Zona sumraka

lako je prošlo 26 godina od njezina sastavljanja.' sadržaj poznate Bijele knjige ostao je nepoznat gotovo svima nama. A riječ je o jednom od najopskurnijih dokumenata Saveza komunista Hrvatske koji je 1984. načinio Centar CK SKH za informiranje.i propagandl!. Naručio ga je tadašnji član Predsjedništva CK SKH Stipe Šuvar, a dokument se u orlginalu zvao „O nekim ideljnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke". Riječ je o dokumentu koji je bio partijska hajka na sve intelektualce, umjetnike, književnike i druge koji se sa  svojim radovima i mišljenjima nisu uklapali u tadašnje ideološke partijske okvire.

Jedna od žurnih mjera koje je u obnovljenoj Jugoslaviji nametnula komuni­stička vlast bilo je navođenje tema o kojima je bilo zabranjeno pisati. Njih je Privremenim uputstvom o istražnom postupku organa Odjeljenja zaštite naroda od 25. srpnja 1945. definirao Državni tužitelj Demokratske Federativne Ju­goslavije. Prema naputku Aleksandra Rankovića, načelnika Odjeljenja zaštite naroda (OZN-e) iz prosinca 1945., u sastavu IV odsjeka OZN-e formiran je "aparat za cenzuru“. U naputku je naglašeno da priroda posla iziskuje "najve­ću opreznost i konspiraciju“. Kao vrste cenzure navedene su: vojna cenzura i pregled pošte (P.p). Vojnu cenzuru vršio je Generalštab Jugoslavenske armije i to u doba rata, izvanrednog stanja u državi ili njezinim dijelovima, a ta cen­zura imala je javni karakter. Pregled pošte vršila je OZN-a, a ta vrsta cenzure posebno je bila važna u vrijeme ukidanja vojne cenzure i zahtijevala je stro­gu konspiraciju. Za taj posao određeni su radnici OZN-e koji kao takvi nisu poznati i koji ne dolaze u prostorije OZN-e, već rade u poštanskim uredima i u telefonskim centralama. Pregled pošte organiziran je u sjedištu OZN-e u Beogradu, zemaljskim odjeljenjima OZN-e, odnosno republičkim centrima i gradovima: Niš, Novi Sad, Split i Maribor.⁹

9 Odelenje zaštite naroda Ministarstva narodne odbrane Federativne Jugoslavije, broj 1552., 25. 12. 1945. Preslika ovog dokumenta kao i svih dokumenata koji budu navedeni bez mjesta čuvanja nalaze se kod autora.

Kao prilog naputku o cenzuri zemaljskim odjeljenjima OZN-e upućen je i po­pis "knjiga koje treba hitno zabraniti i onemogućiti njihovo dalje širenje“. Popis je podijeljen na sedam dijelova. Prvi dio odnosio se na 29 knjiga koje "zbog reakci­onarnosti, mračnjaštva, misticizma, profašističkih i fašističkih ideja, propovijeda­nja mržnja prema radničkim klasama i uzdizanja fašističkih vođa, zbog veličanja amoralnosti i falsifikovanja ljudske istorije - treba zabraniti“. Na prvom mjestu tog popisa nalazila se knjiga Nikolaja Berdžajeva Hrišćanstvo i klasna borba koja je objavljena u Beogradu 1936. godine. U drugoj skupini nalaze se 23 knjige koje su zabranjene zbog "propovijedanja mračnjaštva, falsifikovanja istorije, propovije­danja mržnje prema radnim klasama i naročito klevetama Sovjetskog saveza“. Na tom popisu su uglavnom ruski pisci antisovjetske orijentacije. U trećoj skupini je 19 knjiga koje treba zabraniti zbog "propovijedanja mračnjaštva, velikosrpskog šovinizma, rasne i vjerske mržnje, profašističkih i monarhofašističkih ideja“. Na tom popisu se uz srpske pisce, crkvene monografije i nekoliko pjesmarica nala­zi i knjiga Mile Starčevića Ante Starčević i Srbi. U četvrtoj skupini nalazi se 31 knjiga zabranjena zbog "pripovijedanja rasizma, mistike zemlje i krvi, vjerskog mračnjaštva i fanatizma, velikosrpskog i velikohrvatskog šovinizma, nacionalne i vjerske mržnje, fašističkih i profašističkih shvatanja društva i škole, monarhizma i falsifikovanja istorije, kao i zbog toga što su njihovi autori bili izdajnici isaradnici okupatora“. Na tom popisu su: Mile Budak, Sekula Drljević, Dobrosav Jevđević, Laza Kostić, biskup Ivan Šarić, biskup Janko Šimrak, S. M. Štedimlja i drugi. Uz njihova imena piše da su im zabranjena sva dijela. Peta skupina od 13 knjiga zabra­njena je zbog "pornografije i izazivanja kriminalističkih nagona u čovjeku“. Šesta skupina od 20knjiga zabranjena je zbog "abventističke propagande protiv države i vojske, kao oružane sile naroda, zbog propovijedanja okulističkog sujevjerja i mračnjaštva". Na tom popisu su horoskopi, tumači snova, proricanje sudbine i slično. Konačno, u sedmu skupinu spadaju "svi časopisi i knjige koje su izlazile u Njemačkoj i Italiji za vrijeme fašističke vladavine, kao i ostale fašističke i mrač­njačke knjige na inostranim jezicima“. Popisano je 26 takvih knjiga. Na popisu je naveden 161 autor zabranjenih knjiga, a mnogima su zabranjena sva dijela.^1O

Zabrane su bile u funkciji odstranjivanja konkurencije i čišćenje ideološkog prostora, nakon čega je nastupala kontrola javne riječi i praćenje reakcija na poduzete mjere i postojeće stanje. KPJ je Zakonom o tisku osigurala kontrolu i uvid u rad izdavačkih poduzeća. Najprije su mnogima zabranili bavljenje izdavaštvom, pa su preventivno ukinuli i rekvirirali privatna izdavačka po­duzeća kako ne bi tiskali "neprijateljske knjige“. Zatim je Partija određivala direktore izdavačkih poduzeća koji su za svoj rad bili odgovorni Odjeljenju za agitaciju i propagandu (Agitprop) republičkih partijskih komiteta koji su razmatrali i odobravali planove rada izdavačkih poduzeća. Nakon ukidanja agitprop aparata osnovani su urednički savjeti i redakcijski odbori koji su na­stavili s obavljanjem njegovih ideoloških dužnosti. (11

