Amnezija

Potpuni zaborav je stanje sreće, blaženstva, koje se trude da stignu sanjari; tabula rasa, utapanje u ništavilu, kupelj ljud­skoga duha i nerava. Amnezija je poratna bolest, kao i sreobo­lja, odjek velikih kriza. Nisu sve amnezije jednake, jer nismo svi jednaki mjesečari.

Paramnezija je jedna žena na igalu, u svijetloj haljini, koja nam maše maramom, čim je parobrod prestao da žviždi. Naš je pravac: Srećna Ostrva, blagoslovljena Orionom, Andromedom. Putovanje vodi u nepoznatu plavet, plavet se raspršava u bjeli­nu, pjene talasa i prestanak neba. Putujemo, bez sjećanja, bez uspomena, bez pamćenja. Putujemo, bez sebe. U istom ovom prizoru kao da smo već jedanput bili.

No ima raznih zaborava, raznih načina da se gubi veza.

Opium, filmovi. Prošlost postaje sve više mrtva gruda zemlje, okovi; bježimo od prošlosti. Svijet je velik, a ništavilo i prazni­na još veći. Evazija je u smjeru nirvane. Gdje god je hvataljka popustila, zaborav nastaje i širi se. Zaborav hvata sve stvari koje ostaju bez oslona i uporišta. Jer se toliko zaborava širi, ras­poznajemo, da mnoge stvari nisu čvrste. Ne drže se, ne odolije­vaju.

Zaborav ... Kliješta popuštaju. Iza zaborava nije mir ... Iz zaborava se izvija nemir, kao što biva sa stanarom iza zaključa­nih vrata, koji ne može da iziđe. Zaborav je odnio ključe. U sobi osamljenik je nemiran, on se trza, traži izlaz, traži ključeve i u zidove, u vrata lupa, lupa.

Lupaju samotari u izbi zaborava, ali do njih ne dolazi odgo­vor. Teško je povezati pređu na mjestu, gdje se prekinula, a pa­met bolesnika nije nit magioničara, koja se svejedno nastavlja kao da se nije prekinula.

Novi ljudi... Vidite ih po perivojima. zaboravljeni, zabravljeni. Poneki od njih vraća se s izleta, smiješi i čini mu se, da je žrtva druge, druge hipnoze.

 

Tin Ujević „Krugovi“ ; Zagreb, 1952.

 

Listopad 2010.