Jasenovački logori - istraživanja
Ujesen 1991. godine svi zaposleni u ustanovama Jugoslavenske narodne armije u Bihaću pozvani su u Dom JNA na stručno usavršavanje. Među njima je bila i supruga hrvatskoga ratnog heroja, pilota Rudolfa Perešina.
Stručno usavršavanje sastojalo se od prikazivanja dvosatnog filma o Jasenovcu.
"Nemaš pojma o čemu je riječ. Sjedneš i najednom film o Jasenovcu. Kako je film krenuo, počelo je psovanje Hrvata i ustaša. To je bilo strašno", prisjetila se Ljerka Perešin u razgovoru za "Jutarnji list" na 20. godišnjicu akcije Bljesak u kojoj je poginuo njezin suprug.
Nije teško predpostaviti kako je izgledao taj film. Logor u Jasenovcu iz vremena Drugoga svjetskog rata nebrojeno se puta koristio kao sredstvo ratne i političke propagande. Komunistički partizani već su 1942. godine u ratnim publikacijama započeli s preuveličavanjem broja zatočenih i navodnih žrtava. Nakon rata propagandni stroj najčešće se zaustavljao na bjojci od 700.000 ubijenih. Taj je broj bio upisan u enciklopedije, školske učbenike, novinske i televizijske reportaže.
Logor je postojao 1330 dana, što znači da bi baš svaki dan trebalo biti ubijeno oko 520 ljudi. I to, kako su nas učili, hladnim oružjem i tupim predmetima. Bez obzira kako apsurdno zvučale te tvrdnje danas, ondašnji političko-propagandni sustav učinkovito je suzbijao njihovo propitivanje. Onima koji bi se u to upustili slijedile su optužnice, zatvori, poteškoće s poslom, zatvaranje u mentalne ustanove.
Nakon 1990. počelo se slobodnije istraživati, no utezi nedavne prošlosti još su preteški. Ipak, stvarno je teško povjerovati da još i sad ima odraslih, razmjerno obrazovanih ljudi, koji i dalje u javnoj i političkoj sferi koriste broj od 700.000 kad govore o Jasenovcu.
U hrvatskoj političkoj javnosti i glavnim medijima prevladava govor o 83.000 navodnih jasenovačkih žrtava. On se temelji na poimeničnom popisu koji je iz jugoslavenskih arhiva pribavio jasenovački muzej.
No brojna svjedočenja bivših logoraša, arhivski izvori pa čak i knjige objavljene prije 1990. godine, pokazuju daje realna slika jasenovačkog logora daleko od one na koju je, iz raznih razloga, prihvatila hrvatska javnost.
Unatoč tome što se do informacija o događajima u logoru može dolaziti sve lakše, što živimo u demokratskom društvu koje je potvrđeno ulaskom u Europsku Uniju, jasenovački logor i dalje je svojevrsna tabu-tema.
Stoga se skupina povjesničara, publicista, novinara, akademika i drugih zainteresiranih pojedinaca udružila 2014. godine kako bi se što temeljitije istražile činjenice o jasenovačkim logorima. Ne samo o onom od 1941. do 1945. godine, nego i logorima nakon 1945. godine. Svjedoci i arhivski izvori ukazuju da su logorske lokacije nakon rata poslužile kao mjesto interniranja pa i ubijanja zarobljenih domobranskih, ustaških i njemačkih vojnika, hrvatskih domoljuba i drugih osoba nepoćudnih komunističkom sustavu. Kasnije se u prostore logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški zatvaraju i skupine informbiroovaca, prije no što ih se deportira na Goli otok.
Odatle i simbolika u imenu: Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.
U ovoj knjizi objavljeni su radovi članova društva i njihovih suradnika koji predstavljaju dosadašnje rezultate istraživanja jasenovačkih logora. Prvi je napisao isusovac, dr. zn. Vladimir Horvat, umirovljeni profesor, jezikoslovac, povjesničar, profesor i pisac velikog iskustva. Njegove knjige o Bartolu Kašicu, Alojziju Stepincu i drugim povijesnim osobama i temama dale su značajan doprinos hrvatskoj povjesnici. U suradnji s Vladimirom Mrkocijem pokušao je 2007. godine knjigom "Ogoljela laž logora Jasenovac" skrenuti pozornost javnosti na nelogičnosti u objavljenim knjigama koje su se ticale logora.