10 Odelenje zaštite naroda Ministarstva narodne odbrane Federativne Jugoslavije, broj 1552., 25. 12. 1945. Prilog broj 2., Knjige koje treba hitno zabraniti i onemogućiti njihovo dalje širenje. Nije pogreška u citiranju, u tek­stu piše "abventistička propaganda", "okulističko sujevjerje" i "pripovijedanje rasizma ... ". Usporediti s popisima koje je objavio]. GRBELJA, Cenzura u hrvatskom novinstvu, 1998.,92.-97.

11 L]. DIM1Ć, Agitprop kultura, 1988., 153.-162.

Važan dio kulturnog života i sredstvo partijske kontrole bila je umjetnička kritika. Ona je bila dio Agitpropa i služila je za ideološko i političko usmje­ravanje. Agitprop je određivao što će kritika hvaliti a što kuditi, što je u stvari značilo koga će hvaliti a koga progoniti. Mjesto kritičara dobivali su provjere­ni i istaknuti partijski kadrovi, a kritika je imala jaku notu ideološke diskvali­fikacije. Lako se spuštala s umjetničkog djela na autora koji je bio generalno optuživan za "neprijateljsku djelatnost“. Kritičar nije trebao biti stručan, tim poslom su se mogli baviti svi revolucionarni kadrovi jer su u oslobodilačkoj borbi "stekli viši i zdraviji ukus" i koji su zbog toga bili u stanju razlikovati dobro od lošeg u svim kulturnim i umjetničkim pojavama. Njihov zadatak bio je da budno prate i signaliziraju svaki pokušaj "skretanja s realističkih po­zicija" i ukažu na "nedostatak marksističkih objašnjenja estetskog fenomena" ili na nedovoljno praćenje rezultata teoretske misli i estetske znanosti u So­vjetskom Savezu.(12

Prema saveznom zakonu kontrolom izdavaštva u SR Hrvatskoj ali i u čitavoj SFRJ bavilo se i javno tužilaštvo koje je vodilo evidenciju izdavačkih poduzeća i ustanova te kontroliralo tiskani materijal (plakate, kalendare, novine, časopi­se, brošure i knjige, prije puštanja u prodaju. Po Zakonu o štampi (čl. 8.) odno­sno čl. 20.) SFRJ obveza izdavača bila je tiskani materijal dostaviti tužilaštvu na pregled. Ono što bi procijenili nepriličnim ne bi otišlo u distribuciju. Ako se izdavač ne bi držao zakona i ako ne bi tužilaštvu dostavio obvezne primjer­ke na pregled, protiv njega bi bio pokrenut odrešeni postupak.1³

Budnost i praćenje stanja u kulturi nije bila samo dužnost specijaliziranih tijela vlasti) nego i zadatak svakog komunista. To je posebno vrijedilo za čla­nove Centralnog komiteta. Odnos vodstva SKJ prema nešto slobodnijem kulturnim izrazima u SFRJ s početka šezdesetih ilustrira atmosfera na proši­renoj sjednici Izvršnog komiteta CK SKJ iz ožujka 1962. kada se raspravljalo o odnosima republika i federacije. Josip Broz Tito je istakao pojavu naciona­lizma u redovima SKJ i rekao da "neprijatelj ne treba smišljati nove parole nego samo treba ponavljati ono što oni jedni o drugima govore': Upozorio je i zaprijetio: "Valjda nećemo upotrijebiti Armiju da nam čuva naše unutrašnje jedinstvo. KPJ je faktor koji to treba da radi“. Zatim je dodao: "Republike ne treba da se boje za nacionalne i druge interese, jer mi smo tu." Mi - Tito i Partija - bili smo čuvari jedinstva i nacionalnih i drugih interesa, kao i jedini arbitri u sporovima kojih je bivalo sve više. Problem koji se nametnuo bio je nacionalizam u redovima Partije. Na toj sjednici bilo je riječi i o odnosima u kulturi, te određenim "neprihvatljivim reakcionarnim stajalištima“. Predstav­nik SKJ iz Bosne i Hercegovine Đuro Pucar Stari je tada rekao:

12 Isti,221.-22S.

13 J. GRBELJA, Cenzura u hrvatskom novinstvu, 1998., IlS.-IS6.

Nema demokracije za klasnog neprijatelja

Nakon Osmog kongresa SKJ održanog u prosincu 1964. godine i Brijunskog plenuma iz srpnja 1966. godine došlo je do određene promjene u politici SKJ, do frakcijskih obračuna te čistke "unitarističkih snaga" kao i reforme sustava državne sigurnosti. Tito je uspijevao kontrolirati i manipulirati naci­onalizmom u partijskim strukturama, ali na polju kulture nacionalizam je sve više uzimao maha. Procesi etatizacije doveli su do sve čvršćeg povezivanja pojmova narod, republika, i partijska - republička vlast. Razlike među naro­dima i republikama, pa i njihovim partijskim vodstvima sve češće su izbijale na vidjelo, a reforme što su se provodile ponovno su "otkrivale" kulturne i nacionalne identitete koji su bili potisnuti snagom jugoslavenskog unitarizma i ideologijom realnog socijalizma.

