Za RS spremni
Ivo KOMŠIĆ
Proces depolitizacije Hrvata u BiH nije se zaustavio na uspostavi institucija koje su narod udaljile od BiH i koje su njegovu jasno iskazanu političku i državničku svijest za obranu države BiH i hrvatskog naroda u njoj od velikosrpske agresije preokrenule u napad na suverenitet te države. HVO je u trenutku formiranja bio plebiscitarno prihvaćen od naroda kao vojska obrane, čak je A. Izetbegović dao proglas Muslimanima pozivajući ih da se uključe u HVO jer je to i njihova vojska. Depolitizacija se nastavlja kroz proces tuđmanizacije hrvatske politike u BiH, što je bilo izrazito u bilateralnim i međunarodnim pregovorima o BiH. U ime HZ H-B, odnosno HR H-B te pregovore vodio je Franjo Tuđman i pozivao se na legitimitet koji mu nikada nisu dali Hrvati srednje Bosne i Posavine, niti njihove ključne vjerske, kulturne, znanstvene i ostale nacionalne institucije. Svi pregovori koje je Franjo Tuđman vodio u ime Hrvata BiH i u ime RH bili su zasnovani na njegovoj temeljnoj političkoj ideji o potrošenom suverenitetu BiH, o nužnosti etničkog razgraničenja, koje se mora dogovoriti sa Srbima (Muslimani se ne spominju kao politički faktor i kao politički narod), te na JNA kao »zalogu« tog razgraničenja.
Prvi i temeljni dogovor o tome postignut je između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, 26.03.1991. Usprkos upornom nastojanju Tuđmana i njegovoga političkog kruga da se taj dogovor ospori (ta nastojanja su i danas snažna), postoji cijeli niz neoborivih dokaza o tom dogovoru i njegovom sadržaju. O njemu se indirektno može zaključiti iz rukopisa raznih autora iz Hrvatske i Srbije (M. Minić,
H. Šarinić, B. Jovič), a direktno iz svjedočenja samih sudionika dogovora u Karađorđevu - Stipe Mesića, Dušana Bilandžića, Josipa Šentije i
Smilje Avramov. Mesić je bio posrednik u zakazivanju ovog sastanka, a Bilandžić, Šentija i Smilja Avramov
su, uz Zvonka Lerotiča, Kostu Mihailovića i Vladana Kutlešu, bili članovi Mješovite komisije za
»razgraničenje«. Šentija i Bilandžić su odmah na početku istupili iz ove komisije, a daje komisija imala zadaću utvrditi
etničke teritorije u BiH radi razgraničenja svjedočio je Bilandžić u svom intervjuu Nacionalu, 25. 10. 1996. Dogovori o podjeli BiH nastavljeni su 15. 04.
1991. u Tikvešu, te vođeni u kontinuitetu na raznim mjestima i u raznim prilikama. Preciziranje ovih dogovora, sve do praktičnog provođenja, nastavili su zastupnici te politike u BiH dogovorima u Grazu - Mate Boban, Radovan Karadžić, Franjo Boraš, Momčilo Krajišnik, te predstavnici tzv. vlada HR H-B i RS, i vojnih postroj bi HVO-a i Vojske RS na raznim nivoima. Treba podsjetiti na dva zaključka u dogovoru Bobana i Karadžića u Grazu, 5. 05.
1992, kojima se precizira »da (se) sva sporna pitanja, uključujući razgraničenje dviju konstitutivnih
jedinica - hrvatske i srpske u BiH, riješe miroljubivim sredstvima i dogovorom«, »te da se u razgraničenju dviju konstitutiv nih jedinica na području Kupresa, kao i u Bosanskoj Posavini (Odžak, Derventa, Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Orašje, Modriča i Brčko), vodi računa o kompaktnosti prostora i komunikacija«.
Ovaj dogovor o »razgraničenju« je faktički značio dogovor o etničkom preseljenju, što je za Hrvate značilo izgon iz Bosanske Posavine, a za Srbe izgon iz Kupresa, Glamoča, Grahova i Drvara. Enigma i šutnja glavnih aktera dogovora iz Karađorđeva skinuta je u Davtonu. Na plenarnoj sjednici, pred svim sudionicima pregovora, 8. 11. 1995, Slobodan Milošević je otvoreno priznao da se o ovome »s Franjom davno dogovorio i da više nema nikakvih pregovora oko Posavine«. Tako su u Daytonu »razgraničenja« i »kompaktnosti prostora i komunikacija« postali povijesne činjenice zapisane u međunarodni sporazum i nacrtane na karti.