Horvatov prilog u ovoj knjizi pod naslovom "Tri jasenovačka logora" na pregledan način, na temelju objavljene građe, donosi informacije o sve tri faze jasenovačkog logora. Riječ je o prilagođenom sadržaju nizanke "Istina o tri jasenovačka logora", koju je Horvat objavio u tjedniku "Glas Koncila" u 2014. godini.
Slijedi tekst posvećen sabirnom i radnom logoru u Jasenovcu od 1941. do 1945. godine, koji je napisao novinar Igor Vukić. Temelj za tekst je također nizanka iz "Glasa Koncila", objavljena 2013. godine pod naslovom "Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru". Tekst se temelji na manje poznatim arhivskim dokumentima, na razgovorima sa svjedocima, na usporedbi novih podataka s već objavljenim izvorima.
Iz stotina izjava bivših zatočenika i isprava vlasti Nezavisne Države Hrvatske i partizanskih tijela nastoji se rekonstruirati svakodnevni život i događaji u logoru. Rekonstrukcija nije podpuna, ali slika koja se odkriva ni izdaleka ne potvrđuje navode od osamdesetak tisuća žrtava, a pogotovo ne o 20.000 djece među njima. Ponavljanje neprovjerenih priča o tisućama ubijene djece jedno je od najsramotnijih elemenata službene verzije o događajima u logoru, koja se i dalje održava u hrvatskoj javnosti i financira novcem hrvatskih poreznih obveznika.
Pred čitateljima je zatim znanstveni rad Stipe Pilića i Blanke Matković "Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac, prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima". Autorsko djelo ovo dvoje povjesničara objavljeno je u časopisu "Radovi", Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, a ovdje ga želimo približiti novim čitateljima.
Riječ je o dosad najsadržajnijem radu o zatvaranju i likvidacijama zarobljenih vojnika Nazavisne Države Hrvatske i političkih protivnika komunističkih vlasti, koji su na poratnom križnom putu došli do Jasenovca. Autori podsjećaju daje do sada spominjanje postojanja logora nakon svibnja 1945. bilo tek sporadično, djelomično i nesustavno. Dosadašnji izvori o tome svode se ponajviše na kratka usmena svjedočenja, koja do sada nisu bila podkri-jepljena nikakvim izvornim ispravama. U proteklih 70 godina nije bilo ozbiljnijeg i temeljitijeg pokušaja istraživanja poratnog logora u Jasenovcu. Temeljito pretraživanje arhiva rezultiralo je pronalaskom izvora koji potvrđuju da je na jasenovačkom području nakon Drugoga svjetskog rata djelovao sustav zarobljeničkih logora. Među izvorima nađenima, primjerice, u Državnom arhivu u Sisku, naročitu pažnju izaziva zapisnik koji odkriva identitet "upravnika zatočenika u Jasenovcu".
Društvo za istraživanje trostrukog logora u Jasenovcu podkraj travnja 2015. upisano je u Registar udruga Republike Hrvatske i prihvaćeno u krug pravnih osoba. To omogućava prikupljanje sredstava i još snažniji rad na promicanju ciljeva koji su odabrani. Postupak dobivanja rješenja o upisu, nakon prvotnog odbijanja, može biti shvaćen kao poticaj da se dijalogom i komunikacijom zaobilaze predrasude i ostvaruje suradnja i među onima koji ne dijele uvijek posve ista mišljenja. Dijalog, otvorena rasprava, zajednička analiza dostupnih isprava i povijesnih izvora, mogu pomoći u lakšem suočavanju s osjetljivim temama iz prošlosti. Tako se najbolje čuva i uspomena na žrtve.
Tako se, uz ostalo, može barem malo pridonijeti da i Jasenovac opet ne bude korišten kao u domovima JNA 1991. godine.
Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac
U Zagrebu, 16. svibnja 2015.
Stjepan Razum, predsjednik
Igor Vukić, tajnik
Vrelo: " Jasenovački logori - istraživanja"