Žestok udarac jugoslavenskom unitarizmu zadali su čelni ljudi 18 kulturnih institucija iz SR Hrvatske koji su sastavili i potpisali Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Deklaracija je upućena Saboru SR Hr­vatske, Saveznoj skupštini SFRJ, te javnosti, radi izmjene odredbi o jeziku u predstojećim promjenama Ustava. U njoj piše da se na tendenciji unitarizma i hegemonizma pojavila i koncepcija o potrebi stvaranja jedinstvenog "držav­nog" jezika, a ta uloga je namijenjena srpskom jeziku ili "jeziku Tanjuga', kako se to govorilo. (15 Deklaracija je izazvala burne reakcije i protivljenja unutar partijske vlasti. Srpski književnici reagirali su dokumentom nazvanim Pred­log pitanja za razmišljanje koji je pročitan na Plenumu udruženja književnika Srbije, sredinom 1967. godine, a potpisala su ga 42 srpska književnika. Do­kument nikada nije u cijelosti objavljen i poznat je tek po interpretacijama.¹⁶ Prema njima, srpski književnici su u Predlogu tražili da Televizija Beograd iz­baci latinicu iz programa i služi se samo ćiriličnim pismom. Zalagali su se i za veću uporabu ćirilice u Srbiji, te "da književni jezik bude srpski jezik i da se on upotrebljava u srpskim školama i ustanovama u Hrvatskoj“. (17

Nakon Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika uslije­dile su brojne osude "hrvatskog nacionalizma" i napadi na hrvatsko vodstvo koji su dolazili iz srbijanskih, crnogorskih i bosanskohercegovačkih medija. Prvi put u socijalističkoj Jugoslaviji medijski su napadnuti partijski funkcio­nari koji nisu smijenjeni i osuđeni nego su još uvijek bili na svojim funkcija­ma. U takvim uvjetima vodstvo SK Hrvatske održalo je od 15. do 17. siječnja 1970. Desetu sjednicu CK SKH na kojoj su osudili rastući unitarizam čime su dobili široku podršku hrvatskog stanovništva, kao i jaku oporbu diljem Jugo­slavije.¹⁸ Unatoč kritikama i osudama Deklaracije borba za kulturni identitet je nastavljena. Matica hrvatska odstupila je 16. travnja 1971. od Novosadskoga dogovora o jeziku koji je potpisan u prosincu 1954. godine čime je on i formal­no izgubio legitimitet. Zatim su ga u svibnju 1971. odbacili i Hrvatsko filološ­ko društvo te Institut za jezikjugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU).(19

15 Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnogjezika 1967.-1997., Matica hrvatska, Zagreb, 1997.,25.­29. 16 "Što sadrži Predlog za razmišljanje'; Borba, Zagreb, 2. 10. 1967.,5.

17 Branko PETRANOVlĆ, Momčilo ZEČEVlĆ, Jugoslovenski federalizam ideje i stvarnost, Drugi tom, Prosve­ta, Beograd, 1987.,742.-743.

18 Savka DABČEVlĆ KUČAR, Sedamdeset i prva hrvatski snovi i stvarnost, 1., Interpublie, Zagreb 1997., 116.­155.

19 Jezik, časopis za kulturu hrvatskog književnog jezjka, Godište XVIII., broj 5., Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 1970.-1971.,138.-139.

Josip Broz Tito je na Dvadeset prvoj sjednici Predsjedništva SKJ iznio svoja stajališta o situaciji u SR Hrvatskoj i rekao kako je tamo na djelu kontrare­volucija čije žarište je u Matici hrvatskoj, a na čijem čelu je "revolucionarni komitet pedesetorice". Naveo je kako je unutar CK SKH došlo do grupašenja i frakcionaštva, što je bila vrlo teška osuda. Hrvatsko vodstvo iskazalo je želju za ostankom na čelu Partije i pokazalo volju za radikalnim obračunom s naci­onalistima, ali njihovo vrijeme je isteklo?!

Na Dvadeset trećoj sjednici CK SKH, održanoj 12. i 13. prosinca 1971., prihvaćene su ostavke hrvatskog političkog vodstva čime su stvorene pretpo­stavke za čišćenje partijskih redova, ali i za obračun s "neprijateljem'.(22 Odlu­čujućim sjednicama SKJ i SKH, na kojima su donesene odluke o gušenju Hr­vatskog proljeća, prethodili su manevri JNA pod nazivom "Sloboda 71“. Ovaj najveći vojni manevar u socijalističkoj Jugoslaviji izveden je u listopadu 1971. godine na području Banije, Žumberka, Bele krajine (Slovenija), Korduna, Cazinske krajine i u sjevernom dijelu Like.²³ Manevar je predstavljao demon­straciju sile u službi pritiska na hrvatske nacionaliste, na hrvatsko partijsko vodstvo, ali i na narod. Masovni pokret bio je i masovna prijetnja. Vojska je bila pozvana sudjelovati u čuvanju "unutarnjeg jedinstva", baš kao što je Tito i obećao devet godina ranije. Ipak, nije sve prošlo bez posljedicaj unitarizam je poražen, komunistički blok je napukao, a vjera u mogućnost "demokratizacije Partije" i "svijetlu budućnost" ozbiljno je poljuljana. S druge strane, preživjela je odlučnost Partije i svih njezinih dijelova da zadrži monopol vlasti i da ne dopusti konkurentskim idejama ulazak u javni prostor. Izabrano je novo vod­stvo SK Hrvatske koje je Partiji vratilo revolucionarnu oštrinu, a izvanpartij­skoj javnosti nametnulo dugogodišnju šutnju.

