Pijan čovjek

Došao ja k'o đak za vrijeme praznika kući da malo posjetim roditelje, vidim braću, obiđem komšiluk. Da vidim što ima, što nema od onoga što je negda bilo. Čovjeku je uvijek drago uspoređivati stanje koje iza duljeg povratka zateče s onim što je bilo u njegovo vrijeme.

- Evo Marka! - povika opazivši nas. - Evo Marka ...

 

Prolazio je pokraj psa koji je inače dosta ljut bio. Pas podiže lagano glavu, malo ga pogleda i spusti opet glavu, podvi samo nešto rep, sig­urno s namjerom da ga Marko ne sačepi.

- Evo Marka ... Ako je moguće ... Ako ... Vrti se ... Marko će ... Mrak ... Sava ... Marko se kupa ... Sava, Sava ... Sveti Anto, Faljen Isus!

 

Svi mu odgovorismo u jedan glas. -Kako je, Marko? - pitaju ga.

    - Dobro, dobro ... Eh, Marko . Malo sjesti ... Ne može ... jedna noga ... Druga noga ... Amerika puca ...Za dva dana bit će rata.

Okretao se na sve strane. Tako se okrećući opazi psa kraj koga je čas prije prošao.

- Ma, je li ono ćuko ondje? Nu, nu.

Približi se psu, podiže štapinu prema njemu vičući snažnim, hra­pavim glasom:

 

- Jesi li ti ćuko? Ha? Jesam li ja sad pokraj tebe prošao? Zašto ti nisi laj'o na me? Znam ja tebe, ti si ćuko i ti nisi Marko. Zašto, de, nisi laj'o na me? Ja od tebe ne tražim kruha, ne tražim rakije, ne tražim duhana - ima Marko svega. Tražim da laješ na me k'o i na druge ljude, pa što ne bi i ti tako laj'o i na me? Zar ti mene ne držiš za čovjeka? Ha? Aaa! Marko je čovjek, a ti si ćuko, ćuko, ćukooo!

 

I lupi jadnog psa štapinom preko rebara da je daleko odjeknulo. Pas dreknu, odleti desetak koraka te stade i okrenu se Marku žestoko režeći. Marko htjede opet k njemu, pas iskezi još više zube, zareža još jače, te bi među njima došlo do gusta, da neko ne povuče Marka u hlad.

- Sjedi, Marko, sjedi!

- Ja, ja, sjest s ljudima, jašta, k'o sa svojim ljudima.

 

Htio je sjesti i sjeo bi da mu oko ne zape za nešto drugo. Pokraj stabla stajale su dvije posude: tikva i testija ¹, obje pune vode malo prije donesene. Marko se sage, natače tikvu na jedan ručni palac, testiju na drugi, te po­če goropadno igrati. Lupa se nogu orila, prašina se podigla, voda iz posuda prskala na sve strane, najviše po njemu. Oroz izletio iz svoje hladovine i neprestano kričao upozoravajući time kokoši na pogibelj, a uplašeno mače pokraj stabla nakostriješilo se i razgledalo oko sebe kud bi mu zgodnije bilo pobjeći. Možda bi ostalo nezapaženo da mu se dalo šutjeti. Ali, kad je Marko prigustio i ponešto se njemu primakao, poče mače frkati i odjednom zamijauka sitno, otegnuto. Time svrati Markovu pozornost na se. Opazivši mače u tom stavu, pomisli Marko Bog zna što, spusti ne baš nježno tikvu i testiju, zadrelji u mače svojim zakrvavlje­nim očima, htjede mu nešto reći, ali mače se u tren oka stvori na sta­blu. Stade na prvu granu i odatle gledaše uplašeno i začuđeno. Marka to jako razdraži.

- A što je tebi, mala? Što bježiš ti od Marka? Moj sinko, Marko je od 'ranio trista mačaka, nije nijednu ubio. Nije Marko katil², nije Marko nikom dušmanin. Svak' Marku kaže da je čovjek. A šta si ti, šta si ti? Da si ti mačka, ja bi tebi kapu skin'o; ti si samo pola mačke. I opet se ti nešto koroljiš, kostrušiš i bježiš od Marka. Ako Marko igra, igraj i ti. Imaš ti više nogu nego Marko. Ali, mora biti, i ti ne držiš Marka za čovjeka, ha?

I podignuvši štapinu prema mačetu, proguli se: - Maaac!

Mače odleti još dvije tri grane na više i stade, držeći jednu nogu odignutu, spremno da još bježi ako ustreba. Na Markovu dreku poče režati pas koji se bio povratio na svoje prijašnje mjesto. Oćutiv psa, ostavi Marko mače na miru i vrati se opet ka psu.

