Jesen

Mile STOJIĆ


Jesen se javlja na prozoru udarom poslijepodnevnog vjetra o žaluzine, poluoguljelim krošnjama platana, grajom djece u školskom dvorištu. Sinestezijski ona je mokra riječ, mada u sebi krije nešto toplo. Praslavenski esen, staropruski as-sanis, potom novonjemački Erntezeit, Herbst. Simbolizam riječi predstavlja plodnost, žetvu, ali i smiraj, smirenje. »Jesen života« uobičajena je metafora za starost, kasno razdoblje kad rastu jedino nokti i gramzivost. U hrvatskom jeziku imenica se adjektivira dodavanjem nastavaka -ji, -ski i -nji: jesenji, je­senski i jesenašnji. Regionalni sinonim podzimak nije uzeo maha u govornoj i književnoj praksi,već i zbog toga što riječ jesen ima karakterističnu eufonijsku vrijednost.

Jesenska žetva mora biti obavljena prije no što stignu jesenje kiše. Jesenja berba voća, jabuka, krušaka, dunja uvijek mami u nosnice slatke mirise, neza­boravne slike: pogurena silueta bake koja ukuhani pekmez sprema u ogrom­ne staklene galone, a trganje grožđa pred oči izvlači sliku djeda što cijedi slatki mošt ili sjedi uz bakreni kazan, odakle cure prve kapi prvijenca, ljute rakije.

Jesen je vrijeme slavlja, svadbi i vjenčanja. »Rekoh da sam sklon jednoj gospi i da me ona ljubi, da je rujan i da će skoro svadbe, a za ognjište ćemo uzeti bijeli kamen s Brača« (G. Babić). Plodnost prirode temelj je plodnosti braka, pa narodni pjevač na svadbi nazdravlja: »Rodila vam pšenica bjelica i po kući rumena dječica.« U hercegovačke vinograde tad dolazi mladi Bakhus i brda se tresu od njegova razuzdana smijeha. U umjetničkoj književnosti je­senje doba vrijeme je dugih presabiranja, besciljnih šetnji i melankoličnih ugođaja. U dvorcu kneginje Thurn und Taxis u Devinu R. M. Rilke je šum jesenjeg lišća doživljavao kao smak svijeta, a Holderlin se u svome tübingenškom tornju polako selio u ludilo i postajao izvjesni Scardanelli.

Slavenski pisci jesen su uzimali kao doba procvata široke duše, kad se ni­šta drugo ne može osjetiti nego sjeta i tuga. Crnjanski umišlja da će sve nje­gove ljubavne pute prekriti »lišće svelo sa jablanova«, a Nikola Šop za svoj še­šir zadijeva žuti list, kao svoj umjetnički amblem i znak. Miroslav Krleža je­senju samoću riše kroz pridjev jeseno: »Sve hladnije, sve gadnije, sve ledeni­je/samoća prazna, jesenja, a biva sve jesenije...«

Čovjek se sjeća rata i misli što će biti sa svim beskućnicima, sa svim oni­ma ostalima bez doma kad se spuste hladne kiše. Razmišlja o djeci ostaloj bez roditelja i piše prkosne retke: »Vi što ubijate manjinske narode, ubijte mene, jer ja sam vaš istinski neprijatelj«. Ili, sjedi na plaži oceana i razmišlja suho, načas ironično o zelenim travama njegovanih vrtova na sjeveru: »A posljednji omnibusi bijahu već otišli za Buenos Aires. Djevojke koja me svake večeri če­kala na vratima hotela više nije bilo. Samo sam ja ostao ovdje, zaostao iz lje­ta. Sad žalim što joj nikada nisam uputio niti jedne riječi.«

Jesen svira na flautu oluka i leprša kroz bljutave šlagere koji najavljuju samoću i zimu.

Rujan 2012.