Novu političku i duhovnu klimu među komunistima - kulturnim radnicima u Hrvatskoj možemo dokučiti iz uvodne riječi sa sastanka aktiva Saveza ko­munista književnika održanog u Zagrebu 31. siječnja 1972. Uvodničar Mirko Božić pozvao se na odluke sjednice CK SKJ iz Karađorđeva i zadatke koje je ta sjednica postavila pred književnike komuniste u SR Hrvatskoj. Osudio je "antisocijalističke snage", pokušaje "restauracije građanskih ideologija", "kon­trarevolucionare", "separatističke ciljeve", "nacionalističke grupacije u Matici hrvatskoj", "nacional-šovinističke snage", "pokušaje fašizacije", "oživjele faši­stičke mentalitete", "gubljenje čovjeka u fašiziranim duhovnim atmosferama" i slične pojave koje su obilježile hrvatsko društvo prethodnih godina. Božić je iznio i podatak da je na sceni "antisocijalistička zavjera", koja je "sastavni dio koncepcije svjetske reakcije", upozorio da se "konfrontacije zaoštravaju i zato ne smije otpasti ni jedan vojnik". Ustvrdio je da su događaji u SR Hrvatskoj"ugrozili partijsku idejnost i humanu dimenziju koju su širile lijeve snage bo­reći se za slobodu čovjeka i društva, za bratstvo i jedinstvo naših naroda', te da nijedna knjiga "ne smije i ne može" biti napisana bez te dimenzije. Međutim, pitanje je koliko je i to imalo smisla, jer je Božić zabrinuto konstatirao da "više od 50 do 70 % naših građana ne pročita godišnje ni jednu knjigu", na što je zaključio: "To su prostranstva za negativno, antisocijalistička lovište“ (24

20 Sječa Hrvatske u Kamđorđevu 1971. autorizirani zapisnik, Meditor, Zagreb, 1994., 188.-192. 21 Sječa Hrvatske u Kamđorđevu 1971., 1994.,233.-238.

22 28. sjednica CK SKH Izvještaj o stanju u Savezu komunista Hrvatske u odnosu na prodor nacionalizma u njegove redove, SKH CK, Zagreb, svibnja 1972., 303.-307.

23 Saznanja i pouke manevra Sloboda 71., Vojnoizdavački zavod, Beograd 1972., 50.

24 Mirko BOŽIĆ, Zapisi usputni, Mogućnost, Split, 1975.,33.-47.

Ustavne promjene i smrt Josipa Broza Tita

Nakon obračuna s hrvatskim "nacionalistima" (ali i srbijanskim "liberalima" i bosansko-hercegovačkim "unitarističkim frakcionašima" koji su stradali što zbog ravnoteže krivnje, što zato što su ometali predstojeće reforme), pozor­nost političke javnosti privuklo je donošenje novog Ustava SFRJ u veljači 1974. godine. Bio je to najveći a vjerojatno i najkompliciraniji ustav na svijetu koji je ojačao državnost jugoslavenskih socijalističkih republika, te je u skladu s marksističko-lenjinističkim učenjem o naciji istakao pravo nacija (naroda) na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na odcjepljenje.(31 Opseg i komplici­ranost Ustava iz 1974. nije bila problematična sve dok je doživotni predsjed­nik SFRJ i SKJ Josip Broz Tito bio u stanju arbitrirati kod različitog poimanja ustavnih odredbi. Nakon njegove smrti u svibnju 1980. godine vidjelo se ko­liko je krhko bilo komunističko bratstvo i koliko je malo ostalo od narodnog jedinstva. Odnosno, postalo je jasno da nikakve reforme ne mogu učvrstiti jugoslavensku federaciju, a da je demokratizacija dovodi u pitanje. Titov od­lazak s političke scene značio je gubitak neospornog arbitra u jugoslavenskim razmiricama, ali i ključnog integrativnog faktora jugoslavenske federacije.

Na pobunu kosovskih Albanaca vlast je odgovorila masovnom represijom.

U nedostatku vizije ili bilo kakve nove ideje Partija se grčevito uhvatila za Tita. Parola "I poslije Tita Tito", te zakletva "Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo" tiskane su u zaglavljima novina, najavljivali su radijske i televizijske emisije, s njima su otvarani javni skupovi i priredbe. Po brdima je ispisivano Titovo ime, sađeno je 88 ruža za njegovih 88 godina, i dalje se trčala štafeta za njegov rođendan, svake godine na dan njegove smrti 4. svibnja u 1 S sati i pet minuta Jugoslavija je na zvuk sirene stajala mirno. Oni koji nisu iskazivali propisanu ljubav vrhovnom vođi ili su se drznuli dovesti u pitanje njegov lik ili djelo morali su se suočiti s represivnim režimom koji je on iza sebe ostavio. Nakon Titove smrti formiran je Odbor za zaštitu njegova imena i djela,(32 a u rujnu 1984. donesen je i Zakon o zaštiti lika i djelajosipa Broza Tita. Ali, djelo, a zatim i lik, Josipa Broza sve teže je bilo štititi. Došlo je do prave provale nezadovoljstva i kritike, čemu se režim odlučno suprotstav­ljao. Neposredno nakon njegove smrti broj političkih zatvorenika porastao je za 83%, a većina (94%) od 523 zatvorene osobe optužene su i osuđene po čl. 133. KZ SFRJ, odnosno zbog verbalnog delikta. Posebnu pozornost javno­sti privlačile su afere u kulturi, književnici, oni nekadašnji "inženjeri ljudskih duša", koji bi se usudili kritizirati ili propitivati stvarnu dimenziju Titove poli­tike pa bi se našli na udaru Partije.

31 Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Stručno objašnjenje, Institut za političke studije Fakulteta političkih nauka, Beograd, 1975.,4.

Kao jedan od prvih napadača na Titov lik i djelo prepoznat je Gojko Đogo koji je u zbirci pjesama Vunena vremena, objavljenoj u listopadu 1980., odno­sno travnju 1981. godine, objavio i pjesmu "Zver nad zverovima" u kojoj je opjevao "velikog medveda, samozvanog zveri cara" koji je imao "gvozdene zube" i "vojsku veštih ukoljica" te kojem mrtvom "šape ližu bezumne životi­nje", jer "niko ne sme da mu izmeri rep" od straha da možda i nije mrtav, nego se samo "ućutao.“ Čuvari lika i djela prepoznali su u velikom medvjedu Tita pa je pjesnik Đogo osuđen na dvije godine zatvora.³³

