj Jugoslaviji vjerovala sam da su ugroženi važni moralni, politički i strateški interesi na Balkanu. Podsjetimo da su se dva svjetska rata raširila iz balkanske kutije baruta, ratovi koji su progutali europski kontinent te konačno uvukli i SAD. Budući da smo dio zapadnog svijeta ne možemo biti ravnodušni prema brutalnoj agresiji i masovnim ubojstvima u srcu Europe.

       102) Kad su u pitanju "navike srca" prosječnog Amerikanca, najbolje je citirati dio publikacije CIES u kojoj se obrazovanim i uglednim strancima predstavljaju značajke Amerikanaca: 

Amerikanci su usmjereni da cijene svoju individualnost, da misle kako su ravnopravni bilo kojem muškarcu ili ženi, da vjeruju da su gospodari svoje sudbine. Oni se osjećaju slobodnima iskazivati svoje mišljenje o većini stvari, začuđujuće su iskreni u izražavanju vlastitih političkih stavova, njeguju iznad svega pravo na slobodu govora garantiranu Ustavom. Neposredni su u komunikaciji; postavljaju pitanja kada trebaju informaciju; kažu ne kada misle ne. Amerikanci obično ne ispoljavaju klasnu svijest niti čine razlike na osnovi klasne pripadnosti. Identificiraju U se ikako, onda to većina čini kao pripadnici srednje klase. Osim, možda, vrlo bogatih i vrlo siromašnih, Amerikanci obično ne smatraju da je njihov uspjeh u životu određen klasom u kojoj su rođeni i obično ne iskazuju superiornost u javnim situacijama. Ipak, ne mora biti isto i u profesionalnim okvirima. Amerikanci nastupaju otvoreno i prijateljski u prvom susretu, što samo znači da im je drago da su vas upoznali; to može, ali ne mora, voditi pravom prijateljstvu. Iako se može tvrditi da jedna vladina agencija kroz navedeno iznosi vladinu propagandu i ponavlja stereotipe o Amerikancima, takvi streotipi obično dobro izražavaju društveni karakter i/ili civilnu religiju.

Zemlja koja je do Daytona bila simbol zla i nesreće, metafora američke frustracije (drugi Vijetnam), jedna od imaginarnih balkanskih duhova, u najboljem slučaju ružno pače ili Pepeljuga izložena milosti i nemilosti gospodara carstva Zla (Karadžića, Mladića, Arkana itd.) odjednom dokazuje ostvarivanje još jednog američkog sna o slobodi, pobjedi, demokraciji, humanizmu, federalizmu, vojnoj superiornosti i vodstvu.

Sve u svemu, kada su u pitanju zapadnjačka popularna kultura i kolektivno pamćenje, mala je vjerojatnost da će stvarna Bosna preživjeti test vremena, a mnogo je vjerojatnije da će takva sudbina zadesiti "Bosnu od papira" i/ili "Disney - Bosnu".

Vrelo: „Postmoderna i genocid u Bosni – Etničko čišćenje: velika prevara našeg doba“, str. 87-93