I prostor odgaja
Da. I prostor odgaja. To nije nikakva floskula nego vrlo često potvrđivana istina u školskom, ali i izvanškolskom miljeu. Što to znači?
Piše: Prof. Marija KALABA
Ako naši tinejdžeri, primjerice, borave u urednoj, čistoj i uređenoj učionici, neće imati poriv dodati tome neki nered. Neće šarati po stolovima, lomiti krede i slično. Ako pak borave u oskudno uređenoj, nedovoljno čistoj i djelomično devastiranoj učionici i oni će tu dati „svoj doprinos“. Ako je na radnom stolu urezano pet imena netko od njih će dodati još koje, ako je na zidu neki crtež i oni će dodati svoju ekspresiju na njega. Ako ima po podu kreda i neko od njih će slomiti bar jednu. I tako redom.
Doma je ista stvar. Ako se u njihovoj sobi redovito ne briše prašina i ne spremaju stvari na mjesto i oni će nositi izgužvane majice i neće imati složene udžbenike. I tražit će pribor po cijeloj kući.
Ako im je na radnom stolu i knjiga i čokolada očekujte sutra isto i na kuhinjskome stolu.
Uredna soba i uredna učionica odgajaju urednog tinejdžera, a tu smo mi itekako važni.
Doma je naša zadaća najprije dogovoriti i njegovati od malih nogu pravila ponašanja. Zna se što u kojem prostoru može biti i kako se u kojem prostoru vladamo. Stvari ne treba puno, trebaju samo biti funkcionalne i ne smiju gušiti svog vlasnika.
Čistoća i urednost su dio svakodnevice i tu nema puno mudrovanja. Na kraju dana ne bi trebalo biti suđa u sudoperu ni grickalica na radnom stolu našeg tinejdžera.
U školi ne bi trebalo na početku novog radnog dana biti tragova jučerašnjih eventualnih nereda jer mlada biljka ima nježnu stabljiku i priklonit će se okolini, naslonit će se na okruženje, rasti s njim, zauzimati isti stav u odnosu na svjetlo, vodu i zrak.
Oni su bili momci s viškom energije. Neusmjerene. Svi su se žalili na njih. Njihova učionica je bila stalno tema majstorskih računa. Za popravke one i ove. Razne.
Otišla sam razgovarati s njima.
Bili su se već saživjeli s ulogom koju su im dali njihovi nastavnici. U početku. A onda nakon nekoliko minuta, počeli su sjedati na svoja mjesta u čudu. Nisam govorila ništa, očekivali su viku i galamu. Smješkala sam se i promatrala ih. Pogledima im davala do znanja da sjednu i da sam tu zbog nečeg što nije kritika.
Sjedali su i usput slagali klupe, začuđeni što ih ne upozoravam. Bilo ih je jedanaest. Krupni, jaki momci koji baš nisu ljubili knjigu, ali za posao uvijek orni. Pitala sam ih što vole, što ne vole, gdje idu na praksu, kako dolaze u školu, koga imaju doma, čime se bave u slobodno vrijeme, pomažu li svojima.
I saznala sam očekivano.
Bilo je tu vozača traktora, orača, rezača loze i berača mandarina, maslina i grožđa. Znali su kako se točno pravi maslinovo ulje i koja je uljara najbolja u kraju, gdje je otkup grožđa najpovoljniji, koja je razlika između bijelog i crnog vina. A da i ne govorimo o razlikovanju mandarina, naranača, klementina, jafa i drugih vrsta toga voća.
Neki su već bili na poslovima iz struke, znali su svoje majstore jako dobro, o njima lijepo govorili i pri tome kao da su se ispričavali ovima u školi.
Učionica u kojoj su boravili tri dana u tjednu nije im bila draga, osjećali su je negostoljubivom.
Kada smo se oko toga složili i kad smo vidjeli dobre namjere s obje strane dogovorili smo se za dalje.
Sutradan me čekalo jedanaest vrijednih momaka s krasnim idejama.
Odlučila sam im biti logistika, potpora kod uređenja njihovog školskog radnog prostora.
Zelena sam svjetla, u smislu financija, dobila u međuvremenu i domar je donio ubrzo sve što smo trebali za rad.
To je trebalo vidjeti. Morala sam ih svakog zaposliti jer su svi htjeli sve. Čistili su i bojali zidove. Svi su znali točan omjer boje i vode tijekom pravljenja smjese za bojanje.
Uvažili su svaku moju preporuku. Jedni su krečili, drugi čistili šmirgl-papirom klupe i stolice, treći bojali metalne nosače.
Plavo-žute boje su sijevale prostorijom, tražili su novine da ne isprljaju pod, čistili stakla, lustere, tablu.
Odnekud se stvorila i glazba. Mlađi učenici su dolazili tijekom odmora vidjeti što se tu događa, Bili su važni i pozitivni. Ja zadovoljna.
Na kraju smo iz moga ureda donijeli jednu veliku biljku i ona je bila moj dar za useljenje u novi prostor.
Godinama je stajala u kutu i svojim zelenilom me odmarala. Došao je red da odigra još jednu, važniju ulogu.
Momci su bili prezadovoljni. Njihova učionica je sad bila najljepša u školi .
Sa svijetlo-plavim zidovima i žutim namještajem.
Nastavnici su to primjećivali, počeli ih hvaliti i oni su se uz taj novi prostor mijenjali. Bili su pažljiviji, korektniji, uredniji.
Mene su dočekivali kao nekog svog i to mi je bila dovoljna nagrada.
Nekima treba poticaj k pozitivnom i s ove strane. Prostor je nešto elementarno. Ukoliko vidimo tu neke nedostatke, popravimo ih, pa tek onda možemo ići dalje, u prostore druge, odgojno zahtjevnije i složenije.