Primjedbe i nezadovoljstva ustavnim rješenjima za SFRJ i SR Srbiju ranije su iz Srbije dolazile u skrovitom i službenom obliku i bile su adresirane na par­tijski vrh.³⁴ Sada su primjedbe i ideje za nova ustavna rješenja dolazili u obliku "umjetničkih djela" i upućeni su javnosti. Kako se rasprava o problemima nije mogla otvoriti i riješiti unutar SKJ kojim je još uvijek vladao Titov duh, ona se povela na stranicama knjiga, književnih časopisa i uopće u javnosti. "Ustavo­reformatori", "liberali", "restauratori građanskog društva", "srpski nacionalisti", "unitaristi" i kako ih sve (kako koja republička) Partija nije nazivala, tražili su "više Jugoslavije" i više slobode. S druge strane "ustavobranitelji", "dogmati“, "čvrstorukaši" i "staljinisti", kako su ovi prvi zvali pravovjerne partijske apa­ratčike i birokrate, branili su Titovu Jugoslaviju, Titov put u socijalizam i tri glavne dogme "Titoizma" a to su bili: bratstvo i jedinstvo koje je predstavljalo riješene (među)nacionalne odnose u Jugoslaviji, socijalističko samouprav­ljanje kojim je riješeno socijalno pitanje i nesvrstanost kao glavni pravac ju­goslavenske vanjske politike. Sve više se vidjelo da u stvari nije bilo riješeno ništa. Komunistički ideolozi i čuvari tekovina revolucije učestalo su organi­zirali savjetovanja na kojima su raspravljali o "specijalnom ratu protiv SFRJ, "idejnim kontroverzama", "nekim idejnim i političkim tendencijama ... ", "anti­socijalističkom djelovanju i antikomunističkim ideologijama" i sličnim tema­ma. Osvrnut ćemo se na neka od njih kako bismo stekli uvid u "stanje duha" i vidjeli koji su to glavni problemi s kojima se na idejnom i kulturnom planu Partija nosila nakon Titove smrti, odnosno u prvoj polovini osamdesetih.

32 Zdenko RADEUĆ, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. od zajedništva do razlaza, Školska knjiga, Zagreb, 2007.,579.

33 Centar CK SKH za informiranje i propagandu, O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke, Zagreb, 21. ožujka 1984., 12.-13. Usporediti: M. A. IVKOV; Krivična estetika, 2003., 136.

34 Predsedništvo Socijalističke Republike Srbije, Radna grupa, Strogo poverljivo, Socijalistička Republika Sr­bija i autonomne pokrajine u njenom sastavu, Ustavni položaj i praksa, Beograd, 11. marta 1977. godine. Ovaj materijal poznat je i kao "Plava knjiga':

Organizirani otpor antisocijalističim tendencijama

U organizaciji nekoliko sektora Predsjedništva CK SKJ održano je 3. i 4. lip­nja 1982. u Političkoj školi "Josip Broz Tito" u Kumrovcu savjetovanje o temi "Specijalni rat protiv SFRJ - danas, i mere suprotstavljanja. Sudjelovalo je oko 100 "društveno političkih i naučnih radnika" iz svih republika i pokrajina, tijela federacije i JNA. Raspravljalo se o "korištenju prosvjete i kulture za an­tisocijalističku indoktrinaciju", "vođenju specijalnog rata kroz međunarodnu suradnju u oblasti kulture i prosvjete", "akulturacionim pritiscima", "korište­nju sredstava masovnog komuniciranja za psihološko-propagandni pritisak i indoktrinaciju naših ljudi i građana", "religiji u službi specijalnog rata protiv SFRJ" i sličnim temama. Iskazano je nezadovoljstvo sporazumom s "Fulbrajtovom fondacijom", "djelovanjem američke organizacije USIA", "podcjenji­vačkom odnosu i rušenju mitova i vrijednosti revolucije“, "iznesenim tezama o podređenosti kulture politici", "propagandnom strategijom ljudskih prava u zapadnim sredstvima informiranja“. Posebno je naznačeno da u kontekstu "sveukupne antikomunističke propagande, deo glasila ističe neodrživost ju­goslovenskog samoupravnog sistema zbog egzistencijalne krize, rasula, haosa, jednopartijske diktature, s čime u vezi se spominje ideja njegove dekardeljizacije i detitoizacije. Ekstremni deo ove propagande tvrdi da je svaki vid komunizma doživeo vlastitu negaciju posle smrti svojih vođa - staljinizam destaljinizaci­ju, maoizam - demaoizaciju, pa će, sledstveno, i titoizam u Jugoslaviji doživeti svoju detitoizaciju. Kriza sistema i jugoslovenskog društva je po ovim autori­ma sveeopšta - od privredne i političke, do moralno-kulturološke“.(35

Centar CK SKH za idejno-teorijski rad "Vladimir Bakarić" i Komisija CK SKH za idejni rad i informiranje zajednički su organizirali savjetovanje Hi­storiografija, memoarsko-publicistička i feljtonistička produkcija u svjetlu aktu­alnih idejnih kontroverzi. Savjetovanje je održano u Zagrebu 7. i 8. listopada 1983., a glavni razlog njegova održavanja bila je pojava "djela koja pretendira­ju na naučni ili, pak, umjetnički dignitet, iza kojih stoji implicitna ili očevid­na tendencija da se dovedu u pitanje neke bitne marksističke ocjene o našoj nedavnoj prošlosti, o našoj socijalističkoj revoluciji, posebno o presudnim događajima, ličnostima i pokretima“. Nakon savjetovanja tiskan je i zbornik s uvodnim tekstom Stipe Šuvara i prilozima 46 autora. Izdvojit ćemo samo nekoliko teza koje oslikavaju shvaćanje uloge historiografije u tom vreme­nu od nekih sudionika skupa. Tako je povjesničar iz Sarajeva Rade Petrović citirao Rodoljuba Čolakovića koji je svojevremeno rekao kako je teško naći dobrog urednika časopisa jer su časopisi u "historiji našeg radničkog pokreta" često puta bili "mali štabovi revolucije': Petrović je postavio retoričko pitanje:

