Obiteljska kuća

Njihova obiteljska kuća više ne postoji. Jednostavno, nema je. Kad l je umrla majka, više im nije ni trebala. Djeca su se razišla svojim životnim putovima koji se polako završavaju. Kuću su prodali i sve rjeđe prolazili putom pokraj nje. U zadnjem ratu je bila zapaljena, nakon rata ponovno prodana, a novi ju je kupac sravnio sa zemljom kako bi napravio mjesta za odlaganje kupljenih stvari naveliko i prodavanje namalo.

A kakva je to bila kuća! Katnica. Otac ju je gradio za onoga tamo rata. Drugog svjetskog. Žurio je s gradnjom jer se obitelj ravnomjerno godišnje povećavala za jednoga člana i trebalo im je životnog prostora. Š troje djece i njihovom majkom najprije je otišao iz sela u grad, ondje unajmio jednu staru kuću preko puta kuće nobelovca Andrića i svakog dana nakon posla u gostionici u centru grada odlazio na gradilište, gra­dio i nadgledao gradnju. Nije studirao arhitekturu, a znao je kako se kuća gradi. Gdje je sve smogao sredstva za gradnju tako velike kuće, sam Bog zna. Prije useljenja stanovali su kratko vrijeme kod majčinih roditelja preko puta i strpljivo čekali da se nađu u svojoj novoj kući.

Tada je zapravo i počela povijest ove obitelji, a bio je rat. U prizemlju nove kuće bilo je obilje prostora pa su ga otac i majka preuredili za pro­davaonicu živežnih namirnica za onaj kraj. A kad je dobro zagustilo, počela nestašica i jelo se jedanput dnevno, odnijeli su što se našlo u prodavaonici, smjestili to na tavan i tako ova obitelj nije osjećala gorku nestašicu i glad koja je tada zavladala.

Malo nakon izgradnje kuće otac je na nju prislonio aneks, lijepu za­tvorenu verandu s drvenim stubama kojima se penjalo na kat, i nuspro­storijom, što je tada bila prava rijetkost u tom naselju. Krov verande bio je položen pod kutom od 90 stupnjeva prema glavnom krovu i pod njim je upravo bila ta ratna ostava za živežne namirnice. Taj se prostor s brašnom, mašću, grahom, solju i drugim namirnicama vezao za glavni tavan jednim otvorom koji se uvijek nakon korištenja zatvarao polaga­njem opeka. Tako se dogodilo da su jednoga dana došli partizani, vidjeli brojnu obitelj i strogo zatražili od oca da im pokaže od čega žive. Popeli su se na tavan, zavirili u veliki sanduk s nekoliko kilograma pšenice na dnu, bili na korak do složenih opeka i da su ih samo dotaknuli puškom ili čime drugim, vidjeli bi da se radi o suhom zidu koji se vrlo lako demontira i složi. Ali nisu. Otišli su. čudeći se kako se ta obitelj prehra­njuje i sastavlja kraj s krajem.

Kako je bilo ugodno stanovati u novoj kući! Na katu pet soba u koje se ulazilo iz prostranog predsoblja; zvali su ga ganjak. U sobi prema cesti bila je kuhinja i dnevni boravak sa sećijom uz prozor na kojoj je majka ponekad sjedila, džezvu s kavom držala na prozoru i polako pila umačući kocku šećera u kavu i gledala na cestu otpozdravljajući po­znanicima i susjedima koji su išli u grad po svom poslu. U ovoj se pro­storiji obitelj skupljala uvečer i nakon večere slušala stroge očeve prodike i pouke kako se treba spremati za pošten i koristan život. Dobro je predviđao što će tko biti u životu: Ti ćeš biti inženjer, ti učiteljica, ti svećenik, ti dobar majstor, a ja ću vas svojim radom školovati, proricao je. I gotovo sve pogodio. A kad bi bio dobrog raspoloženja, Ljuljuškao bi koje dijete na koljenima ili bi naložio kojemu od već opismenjene djece da uzme Kačićev Razgovor ugodni i čita njegove pisme. Djeca su tada ulazila u svijet razigrane mašte, jahala konje zajedno sa serdarom Stojanom Jankovićem i drugim junacima onoga doba i uvijek bila na strani naših.