Kava bez mlijeka

Mrsko mi ustati iz tople postelje, gledam u plafon i dosađujem se.

Zamislite samo koliko gluposti čovjek može napraviti kad bi napisao ono što želi, možda bi i svaka napisana riječ bila mnogoznačna ili pak dvosmislena (nisam ja kriv što je hrvatski riječnik siromašan riječima). Možda bi joj bio potreban komentar, rasprava ili stisak ruke. Ali zato postoji mudrost ili (kad je jezik brži od pameti) grižnja savjesti koja vječito uzdiše i kaže: „Mea Culpa.“

 

Søren Kierkegaard, danski filozof, je davne 1835. godine rekao: (Samo da nađem, negdje sam zaturio. Aha... evo ga!)

„I u bezgraničnom moru razonode uzalud sam tražio sidrište kao i u dubinama spoznaje. Osjećao sam gotovo neodoljivu moć, čime je jedna razonoda pružala ruku drugoj; osjećao sam onu vrstu nepravog oduševljenja koje je u stanju pobuditi; osjećao sam dosadu, raščetvorenje koje potom slijedi. Okusio sam plodove sa stabla spoznaje i šesto se radovao njihovom divnom okusu. Ali ta radost je bila samo trenutak spoznaje i nije ostavila nikakav dublji otisak u meni samom. Čini mi se da nisam pio iz vrča mudrosti, nego da sam pao u njega.“

 

Prije negoli nastavim, ponovno čitam Kirkegaardovu misao; iznenađuje me njegov sjetni i istodobno kićen ton. Vjerojatno mu je tad bilo drago ali ipak sve to sažeti i izreći nije bilo lako što nepobitno dade naslutiti nevjerojatnu ushićenost. Kao neki romantičar, jer i u ono vrijeme ljubovalo se kao i sada.

 

Problem romantičara je što ne poznaje svoju vlastitu veličinu, nego želi postati veći od svega drugog, prekoračiti sve granice, pojesti cijeli svijet i zbog toga je romantizam postao barbarstvo i srlja u dosadu. A dosada je dosadna jer nema granica i hoće nam pokazati našu vlastitu konačnost. Onda nam nudi kojekakve izbore. I što je veća mogućnost izbora to vodi u umanjenje značaja zanimljivosti i vrijednosti. (Ovo posataje ozbiljno. Stavljam očale na nos da budem još ozbiljniji).

 

Ako tako razmišljamo (a, razmišljamo) nije teško donijeti odluku ostanka u krevetu (vani je tako i tako sivo i maglovito i kako je znao kazati pokojni Mato Barukčija: „Jebote šarović, jest zima). Možda upadnemo, opet u san. Spavanje je, kao što znademo, nešto najtajanstvenije od svih naših čina. Tu se događa svašta. Posvećujemo mu trećinu života i, čini mi se, ne shvaćamo ga. Za neke je san samo pomračenje jave (da skrati vrijeme), a možda dođe do sudara stvarnih impulsa. Za neke je san složeno stanje koje obuhvaća istovremeno jučer, danas i sutra (tu bi onda grizodušje bilo nedolično). A za neke je neprekinut niz snova (spokojni kaos).

 

Otvorimo okice i pojavi se sadašnjost koju računamo danima i noćima, stotinama otrgnutim listovima kalendara strepnjama i činjenicama (zašto opet nema onog blesavog znaka na display?), to je sadašnjost koju živimo svako jutro, svaki dan i svaku večer prije sna. Paučina se pretvara u konope i nalazimo se usred navike, usred mreže (kao upecani)... i tako iz dana u dan žderemo sami sebe (nešto kao stari jedrenjak u zalivu koji čeka bolje vjetrove).

 

Moj dragi filozof Friedrich Nietzsche (vidim kako kolutate očima i kažete: „O ne ...opet onaj ludak“), je jednom rekao:

„Pravljenje planova i uobličavanje zamisli donosi sa sobom puno dobrih osjećaja, i tko bi imao snage da cijelog života biti samo kovač planova, taj bi bio vrlo sretan čovjek: no on bi se s vremena na vrijeme morao odmoriti od tog posla tako što bi izvodio neki od planova - a tada dolaze ljutnje i otrežnjenje.

 

U hladnjaku opet nema mlijeka.

─ Ima li išta ružnije od kave bez mlijeka?

─ Ima!

─ Što?

─ Mlako pivo.

 

Robert mi sutra ima rođendan. Obećao sam napraviti Burek i sad idem tražiti materijal.