"Da li su pojedini časopisi to i danas? Mislim da nisu. Savez komunista bi se morao time pozabaviti“.(36 Potvrdu Čolakovićeve, odnosno Petrovićeve ocje­ne urednika časopisa u socijalističkoj Jugoslaviji dao je i srbijanski književnik disident Ivan Ivanović kada je rekao: "Meni su sudije zabranile jednu knjigu, a urednici sve ostale“.(37Zasluge urednika nisu bile u tome što je objavio, nego u tome što nije objavio. Pravilan stav i budnost bile su njegove najveće vrijed­nosti. Govoreći na jednom sličnom savjetovanju o politički neprihvatljivim porukama u umjetničkom stvaralaštvu Šime Vučetić je rekao da bi toga bilo mnogo manje "da su bili bolji urednici u svakom momentu“.(38

Sociolog Franjo Kožul se "ogradio priznanjem da nije istoričar", ali je rekao da će govoriti o "istoriji koju pamti': Osudio je "ultraše" i "sektaše" i "sve vr­ste lijevih i desnih disidenata" koji "zloupotrebljavaju prošlost", pa je zaklju­čio: "Po njima nitko od komunista ne ostade čist. Ništa nije vrijedilo u našoj revoluciji, pa čak se primičemo i trenutku kada će pitati: zašto su protivnici likvidirani? Za sada samo Lenjinu prigovaraju što se obračunavao s kontrare­volucijom, odnosno sa starom klasom“.(39 Predsjednik CK SKH Josip Vrhovec je konstatirao: "Neshvatljivo je, da se društveni sistem koji ima ambiciju da, u teškoj borbi, ostvaruje nešto čime se i sa stanovišta društvenog i sa stano­višta ljudskog može ponositi, do te mjere imobilizira da javnu scenu prepusti vladavini bezvrijednih antihistorijskih, antikulturnih, a nažalost i antisocijali­stičkih tendencija i koncepcija, kao što se to ovog trenutka zbiva na području historiografskog izdavaštva u našoj zemlji".(40

35 Savetovanje u Političkoj školi "Josip Broz Tito" u Kumrovcu, za internu upotrebu, Specijalni rat protiv SFRJ danas i mere suprotstavljanja, Grupa za političko informisanje u SKJ Sektora za lPD u CK SKJ, Beograd, 1983., 201.-237.

36 Rade PETROVIĆ, "Istoriografija i kvazinaučne interpretacije", Historija i suvremenost, idejne kontroverze, Centar CK SKH za idejno-teorijski rad "Vladimir Bakarić" u suradnji sa ČGP "Delo", OOUR Globus, Zagreb, 1984.,39.

37 M. A.lVKOY, Krivična estetika, 2003., 58.

38 Šime VUČETIĆ, "Humanizam autentične književnosti" Savjetovanje Idejna borba u kulturi i umjetnosti, Naše teme, broj 7.-8., Zagreb, 1984., 1107.

39 Franjo KOŽUL, "Zloupotreba prošlosti", Historija i suvremenost, 1984.,43.-45.

40 Josip VRHOVEC, "Istinom o revoluciji protiv falsifikata'; Historija i ,uvremenost, 1984., 175.

Bijela knjiga i savjetovanje o idejnoj borbi

Kako je vrijeme prolazilo, u umjetničkom stvaralaštvu je bivalo sve više "po­litički neprihvatljivih poruka". Posebnu budnost i ažurnost pokazao je Centar CK SKH za informiranje i propagandu koji je u ožujku 1984. izradio materijal pod nazivom O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvara­laštvu; književnoj; kazališnoj i filmskoj kritici) te o javnim istupima jednog bro­ja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke. Na 237 stranica iznesena je analiza "spornih" knjiga, kazališnih predstava, javnih istupa nekih kulturnih stvaralaca, zbivanja u filmu, istupa filmskih stvaralaca, istupa nekih poljskih i istočnoeuropskih autora i njihovih djela ...(41 Dva mje­seca kasnije, 23. svibnja 1984., u organizaciji istoga Centra, u Zagrebu je odr­žano Savjetovanje o idejnoj borbi u sferi kulture i stvaralaštva. Pozvana su 162 sudionika; od toga osam članova Komisije CK SKH za idejna pitanja i infor­miranje; nekolicina članova CK SKJ i CK SKH, književnici; dramski i filmski umjetnici, kritičari, te glavni i odgovorni urednici dnevnih i tjednih informa­tivno-političkih glasila. Konstatirano je da su se pozvani u 90 posto slučajeva odazvali, a oni koji nisu došli, prethodno su se opravdali. Uvodne napomene ponovno je iznio Stipe Šuvar koji je zaključio da je devedeset posto nazočnih u članstvu Partije, a i oni koji to nisu "svojim radom i doprinosom posvje­dočuju, vjerujem, marksističku i komunističku opredijeljenost“. Sudionici savjetovanja dobili su materijal koji je prethodno sastavio Centar CK SKH za informiranje i propagandu; a za kojim je po Šuvarovim riječima "potraga kao da se radi o nekom tajnom štivu“. Taj materijal je kasnije kolokvijalno nazvan "Bijela knjiga“. Temelje i ton raspravi dao je prvi diskutant - uvodničar; član Komisije CK SKH Pero Kvesić koji je rekao:

"Idejna borba kao element klasne borbe; sukoba realnih interesa; u suštini uvijek teži monologu. Njen idealni cilj je ušutkavanje druge strane. Naime, ako su posrijedi snage kojima situacija pogoduje - tako da se oni kojima ne pogoduje pomire sa sudbinom. A ako su posrijedi nosioci novoga - da se protivnici promjene i napretka uklone kao organizirana snaga s povijesne pozornice."

41 Centar CK SKH za informiranje i propagandu, O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke, Zagreb, 21. ožujka 1984.