Što je praktično značila depolitizacija Hrvata BiH moglo se vidjeti golim okom u Posavini - tisuće potpuno uništenih imanja koja su izgrađivale generacije, srušen most preko Save između dva Broda, oko 200 000 prognanih, tisuće ubijenih i iznakaženih. Posebno tragično i dojmljivo je poniženje vojske HVO-a koja je Posavinu bila obranila od srpske agresije. Kada je već bila došla do sela Rudanke, nadomak Doboja, ikada ju je od Armije BiH s druge strane Doboja dijelilo Samo tri kilometra, Tuđman je povlači »na odmor«, uvodi svoje »svježe snage« na njihove položaje i onda ih iznenada povlači preko Save. Iznenađenje je bilo takvo da se ni sav HV nije uspio povući, te se u panici, zajedno s narodom prebacivao preko rijeke.
Da je Daytonski sporazum bio samo legalizacija tuđmanizacije hrvatske politike u BiH, svjedoči još jedan važan detalj. Neposredno nakon Oluje, a oko dva mjeseca prije Daytonskih pregovora, kada su združene vojne snage HV-a, HVO-a i Armije BiH zauzele oko 65% teritorija BiH, te kada su »hrvatske snage« bile nadomak Banje Luke i držale pod kontrolom teritorij od Livna preko Drvara, Šipova, Mrkonjića do Manjače, Franjo Tuđman je izradio kartu novog-starog razgraničenja teritorija u BiH. Na prvi pogled činilo se da ova karta nema veliku vezu ni s postojećim stanjem, ni s budućnošću BiH, jer se nije poklapala niti s jednim predlaganim rješenjem. Ona je čak odudarala i od plana Kontaktne skupine koja je već dala prijedlog o objedinjavanju Posavine ujedan kanton koji bi se priključio Federaciji BiH. U tom prijedlogu jedini je problem bio koliki će biti koridor prema Banjoj Luci kroz Posavinu i hoće li ga uopće biti. Karta je odudarala i od postojećega kantonalnog uređenja Federacije BiH, jer je u tzv. hrvatske krajeve uključivala Cazinsku krajinu u kojoj Hrvata uopće nije bilo, i jedan dio zaleđa Dubrovnika koji je vojno držao Karadžić. Karta je posebno odudarala od stanja koje je nastalo nakon Oluje, a koje je u Davtonskim pregovorima bilo polazna osnova razgraničenja. Međutim, kako su pregovori u Daytonu odmicali, hrvatsko-bošnjačka vojna prednost topila se na karti i polako svodila na ono što je Tuđman davno ucrtao. On je konačno sve što su osvojili HV i HVO vratio Miloševiću - povukao vojsku ispred Banja Luke, iz Mrkonjića, Šipova, s Manjače, od Jajca. Zadržao je Drvar, Glamoč i Grahovo, mjesta koja je u svojoj karti označio kao Hrvatska.
Hrvati koji su bili članovi bosanskohercegovačke jedinstvene delegacije u ovim pregovorima, osim Jadranka Prlića, bili su protiv ovakvih rješenja, ali je problem bio u tome što su i posrednici ovih pregovora prihvatili Tuđmanov legitimitet koji je još 1991. dobio od Herceg-Bosne. Daytonski sporazum je u velikoj mjeri posljedica depolitizacije Hrvata BiH i Tuđmanove politike prema suverenitetu BiH. Može se izvjesno utvrditi da je ustavni položaj Hrvata u tom sporazumu direktna posljedica toga.
Drugi važan činilac tog položaja je RS, koja je od osnutka imala Tuđmanov blagoslov i bila pozitivna činjenica njegove politike prema BiH, i koju je konačno legalizirao A. Izetbegović preko tadašnjega ministra vanjskih poslova Republike BiH Muhameda Šaćirbegovića, bez znanja i pristanka Predsjedništva BiH i drugih institucija. Ova legalizacija desila se u Ženevi, nepuna dva mjeseca prije Daytonskih pregovora, 8. 09. 1995, i predstavljala je neoborivu činjenicu u tim pregovorima. Tako je Daytonski sporazum završio entitetskom podjelom umjesto kantonizacijom i federalizacijom BiH, što je američka administracija bila obećala još 1994. godine, u toku washingtonske izgradnje Federacije BiH.
Ova izmjena političke strategije američke administracije najteže se odrazila na položaj Hrvata u državi. Hrvati BiH su hrvatsku paradržavnu tvorevinu Washingtonskim sporazumom ugradili u zajedničku državu koja je trebala u nastavku političkih pregovora i uz vojne pritiske biti proširena i na područja RS, kao srpske paradržavne tvorevine u BiH. Stvaranje Federacije BiH nije dakle bila privremena mjera zaustavljanja rata između Armije BiH i HVO-a, nego uspostavljanje novog modela uređenja države na principu regionalnog ujedinjenja a ne razgraničenja, te strateška osnovica u pristupu rješavanja tzv. srpskog pitanja u BiH.
