Musa Ćazim Ćatić
BOSNI
Ponosna je Bosna moj zavičaj mili,
Tu je sunce žića granulo menika,
Djedovi su moji za nju krvcu lili,
Njojzi bit ću i ja čelenka i dika
Povrh nje su vijenci prohujali burni,
Mnogo nas je ljutih sapinjalo jada,
Oblaci se i sad nad njom kupe tmurni,
Ali Hrvat jošte bori se i nada.
O predrago ime! Hiljadu je ljeta,
Što kraljevskim sjajem ponad Duvna sinu
Ali makar sudba zadesi nas kleta,
Ti nam spase ponos, prava i starinu.
Dok svetinje ove Hrvat čuva svoje
Nikada ga sila uništiti neće –
Čisto i presjajno – kao sunce što je –
I njemu će sinut sunce stare sreće.
Moje mlado srce taj već časak sluti,
Bez muke i znoja – znadem neće doći.
Zato treba radit i ne počinuti
I kroz oštro trnje makar bilo proći.
Oj, premili rode! Tebe teško boli
Što nevjeru s bijede ti pretrpje mnogu,
Al ja baš te volim, što si bijedan toli
I jer žićem cijelim tebi pomoć mogu.
Radit ću za te i slobodu tvoju,
U sreći ću tvojoj plaću tražit trudu,
Uklanjat se neću ni muci ni znoju,
Ma okupo njime tvoju svetu grudu.
Postojbino draga Mladena i Tvrtka!
Hrvatstvo mi tvoje baštinstvo je sveto.
Ah, neka je samrt i teška i gorka,
Za spas tvoj i sreću – mog života eto.
Musa Ćazim Ćatić
Hrvatska svijest, Sarajevo, 1914
|
Govoriti o Bosanskoj Posavini o njezinoj povijesti i kulturi a ne spomenuti Musu Ćazima Ćatića je zaista nemoguće. Rođen je 1878. godine u Odžaku gdje pohodi osnovnu školu. Nakon očeve smrti otišao je sa majkom u Tešanj jer se ona tamo preudala. U Tešnju je pohađao medresu i kod očuha uči brijački zanat. Bio je darovit učenik i tu je već naučio arapski, turski i perzijski jezik. Poslije je imao buran život od Carigrada a zatim Tuzla i Budimpešta gdje je služio vojsku. Gimnaziju završava u Sarajevu a 1909 odlazi u Zagreb kao student prava. Tu se kretao u pjesničkom krugu Antuna Gustava Matoša i pekao zanat: književni i boemski. Niti jedan ispit nije položio. Godine 1912. počinje raditi u tešanjskoj banci, pomišlja na samoubojstvo i stvara svoje najbolje pjesme. Muhamed Bekir Kalajdžić odvodi ga u Mostar, povjerava mu uredništvo“Bisera“ (štamparija i časopis) i tjera ga na prevođenja za muslimansku biblioteku. Takvog prevodioca kao Ćatića tada nije bilo. Njegov mecena je znao za naklonost alkoholu te mu nikad nije davao novac u ruke nego ga je osobno vodio na ručak. Dolazi rat , mobilizacija, služba u Tuzli i Oerkenyu u Mađarskoj, pijančenje, tuberkuloza. Otpušten je iz vojske i u Tešnju u rano proljeće 1915 u svojoj trideset i sedmoj godini umire. Najveći pjesnički talent među Hravatima Muslimanima do Maka Dizdara, te prvi pjesnik – modernist hrvatsko-bosanske književnosti. |
|
|
|
Dragi posjetitelji Posavskog vremeplova s'namjerom sam izabrao ovu pjesmu, „BOSNI“ gdje je Ćatić cijelim svojim bićem utkan u hrvatsko rodoljublje i u bosansko domoljublje. U prvoj strofi ove prekrasne pjesme pjesnik pominje svoje predke i njihovu spremnost u odbrani rodne grude. Zatim o silama koje su uvuda gazile i prolazile i o novoj nevolji koja slijedi: bio je to Prvi svjetski rat. U trećoj strofi pominje staru slavu Hrvata. Naime ovdje je nedvojbeno riječ o krunidbi prvog Hrvatskog kralja Tomislava na Duvanjskom polju 925. godine. Očita je Ćatićeva optimističnost i vedar pogled u bolje sutra ali istovremeno ukazivanje na patnje koje su bile i koje će biti. Teška bol zbog nepravde je zamijetna u šestoj strofi: progostva, pljačkanje i zlostavljanje hrvatskog puka za vrijeme Turske ali i Austrijske vladavine. U zadnjoj strofi pominje Mladena Šubića, vladara Hercegovine i Dalmacije kao i bosanskog Kralja Tvrtka, unuka Stjepana Kotromanića. Respektom se dojmi pjesnikova spremnost pogibije za domovinu. |
|
Ovdje nema priče o radosti, praznicima i ljepšim vremenima. |
Musa Ćazim Ćatić je pjesnik žudnje i boli – s naj širim rasponom osjećajnosti i reflektivnosti od nagonske strasti za elementarnim samopotvrđivanjem, do mistične žudnje za ispunjenjem Bića; od teškog žala zbog prolaznosti života, do metafizičkog straha pred ponorom i prazninom:
PRED SMRT
Agonija kao zlatni prah se vije,
Vrh mene leprša jedan žuti cv'jet.
Još nikad nije ljepše mirisala
Moja mala izba – moj veliki svijet.
Slaba moja ruka k žutom cv'jetu teži,
Hvatajuć ga tako lijep i žut.
Ali zalud napor, cvijet od mene bježi,
I opet mi pada na prsa i skut.
I ja sam opijen s njegova daha –
Dok Velike Gospe iz žutoga praha
Pojavi se lik...