Kvesić je dodao da nasuprot tako zacrtanoj idejnoj borbi postoji "idejna izgradnja" koja podrazumijeva različitost mišljenja i gledišta nosilaca istih klasnih interesa i ne teži ušutkavanju onih koji misle drukčije, nego teži suče­ljavanju i sintezi što je preduvjet smislene idejne borbe. Vidljivo je koliko je Partija promijenila način borbe, ali ne i ciljeve. Za razliku od ranijeg razdoblja kada se svako skretanje s pravog puta u socijalizam ispravljalo revidiranjem stava na jadranskim otocima, sada je bilo dopušteno različito mišljenje. Ali, bilo je dopušteno samo "nosiocima istih klasnih interesa", ne i onim drugima. O političkim i uopće javnim stvarima bio je dopušteno raspravljati samo unu­tar Partije, odnosno unutar "marksističke i komunističke opredijeljenosti" kako je to govorio Šuvar. Kvesić je upozorio da je Savez komunista snaga koja formulira "borbenu ideologiju radničke klase" i koja "bdije nad njom", pa je zato i "osnovna meta svih napada antisocijalističkih snaga". Idejna akcija kla­snog protivnika poprima nove oblike, prodire novima kanalima, izaposjeda nove prostore djelovanja, rekao je Kvesić i dodao: "Više nisu u prvom planu politički vicevi koji se pričaju po kavanama, mahanje zastavama bez crvene zvijezde na svadbama, novokomponirane psovačko-političke gange i bećarci ili anonimni dopisi - iako toga i dalje ima“. Zaključio je da se težište idejne borbe premješta na tradicionalnim rječnikom rečeno "elitnija područja“. Kve­sić je konstatirao da izlazak idejne opozicije na javnu scenu znači kako ona smatra da je prethodnu fazu dobila i da je dovoljno snažna za otvorenu kon­frontaciju. Usporedio je stanje na idejnom frontu s onim iz vremena "mas­poka", odnosno iz 1971. godine, ukazavši da je ideološki protivnik "prodro u sredstva masovnog informiranja" nakon desetljeća relativnog zatišja, pa se sada pruža prilika da ideološkog protivnika do daljnjeg "stišamo" i "ideološki obezoružamo': To bi osiguralo novih desetak godina relativnog zatišja. Kve­sićeve usporedbe ondašnjeg stanja u Hrvatskoj s onim iz 1971. i zagovaranje "ideološkog ušutkavanja" protivnika na sljedećih desetak godina ukazuje da je represivni karakter Partije bio nepromjenjiv. Vremenom se mijenjao odnos snaga, a mijenjala se i politička situacija u svijetu. U tom kontekstu zanimljiva je Kvesićeva primjedba da u Zagrebu nema ni jednog prevoditelja sa svahilija, dok engleski govori svaki drugi srednjoškolac ili intelektualac što pospješuje djelovanje "snažnog, perfidnog i sofisticiranog" propagandnog aparata poli­tičkog Zapada. "Koliko smo te propagande neprimjetno posrkali ?", zapitao se Kvesić. Upozorio je na "potpisnike peticija za takozvana građanska prava" ko­jima je to taktika za "svjetski uspjeh i disidentske karijere". Vlada mišljenje da pisac s Istoka može uspjeti u svijetu samo ako buntovnički i rogobatno djeluje u svojoj zemlji, a onda nastavi karijeru kao disident. To je posebno privlačno piscima koji nemaju neki talent i nisu veliki radnici. Prikaz Kvesićeva izlaganja na Savjetovanju zaključit ćemo njegovom tvrdnjom: "Naš idejni neprijatelj nije samo onaj koji misli bitno drukčije, suprotno, već i onaj koji ne misli, te glupost i bezidejnost agresivno nameće kao svoju ideološku platformu“.(42

Vice Zaninović je usporedio tadašnje stanje s onim "potkraj 60-ih godina" koje su bile obojene nacionalizmom. Zaključio je da je "agresivna tendencija" nacionalističkih interpretacija i "obezvrjeđivanja novije naše prošlostij razdo­blja narodnooslobodilačke borbe i poratnih godina" proistekla iz društvene atmosfere koja vlada zadnjih godina, obrazlažući: "Mi se suočavamo s mno­gim problemima na društveno-političkom polju, sa prodorom zloupotrebe, sa prisvajanjem društvene imovine, uz kolebljivu primjenu sankcija. Suočava­mo se sa ponašanjem izvjesnog kruga na odgovornim funkcijama u manjim i većim mjestima, koji se ponašaju, kako se ono kaže, kao moćnici; suočavamo se sa protekcionaštvom, intervencijama, zataškivanjem zloupotreba, itd“.(43

Atmosferu na Savjetovanju zagrijao je Mirko Božić. On je ustvrdio da su "komunikacije i odnos Partije sa inteligencijom i površni i nedostatni i da im fali uspravna i čvrsta linija stava“. Božić je bio uvjeren da je "desna, malogra­đanska inteligencija" o kojoj se u materijalu (Bijeloj knjizi) govori u manji­ni, ali je problem što je "naša većina" šutljiva. Zapitao je kakvo je stajalište Partije prema "radikalnim lijevim, dogmatskim i egocentričnim" istupanjima intelektualaca. Božić je upozorio na radikalno lijeve istupe Gorana Babića, Lordana Zafranovića, Ive Družijanića i Mire Boglić koja je pisala o "društveno neopravdanom" prikazivanju serije Prosjaci i sinovi Antuna Vrdoljaka, a čije je tekstove, kao i tekstove ostalih radikalnih ljevičara, Stevo Ostojić preno­sio u beogradskoj Politici. Božić je upozorio na zloupotrebu medija u svrhu osobnog sukoba između Ostojića i Zafranovića, Bulatovića i Boglićke s Vrdo­ljakom koga su proglasili "nacionalistom koji se vraća“. Božić je upozorio da "Partija ne bi smjela ostaviti dojam ili čak sumnju da idejnu borbu sa desnima vodi preko ultralijevih".(44

42 Pero KVESIĆ, "Izazovi slobodnog mišljenja", Savjetovanje Idejna borba u kulturi i umjetnosti, Naše teme, broj 7.-8., Zagreb, 1984., 1096.- 1103.

43 Vice ZANINOVIĆ, Naša situacija i konzervativne snage", Naše teme, broj 7.-8., Zagreb, 1984., 1115.- 1118.

 44 Žarko BOŽIĆ, "Izrazita manjina gura Partiju u sektu'; Naše teme, broj 7.-8., Zagreb, 1984., I I 19.- 1123.