Daytonski sporazum je promijenio i jedno i drugo, federalizacija države je ostala na 51 % teritorija, a na ostalom dijelu teritorija BiH legalizirana je i uspostavljena ratna tvorevina RS, nastala na etničkim progonima, zločinu i genocidu. Također, Federacija BiH je ostala složen entitet i po etničkoj i po državničkoj strukturi, RS je ostala jednonacionalna i centralizirana. Sa takvom svojom strukturom svaki entitet je ugrađen u zajedničku državu BiH koja je ostala bez određujućeg atributa da je republika. Ove nejednake entitetske strukture odrazile su se na položaj naroda u državi i ta nejednakost je institucionalizirana kao neravnopravnost naroda u samom Ustavu. Ključno mjesto te neravnopravnosti je Parlament BiH koji je pretvoren u dvoentitetsko tijelo na oba svoja nivoa, dakle i u Zastupničkom domu i u Domu naroda. Zastupnički dom je samo prividno, po svom višestranačkom sastavu, demokratsko zakonodavno tijelo, ustvari je entitetsko tijelo u kojemu su zastupnici procedurom glasanja entitetski razvrstani. Drugim riječima, Federacija BiH i RS »preseljavaju« svoje entitetske parlamente u državni parlament i nastavljaju entitetski, a ne jedinstveno djelovati. To praktično znači:
Prvo, niti jedna odluka u Parlamentarnoj skupštini BiH ne može se donijeti dok je posebno ne prihvate zastupnici iz RS-a, posebno zastupnici iz Federacije BiH.
Drugo, odlučivanje u Parlamentarnoj skupštini BiH svedeno je na entitetski paritet i konsenzus, jer svaki entitet ima faktički jedan glas bez obzira na broj stranačkih zastupnika. To znači da zastupnici iz RS - Srbi imaju jedan glas, a Bošnjaci i Hrvati dijele jedan glas.
Treće, Srbi i Bošnjaci mogu u ovakvoj proceduri glasanja donijeti ili blokirati donošenje zakona ili bilo koje odluke (o budžetu, ratifikaciji međunarodnih sporazuma, financijskim aranžmanima i sl.). Ovo jedino ne mogu napraviti Hrvati, bez obzira na interes, jer u entitetskom glasanju oni ne mogu osigurati potrebnu trećinu glasova iz svoga entiteta, bez koje se ne može donijeti odluka. Ustavni položaj Hrvata je dakle takav da mogu biti uvijek nadglasani. Ovo je posljedica sadašnje strukture stanovništva u Federaciji BiH i RS-u, jer se ona izborima direktno preslikava u zakonodavno tijelo BiH. Broj Hrvata u toj strukturi je posljedica Tuđmanovih dogovora sa Miloševićem o »razgraničenju«, s jedne strane, i politike osporavanja suvereniteta BiH koja je dovela do rata s Armijom BiH, odnosno s Bošnjacima, s druge strane. (Naravno da u stvaranju ovog stanja Tuđman nije jedini odgovoran.)
Četvrto, Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH, koji se sastoji iz predstavnika političkih stranaka, gubi svoj politički smisao, jer se zastupnici faktički razvrstavaju po entitetskoj pripadnosti, a to u konačnici znači da se razvrstava etnički. Tako se indirektno i Zastupnički dom pretvara u svojevrsni Dom naroda, a parlament BiH u cjelini u etnički složeno tijelo.
Peto, rad Parlamentarne skupštine BiH je faktički stavljen u funkciju nacionalnih stranaka i njihovih elita a ne u funkciju svih građana države BiH, bez obzira kojemu narodu pripadaju. Zakonodavno tijelo države, a time i Ministarsko vijeće kao izvršni organ su taoci nacionalnih stranaka i njihovih lidera. Organi države su Ustavom BiH pretvoreni u poligone za odmjeravanje nacionalnih utjecaja i interesa, odnosno postali su generatori nacionalizma u BiH, nacionalnih sukoba i kriza.
Ovakav ustavnopravni položaj je proces depolitizacije Hrvata u BiH usmjerio ka njihovoj dekonstituciji. Konstitutivnost naroda, garantirana Daytonskim ustavom BiH, HDZ BiH kao vodeća i vladajuća hrvatska stranka nastoji svesti na ograničeni prostor nekog zamišljenog entiteta, a ne provesti u cijeloj BiH, tj. u oba entiteta. Linijom manjeg otpora ova stranka se vraća na politiku iz 1991. godine, politiku razgraničenja koja uvijek uključuje politiku ograničenog suvereniteta države. I sada, kao i 1991. godine, lider HDZ-a u BiH kao glavnog partnera za svoju politiku ima lidera RS-a, te se poput Franje Tuđmana nada da će mu on jačanjem svog entiteta i oduzimanjem suvereniteta državi BiH indirektno izvršiti to razgraničenje. Razlika je samo u tome što lider RS-a danas nema vojsku koja je Tuđmanu bila zalog tog projekta.