Mole se pametni da više ne popuštaju

 

Piše. Boris B. IKO

 

ŽIVOT I OKOLO NJEGA

Poštovani čitatelji, tragajući za odgovorima na pitanje zašto je došlo do raspada bivše Jugoslavije (čeprkajući po tržištu sveopće pameti tj. internetu). Prilikom otvaranja prvih par portala, morao sam priznati sam sebi (nema većeg priznanja) o svojoj pozamašnoj gluposti. Recimo da nisam znao za nekoliko relativno vidljivih oblika moga ne obrazovanja.

Inače kako objasniti da mi finalisti Superstar emisije nisu poznati, pa još ne oprostivije ne poznavati naslov knjige Ante Gotovca (iz Hrvatske).

Oprostite mi; upravo stoga i jest moja pretraga interneta. Recimo, prvo što sam naučio da Darwin (onaj čiko što je objasnio razvoj čovjeka-evolucije, nekakav do zla boga zamršen proces) e taj čiko nema pojma. Pokušavam ja dokučiti tako vojno-političke razloge raspada Juge, kad ono ti tamo: šta hoćete vi Hrvati mi smo imali državu prije vas pa nabrajanje nekakvih Obrenovića, Karađorđevića i još puno toga. Sad kontra: šta hoćete vi Srbi mi smo imali državu još prije 1000 godina (lupam godine) pa onda Tihomir, Tvrtko i ostali. Ne želim omaložavati niti jednu naciju ali imam utisak da su na ovoj našoj planeti prvo nastale AMEBE (jednoćelijski organizmi) e odmah poslije njih su došli Srbi pa naravno ostali narodi kome su oni dozvolili da izgmižu na kopno.

Mada ni ovaj odgovor ne odgovara na moje pitanje. Zašto? Onda čitam dalje, pa mi smo toliko bogati (prirodna bogatstva) e, o tome su nas učili cijeli život, mada nisam znao da smo toliko bogati da se na nas okomio čitav svijet. Amerikanci su krivi (jer 'oće ljudi SOL iz Tuzle) pa su krivi Nijemci, pa Francuzi ja mislim da je tu imala upletene prste i Obala Slonovače (Afrika). Vidim ja da neću naći odgovor na svoje pitanje jer uvijek je netko drugi kriv, zavisno od pripovjedača. Kako objasniti ovcama da kočije ne gone konje nego da konji vuku kočije. Ali ovce dobro znaju da trebaju ići za ovnom. Hoću reći ima tu kamara filozofa koji su uglavnom zapali u labirint vlastite pameti, koja sama ne zna kako izaći iz njega, a kamoli da drugima oko sebe bude ona zvijezda vodilja u jedan bolji život. Tolerantniji, ljepši, sretniji, slobodniji. Kada kažem slobodniji u vrijeme globalnih shvaćanja mi smo pametniji, mi se zatvaramo u državu, u religiju, u nacionalnost, u grad, u selo, u boju kože, u vrstu auta, u visinu, u jačinu, u nogometni klub, u pi... materinu. Mi se kroz čitavu našu povijest upoređujemo sa drugima, nadmećemo, borimo. U redu..., zdrava konkurencija je dobro da postoji ali ovdje na našim prostorima se radi o patološkoj potrebi da susjedi budu gori od vas. Kod nas su čak i narodne poslovice dobile taj destruktivni smisao jer ne kaže se bez veze: ako je meni crkla krava nek crkne i tebi tele. To je naš osjećaj poštenja i pravde koji se rodi iz nesrećne i nezadovoljne pameti. Potpuni gubitak osjećaja osobne vrijednosti koji dolazi do izražaja samo u neuspjehu drugih.

 

Ljudi koji su zadovoljni sobom, usavršavaju se, kompetentni su kako u poslu tako i u životu. Znaju da nisu savršeni niti im je cilj samo, potpuno savršenstvo ali su uspješni u svojoj profesiji, jer vole to što rade, a samim tim su i sretniji, oslobođeni kompleksa umanjene osobne vrijednosti. Svatko gradi nekakve ograde jer strahuje od svoje sopstvene slabosti. Od političara, znanstvenika, vozača autobusa, pjevača, narkomana ...

Oni koji stvarno poznaju i razumiju život i koji upravo govore o toj životnoj filozofiji i načinu funkcioniranja života na jedan jednostavan način. Mi odbacujemo jednostavnost jer nije interesantna. Monotona je.

