Bablje ljeto
Hodući mojom utabanom stazom odlučujem o čemu ću pisati, a o čemu neću, ili o onomu što neću niti spomenuti. Obuzme me zadovoljstvo, danas, sjedeći na mojoj klupi. Kao da sam se skrasio i drago mi što za mene ima mjesta i za ovu grabovu šumu. Naviknutost – opaka, a neizbježna, a spasonosna ne da mi da u bilo čemu uvriježenom stanem. Da popustim. Da se bilo koje navike odviknem. Tako mi je u prirodi dano. Život je to, brajko moj; kao bitno prisvajanje, svladavanje stranog i slabijeg, nametanje vlastitih oblika, utjelovljenje i u najblažu ruku, iskorištavanje ili, pak, poseban slučaj za moć. Pri strašnom ubrzanju života duh i oko navikavaju na polovično ili pogrešno gledanje i sudište i svaki čovjek nalikuje putniku. Da li se misli, piše ili govori – utoliko je sve dopušteno, smo je u djelovanju (dakle, uratku), u takozvanom životu drukčije: tu je svagda dopušteno samo jedno, a sve ostalo jednostavno nemoguće. A huk vjetra dolinom kaže: Svoju vlastitu darovitost možemo sebi učiniti opet ukusnom tako što će mo neko vrijeme prekomjerno štovati i uživati suprotno jer uporaba preobilja kao lijeka – to je jedna od suptilnijih trikova umijeća života.
Gle, travke i cvjetovi o kojima nemam pojma, koji kao da iznova dižu glavu. Ustvari ne poznajem ni jedno ime iako se zašarenilo mojom dolinom i prkosi ovom babljem ljetu. Kao da se zainatilo lukavošću, kao da ima veze s umjetnošću. To što mi se ono najbanalnije pokazuje kao nešto posve novo i privlačno, čak kao nešto što je snagom čarolije upravo jednom rođeno i sada prvi put doživljeno. Život nije karamela ali ga je vrijedno živjeti, kaže lukavost, najljepša zavodnica ali lijepo ga je i spoznati kaže ova livada. Barem tako knjige kažu koje priznaju i poluznanje a koje je (čini mi se) pobjedonosnije od posvemašnjeg znanja jer poluznanje je kao i kojekakve izreke i smatra stvari jednostavnijim nego što jesu, i zato svoje mnijenje čini razumljivijim i uvjerljivijim kao ova voda nad jezerom u koju upravo gledam. Jer mudri ljudi kažu: „Ono čemu nemamo pristupa, nemamo ni uho“. No, postoji i stvar navike kojoj se nismo čudili, koja je bivala naše svakodnevlje, pravilo u kojemu se nalazimo. Kako? Nije naša spoznaja ili potreba za njom upravo ta potreba za poznatim, volja da se da se u svemu stranom, neobičnom, upitnom otkrije nešto što nas više ne uznemirava? Ne bi li to trebao biti instinkt straha nad lukavošću a koji se zove spoznaja? Treba li lukavost vladati nad spoznajom? Koja je od ovih dviju sila viša i odlučujuća? Ako lukavost uništi spoznaju, unštit će i sebe.
Ispričat ćz vam jednu basnu koja i ne mora biti basna.
Priča ide ovako:
"Gavran je negdje pored sela, na zlatnim žitnim poljima, prorijeđenim sušom i navalom sivih štakora, pronašao komad sira, uzeo ga u kljun, odletio s njime do obližnje šume i sjeo na granu, držeći sir u kljunu. Vidjela ga lisica, kojoj se prohtio komad sira, a koja je dolutala tu prateći trag jednog jadnog zeca. Stade zato ispod stabla, na sag od opala lišća, i poče lukavo govoriti gavranu:
─ Ah, plemenita ptico! Kako li si ti samo prekrasna ptica! Ako ti je glas samo upola takav kako izgledaš, nema ljepše ptice od tebe.
Gavranu je bilo neobično drago zbog tih riječi, nije znao što bi od sreće - jer dotada su bježali od njega, djeca bi ga gađala kamenicama, a starije žene bi često sujevjerno okretale glavu kada prolaze pored njega - pa otvori kljun da zapjeva, neka se čuje kakav prekrasan glas ima. Ali čim je otvorio kljun, pao mu je sir na zemlju, a lisica ga je odmah zgrabila i pohlepno ga progutala.
─ Glupa ptico - rekla mu je - zar možeš povjerovati nekome da si lijep? Ružan si kao noć, ružan si kao najružniji seoski pas! Zar ti nisu bile dovoljne one kamenice seoske djece da to doznaš, nego si morao dati i komad tako sočnog sira?! Znaš da je bio izuzetno sočan!
Gavran je tužno uzletio s grane, i tako se lijepo osjećao kad je čuo one lisičine riječi, a uz to, morat će još neko vrijeme trpjeti teror orla, koji je nedavno odnekuda doletio, a kojeg je namjeravao otrovati onim komadićem sira, što mu ga je lisicana prijevaru izmamila, a koji su seljaci postavili u polje da truju štakore. Okrenuo se još jednom u letu prema stablu na kojem je do maloprije stajao i mogao je, da se bolje zagledao, vidjeti lisicu kako se ispod stabla grči u užasnim bolovima."