- Ha, gazda, opet si tu. Jesi li ćuko? A što ti ne zalaja na me? Nisi ti nijem! Ma, što misliš ti? Nije Marko ništica. Marko je Savu gazio. Ako je Marko pijan, opet je on čovjek. Ja, ja, čovjek, čovjek, a ti si ćuko, ćuko! Nu, nu, a što kesiš te zube na me? Ima Marko više zubi nego ti. Misliš, netko se tebe boji! Kukavice, Marko se ne boji Amerike, a kamoli tebe, ćuko jedan. Hoćeš ti da mi ratujemo? Dobro - rat!

I lupi ponovno jadnog psa istom štapinom. Siromašna životinja po drugi put morade bježati iz hladovine na onu žegu, jaučući bolno i ljutito.

Mače je jednako stajalo gore na grani i ozgor zurilo. Odjednom poviš stabla zapjeva oroz svojim čistim, punim glasom. Marko se brzo okrenu i prisloni uz njega pjevati. Od njegova hrapavoga glasa poplaši se oroz, naglo prekide pjev i pobježe kokoćući. Marka to razgoropadi i sad se žestoko iskrenu na oroza:

- I ti, drlandžo, aman³ ne poznaješ Marka? Kako je to bježati od čovjeka koji hoće da se s tobom veseli i pjeva? Pjevat, veselit se, dok smo živi, ja šta ti misliš? A ti bježiš od čovjeka. Tko te to nauči, večero lisičija? Jesi li tu školu od ćuke primio? Malo bolji ljudi pjevaju s Mar­kom. Marko zna više pjesama nego svi orozi do Save i priko Save. Ti nisi oroz, ti si ćuko! Marš!

I baci se za orozom štapinom što je jače mogao. Oroz vješto poskoči, štap ina proleti ispod nogu, a on odleti u šumu kričeći.

- Nu, nu ti njega! Pa i on ne priznaje Marka. A šta će on Marku? Markovo je more i zemlja, a njemu eno njegov bus. A ima za busa i lisica ...

Vratio se u hlad, htio je sjesti, ali se polagano sruši na zemlju i ostade ležeći. Bio je znojan, prašljiv, gotovo raspasan; kosa mu raskuštrana, prsa razgaljena, usta slinava. Za kratko vrijeme bio je u dubokom snu. S njegovim mirom, smirilo se i sve. Pas se vrati ponovno na svoje staro mjesto, samo nije legao već sjeo na stražnje noge i gledao Marka. Mače sašlo sa stabla i odanle uprlo svoje očice u njega. Oroz izašao iz šume i okrenut k Marku pomalo kvrčao kao da još nije siguran da je pogibelj minula. Čudile se te Božje životinje nad onim što su danas vidjele i doživjele, jer takvo šta među njima se ne može ni vidjeti ni doživjeti.

Biblija pripovijeda kako je Ezav imao prvenstvo pred mlađim svojim bratom Jakovom. Nekom zgodom prodao je on to prvenstvo, i to vrlo jeftino, mlađem i od sebe nižem svom bratu Jakovu. Čovjeku je Gospodin Bog dao prvenstvo pred svim živim bićima na zemlji. Ali čovjek, često uslijed pomanjkanja društvenoga odgoja, osobne svijesti, umne razvijenosti, gdjekad i uslijed zloće - preda to svoje prvenstvo kome mu drago živinskome biću i tako se svojevoljno učini nižim od tog bića koje bi - po svojoj naravi i po Božjem određenju - moralo biti niže od njega. Tu svoju pogrešku kasnije poput Ezava duboko osjeća i teško snosi. Odatle onaj opetovani povik: Zar ja nisam čovjek? Zar ti mene ne držiš za čovjeka? To je naravni povik ponižene duše i povrijeđenog unutarnjeg dostojanstva čovjekova.

Takva je sudbina bila i s našim Markom. Da je on sam ili bar koji rjeđi slučaj, ne bi ta rana tako ni bila ljuta. Ali, nažalost, takvih je među nama mnogo i Marko je samo jedan od mnogih. Ta rana peče, jako peče.⁴

.....................................

Testija (turc.) - glineni vrč za vodu, krčag.

2 Kati! (turc.) - krvnik, ubojica.

3 Aman (turc.) - baš, upravo, skoro.

Preuzeto iz: Fra Juro Vuletić, Pregršt dobrih riječi

     Kalendar sv Ante za 1944. godinu, Sarajevo, 1943., str. 129-132