Koliko mora biti glasna Tišina

Već treću godinu za redom 5. lipnja, održani su Susreti povratnika župe Tišina. Dva puta godišnje Susret se odvija u školi u Gornjem Hasiću, jednom od sela koje pripadaju župi Tišina gdje se povratnici informiraju o svojim pravima i mogućnostima obnove i povratka.

 

Je li moguće da jedan konstitutivni narod u BiH ima manja ili ista prava kao jedna etnička manjina? Izgleda da jest. Gledajući izvještaj koji nam je poslao župnik Tišine fra Joso Oršolić može vas samo tuga i jeza uhvatiti. To što smo kao Hrvati brojem najmanji narod BiH ne daje za pravo strukturama vlasti da nas tretiraju kao manjinu i ne čuju vapaje te ne vide očito. Hrvati u određenim dijelovima domovine izgleda nemaju drugog izbora nego boriti se za prava koja su im i inače zagarantirana Ustavom BiH, UN-ovom deklaracijom o ljudskim pravima ali i običnim ljudskim razumom. Sudionici ovog Susreta šalju poziv i molbu svima koji im smiju i žele pomoći u kojem zahtjevaju zaštitu ljudskih prava, zaštitu imovine, prava na povratak kao i pravo na dostojanstven život na vlastitom ognjištu. «Demokracija nije položila svoj ispit. Ovdje je propala! Odobrava se istrebljenje domicilnog stanovništva kao i Indijanaca u Americi i još će se reći kako su ove općine 'oslobođene'. Od čega i koga!? Bože, oslobodi nas kuge gladi i rata! Oni kojima treba rat, neka ga naprave u svojoj kući i na svome ognjištu, a ne u našim selima i na našim ognjištima. A oni koji su činili rat i ratne zločine neka za njih odgovaraju», ističu župljani Tišine.

 

Upornost uprkos nedostatku rezultata

 

Rezultati ovih susreta su skromni. Najveći uspjeh od svega jest što se tek malo više čulo za tešku situaciju ovoga kraja koja još uvijek traje. I poslije rata nastavljena je politika sprečavanja i onemogućavanja povratka. Onima koji su se, uz veliku ljudsku hrabrost i žrtve vratili na svoja ognjišta, raznim zlodjelima (pljačkama, prijetnjama, ignoriranjem) poručuje se da bi bilo bolje da se nisu vratili. Upornošću ovi ljudi dokazuju kako su se vratili na svoje i kako su tu da ostanu zauvijek, traže, na čelu sa svojim župnikom fra Josom, od svih koji ih čuju da im pomognu vratiti ono što im pripada postojanjem. Ovdje donosimo listu zahtjeva stanovnika župe Tišina: 

 

-          Nadoknada ratne štete: srušeno je i devastirano preko tisuću kuća, te otuđena sva imovina. Ratna šteta se procjenjuje u ovih pet sela na preko 70 milijuna KM.

 

-          Obnoviti infrastrukturu: društvene objekte, ceste, elektro i vodovodnu mrežu. U zadnjih deset godina od svega toga obnovljeno je tek ponešto. Ceste su u nekim selima potpuno ostale bez asfaltne površine, a mještani prije rata su ih sami svojim doprinosom izgradili. Ovo se osobito odnosi na put kroz Novo Selo.

 

-          Omogućiti povratak i život mladim obiteljima. Jamčiti i podržavati pravo na dostojanstven život i pravo na radno mjesto. Otvoriti nova radna mjesta bez podjela po nacionalnoj pripadnosti. Vlasti u Bosanskom Šamcu moraju – ako žele ikakvu demokratsku potvrdu i ako se žele temeljiti na osnovnoj ljudskoj pravednosti – protjeranom stanovništvu s područja svoje općine priznati status žrtava rata i pomoći im u povratku i oporavku.

 

-          Omogućiti rad osnovnih škola i program po izboru djece i roditelja.

 

-          Ukloniti divlje deponije i naći bolje rješenje za odlagalište smeća. Razrušena sela ne smiju postati deponije smeća.

 

-          Ubrzati proces dodjeljivanja materijala za obnovu kao i dodjelu tehničkih sredstava za rad. U zadnjih šest godina od tih sredstava nije dobiveno ništa, a na dodjelu materijala za obnovu se čeka i po pet godina. Na popisu prijavljenih za donaciju na Općini Bosanski Šamac je preko tisuću obitelji koji još nemaju nikakvu informaciju, a stalno se traži da prilažu neku dodatnu dokumentaciju.

 

Koliko će glasna morati biti Tišina da bi se čula njihova traženja ostvarenja osnovnih ljudskih prava ostaje za vidjeti. Jedno je, pak, jasno: ovi ljudi ne žele šutjeti jer ova šutnja ne gradi nego potiho progoni i ponovno ubija.

 

Katolički tjednik

 

17.06.2009