Pero Pletikosa je upozorio na jasnu platformu opozicijskog djelovanja i za­pitao se "gdje su osnovne organizacije SK i njihovi članovi u uredništvima", gdje je "odgovornost i rad društvenih tijela" i što je s "revolucionarnošću ko­munista", Upozorio je na nužnost poduzimanja odgovarajućih mjera jer će u protivnom u kontekstu opće privredne situacije doći do opće komercijaliza­cije i srozavanja kriterija što će biti pogubno za socijalizam i samoupravIjanje. "Ako sada nešto propustimo to će nam se osvećivati decenijama", ustvrdio je Pletikosa.⁴⁷ Vanja Sutlić (stariji) se složio s Pletikosom u ocjeni da je "ova država kao i svaka država - u biti (bez obzira na pojavne oblike) diktatura jedne klase, a to kod nas znači - diktatura proleterijata i diktatura onih koji se zauzimaju za historijske tendencije proleterijata. To je granica formalne de­mokracije u ime demokracije koja znači sadržaj, ali taj sadržaj treba osigurati, a ja ne vidim da se na tome mnogo radi“. Kao jedan od onih koji se zauzimaju za "historijske tendencije proleterijata", Sutlić je upozorio na intervju Vuka Krnjevića u beogradskom NIN-u gdje je govorio u povodu izlaska knjige Do­brice Ćosića. To je po Sutlićevu mišljenju bilo dovoljno da Krnjević "ne može bili urednik bilo kojeg lista u Jugoslaviji“.(48

Savjetovanje je nastavljeno s brojnim prozivanjem neprijatelja, usporedba­ma situacije s "maspokom', zahtjevima za "organiziranijim i čvršćim otporom neprijatelju', kritikama "nedovoljno budnim" komunistima, posebno uredni­cima časopisa i novina. Ponavljano je da "nema dijaloga s kontrarevolucijom", ne dolazi u obzir bilo kakvo "pomirenje': Zaključeno je da je u dostavljenom materijalu (Bijeloj knjizi) malo novih imena i da je većina navedenih iz Srbije i Slovenije. Konstatirano je da se "reakcija ujedinila" dok se "komunisti razje­dinjuju': Vatroslav Mimica je dostavljeni materijal nazvao "košarom punom nekih ludih i otrovnih gljiva“.(49 Govoreći o svom filmu o Jasenovcu Lordan Zafranović je pitao "Odakle sad otpori prema filmovima koje narod i Partija hoće“.(50 Na kraju Savjetovanja Stipe Šuvar je ukratko iznio procjenu namjera neprijatelja rekavši:

"Snage te kontrarevolucije izriču optužnicu našoj revoluciji i našu noviju povijest gotovo u cijelosti svode na tobože krvožednu, manijačku antihuma­nističku, posve nedemokratsku borbu komunista da dođu na vlast, pri čemu su se poigrali sudbinom naroda i ljudi u ovoj zemlji, a kada su došli na vlast, ne biraju metode da se na njoj održe i sve je represija u znaku njihove ideološke monomanije“.

47 Pero PLETIKOSA, "Odgovornost komunista u javnim glasilima", Naše teme, broj 7.-8., Zagreb, 1984., 1131.- 1134. Pletikosa nije mogao ni sanjati da će samo šest godina kasnije čitav komunistički sustav krahirati i da više neće biti na vlasti.

48 Vanja SUTLIĆ, "Dijagnoza vlastitih slabosti'; Naše teme, broj 7.-8., Zagreb, 1984., 1139.- 1142.

49 Vatroslav MIMICA, "Vjera u vlastite snage i ideje'; Naše teme, broj 7.-8., Zagreb, 1984., 1187.- 1190.

Šuvar je upozorio na "odbore za zaštitu intelektualaca, potpisivanje peticija u ime slobode, denunciranje Jugoslavije kao zemlje bespravlja, kao tamnice u kojoj je sloboda misli zatrta“. Pojasnio je da "Mile Budak nije izgubio glavu zbog toga što je bio hrvatski pisac, već zbog toga što je bio fašista“. Isto tako, "dva hrvatska pjesnika nisu 70-ih godina išla u zatvor, a jedan od njih (Vlado Gotovac) onda i ponovno pred nekoliko godina, zbog svoje lirike, već zbog svog šovinističkog ponašanja i djelovanja kojima se na ovim našim prostori­ma nažalost još mogu izazvati ne samo slijepa mržnja i narušavati društveni red već i nova ubijanja i klanja“.(51 Iz navedenog nije teško izvući zaključke o komunističkoj ideologiji, represivnom karakteru njihove vlasti i mentalnom sklopu sudionika analiziranog Savjetovanja. Uvidom u materijal Centra CK SKH za informiranje i propagandu (Bijela knjiga) vidjet ćemo čega se to to­liko Partija bojala, kakva je bila argumentacija i kolika je stvarno bila snaga napisanog i izrečenog. Vjerujemo da će ovaj uvodni tekst, kao i famozna Bijela knjiga koja će evo nakon četvrt stoljeća biti dostupna široj javnosti, pridonije­ti boljem razumijevanju stanja u hrvatskom društvu a napose u oblasti kulture i informiranja. Puno toga se promijenilo, ali je puno toga i ostalo isto. Tako je u jednom dnevnom listu koji izlazi u Zagrebu napisano:

 "Stipe Šuvar, hrvatski prosvjetitelj i kulturni preporoditelj s kraja dvadese­tog stoljeća. Njegovo doba pamti se po procvatu kulturne proizvodnje, koja je osamdesetih dovela i do liberalizacije društva, premda sam Šuvar nije bio liberal“.

50 Lordan ZAFRANOV1Ć, Stvaralac i revolucija, Naše teme, broj 7.-8., Zagreb, 1984., 1197.

51 Stipe ŠUVAR, "Sloboda stvaralaštva imalograđanska orkestracija", Naše teme, broj 7.-8., Zagreb, 1984., 1243.- 1250.

nazad na početak