Prvo se radi oslona zemaljskog stopama klupi kamenoj priklanjamo, tamo gdje se umor primarno prima i razlaže. Stûd snimo pod zvijezdama što ispod i iznad svjetlucaju.

Onda meandrira naša lađa znatiželjom(?), žednim srcem(?), a prazne ruke se upliću u rosu nataloženu po jutarnjoj travi srpnja, po zrelom zlatu pšenice iz čijeg mira stameno izviru zvonici.

Pod njima teče molitva:

Vječni, pogledaj na naša (teška, čemerna, suluda, nedopustiva, nenapojena, neobazriva, nehumana, krvava, zamišljena, bratoubilačka, sluđena, zanesena, iskrena) zemaljska putovanja…  Novim milijunima očiju što neumoljivo pristižu i puzē Međugorju – tim putem! ori se ljudski polusan bez imena naspram mnoštva i porukā:

Est deus in nobis.

Snažni nas koraci vraćaju na davno napušten prag roditeljski, odakle svi izviri potekoše da bi se pronašli… i takvi, preobraženi, umilnim gugutom uneseni u lica nadobudnih, tihi s riječima zborimo:  Jednako anonimusi, i vi sa vidljivim tragovima eshatologije sraslim s dnevnim mudrovanjem, kao i svi mi… vide ono što stvarnošću zovemo. Jedni, zadovoljni neznanjem, nemaju pitanja jer sve znaju, drugi ne znaju da nikada neće znati što je to, zapravo, stvarnost (koja u ograničenoj ljudskoj percepciji nije to što Jest).

Naš dnevni plamen (jer je ljudski) gori i naše ruke streme od iskona žedne, od prapočetka potrebne priklanjaja Tebi, osuti rosom besmrtnosti.
Vjetrovi okolo smireni su, prozori zatvoreni, toplina nas dotiče u malim krletkama života.

U ljudskom hodu za jednim glasom visoko me držao put, u bujicu se ljudskih vapaja obrušavajući. U očima sam odnio sliku grimasē i zapamtio zov nepoznatog dječaka. Nisam mogao ni znao razmišljati o njegovoj nevinosti, o tome zašto razularena i nemilosrdna rijeka života u nepovrat odnosi one koji više ne mogu ni plakati.

Dobro došao u Međugorje, izvila se hermetička nečujnost iz mene. Prije nego sam sklopio oči da ljudski putujem do skuta Milosrđa u Kozmosu…

 

Nadnesen nad svoje umrlo lice djetinjstva uvijek je vidio negdje napisano pitanje: Ako i jesmo na Zemlji, na planeti, ali gdje smo zapravo mi?

Nitko nas nikada nije podučio, a onaj tko je pokušao prelazio je na stranice bajki i postajao čarobnjak.

Kao dječaku čarobnjaci su mu bili mali sitni ljudi koji borave u žutim večernjim travama pored starih zidina… uz jezero bez imena. Jezero koje privlači svojim mirnim sjajem poput izbrušenog najsvjetlijeg dijamanta, govorili su stariji.

Takvo se jezero, sa svojom nezemaljskom ljepotom, moglo vidjeti jedino poslije noći kroz koju je prošla oluja, munje s velikim olovnim očima, gromovi kao jeka noćnih dubina… i čete crnih bezličnih prilika…

S pubertetom dolazile su drukčije kiše, skidale su se, vjetar im je odnosio odjeću, nage su ga u kurzivnom leluju i letu omotavale u svoj mekani topli vodeni plašt… i nosile ga.

Nakratko zaustavljao se nad uzburkanim morem što se dizalo i tuklo o stijenje.

Te munje i gromovi! Ti vâli…!

To bosonogo dijete, opijeno akrobacijama galebova, njihovom umjetnošću hitrog obrušavanja s hridine!

Ti ljudi oko njega, ta očeva borba, bespomoćna, bjesomučna i vječna … sa žilavim rukama i dubokim borama po licu!

Ti konopci što režu, izmiču se i pucaju!

Taj urlik mora i skršeni jarboli!

Sve to ulazilo je u njega i stapalo se u mozaik neizdiferenciranih fragmenata. Koji su se taložili u njemu, određivali mu smjer kretanja i pogleda oka, ali on je vidio, sasvim jasno vidio samo okvir a u okviru sliku…

Sliku svojih prvih snova, sliku strašne i veličanstvene ljepote elemenata, u paramparčad rasutu i zemlju i nebo. I sanjao čudna, zaprepašćujuća pitanja … bez odgovora.

Vidio je djelić nečeg što je svrstavao u neodgonetljive odgovore – toplinu u očima onih koji su, iako osupnuti spašavanjem golog života, imali vremena za njega.

To vrijeme su bili trenuci majčine nježnosti i poneke suze… i očevog zagrljaja… kojeg će pamtiti, možda najviše zato što se iz takvog okrilja prolamala i druga emocija, i drugi ljudski vrisak: Nek’ ide sve…!

Sa orkanom toga dana, ili toga života, sa zaljuljanim sobama i Ave Marijom ljuljalo su raspeće Spasiteljevo.

Srceparajući vapaji ljudske bespomoćnosti (prije uništenja, govorili su kroz molitve), stapali su se s njegovom, iverjem ispisanom, ljepotom i snagom svijeta upletenog u pljuskove, munje, orkan i strah.

Nadnesen nad umrlo lice djetinjstva ostala su ista pitanja.

Samo je na jedno imao odgovor: Sva svjetlost, toplina i sklad svijeta njegove slike izvirala je iz tada nevidljivih izvora – iz ljubavi onih čija je imena pet decenija kasnije, na sličnoj verandi iz djetinjstva, na naslovnici njegova prvog romana osvijetlila munja bljesnuvši u sumrak… kao plamteći sjaj nad gradom.

I na njegovu licu suznom, u osmijeh namještenom.