 

Zamršeno klupko je puno interesantnije. Tako nam je u svim porama našeg života od politike do ekonomije. Evo jednog primjera: uzmimo da naši stručnjaci (govorim isključivo o Bosni i Hercegovini, mada bi važilo i za malo šire geografsko područije) znači naši ekonomski stručnjaci dobijaju ponudu da preuzmu Njemačku Firmu Daimler Benz. Poslije godine dana poslovanja naši bi stručnjaci uvidjeli da se daleko veći profit može dobiti proizvodnjom bicikla (otkriveno kinesko tržište) poslije još jedne godine ta ista firma bi počela proizvoditi visoko kvalitetna zvonca za te iste bicikle da bi na kraju počela uvoziti narandže iz te iste Kine jer je tu najveći profit a to i jeste suština kapitalizma koji smo mi tako brzo shvatili i savladali (valjda po večernjim školama od učitelja koji su škole završili na poznatoj socijalističkoj doktrini učenja.) Amen.

 

Sad će netko reći, ovo je sigurno komunjara i teški Jugo-nostalgičar. Nisam niti jedno niti drugo, nego ne mogu da vjerujem da naše podvige u društvu moramo mjeriti brojem ožiljaka, kako fizičkih tako i psihičkih. Zar je naše postojanje toliko jadno da se obilježava samo od onog rata pa do ovog rata. Neću i ne mogu da vjerujem da su uvijek drugi krivi, ne mogu vjerovati da smo izubili vlast nad svojim životima i kako njima odavno upravlja nekakva sudbina. To je najveća laž na svijetu. Znam da su naše majke u trudnoći (generacija od 1960 i neke) jele masnu hranu, pile aspirine i radile do zadnjeg dana ali mi smo ipak rođeni normalni, stoga ne trošimo život uzalud. Postavimo životne prioritete tako da budemo sretniji i zadovoljniji, ispunjeni životom. Ne pletimo životnu mrežu sami, kao pauci, jer bojim se da bi mogli i završiti u njoj.

 

Sljedeći prilog našao sam negdje, nakada davno, mada autora nisam zapisao, čini mi se da ovih nekoliko redaka govori sve o životu.

Profesor je stajao pred grupom studenata na času filozofije i držao neke predmete iza sebe. Kada je sat otpočeo, bez riječi je podigao veliku, praznu teglu od kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio lopticama za tenis. Potom je pitao studente da li je tegla puna. Složili su se da jest. Zatim je profesor podigao kutiju punu kamenčića i sipao ih u teglu. Blago ju je potresao. Kamenčići su se otkotrljali u prazan prostor između loptica. Tada je ponovo upitao studente da li je tegla puna. Opet su odgovorili da jest. Sljedeća kutija koju je profesor uzeo, bila je puna pijeska. Kada ga je sipao, pijesak je naravno ispunio sve preostale šupljine u tegli. Pitao je još jednom da li je tegla puna. Studenti su skrušeno odgovorili da jest. Onda je profesor ispod stola izvadio dvije šoljice kave i sipao ih u teglu. Kava je natopila pijesak. Sada hoću da shvatite da ova tegla predstavlja vaš život. Teniske loptice su najvažnije stvari u vašem životu: vaša obitelj, vaša djeca, vaše zdravlje, vaša vjera i stvari kojima se strašno predajete. To su stvari uz koje bi vaš život i dalje bio ispunjen i kada bi sve drugo nestalo. Kamečići su one stvari koje su manje važne: vaš posao, vaša kuća i vaš auto. Pijesak predstavlja preostale male stvari. Ako napunite teglu pijeskom, nema mjesta za kamenčiće i teniske loptice. Isto važi i u životu. Ako potrošite svoje vrijeme i energiju na male stvari, nikada nećete imati mjesta za važne stvari. Vodite računa o stvarima koje su ključne za vašu sreću. Igrajte se sa djecom. Nađite vremena za odlazak ljekaru. Izvedite partnera na večeru. Ponašajte se ponovo kao da vam je 18 godina. Uvijek će biti vremena da se očisti kuća i urade popravke. Prvo se pobrinite za teniske loptice, stvari koje su vam doista važne. Utvrdite svoje prioritete. Sve je ostalo pijesak. Jedna od sudentkinja je zapitala što predstavlja kava. Profesor se nasmijao: drago mi je da ste to pitali.Nju sam sipao da bi vam pokazao da bez obzira koliko mislite da vam je život pun uvijek ima prostora za šoljicu kave sa prijateljima.

 

Sretan Uskrs


Travanj 2010.