Kako sam postao faca - dio treći


Arijana ČULINA


TREBA NOSITI ODJEĆU S POTPISOM

 

Krajnje je vrijeme bilo da uklonim još jedno svjedo­čanstvo neslavne prošlosti. Bijedne krpe kojima je bio pretrpan moj još bjedniji ormar. Najradije bih ih spa­lio, ali to mi se učinilo netaktično, za tren mi je pro­radio zaostali humani osjećaj. Pomislio sam kako bi nekom mogle dobro doći. Ali kome bih ja s ovog polo­žaja mogao ponuditi te krpe? Ne, odlučio sam i bacio ih u smeće. Netko će je već naći, nekom će poslužiti. Koliki ljudi danas žive od kopanja po kontejnerima, kolikima je to samoposluga. Tako sam postao anoni­mni darovatelj. Poslije sam naučio da se od humani­tarnih donacija može napraviti veliki performance. Daš neke sitne stvari koje si, naravno, ušićario od tvrtke, odšetaš do neke ustanove i pozoveš novinare da ovje­kovječe svjetskog humanitarca meka srca. Slika iziđe u svim važnijim listovima, a cijela priča te proslavi i omogući ulazak u još više integracije.

Nakon što sam pobacao sve stare košulje, cipele i majice koje su datirale još iz opuštenog hipi dira, odlučio sam krenuti u veliki šoping. Oduvijek me mal­tretiralo hodanje po sve većim trgovačkim centrima, nikako ne kužim sav taj silan svijet koji pored divne prirode i sunašca što im se smiješi vikende provodi u tim prostranim katakombama bez prozora. Ne ra­zumiju da su instrument u rukama moćnika kojima je upravo cilj da ih u što većem broju pridobiju svim tim šarenilom kojim i zasljepljuju gladne oči, kako bi, umjesto da beru cijeće po obroncima, brali proizvode s njihovih polica i ulazili u minuse, minuse i minuse. Puno naroda u minusu donosi bankama više dobiti od nekoliko bogataša u plusu. Čista matematika.


Uprkos svemu, ovaj put nisam imao puno izbora, ostao sam gol i bos. Skoknuo preko grane i vratio se pre­trpana prtljažnika svog komfornog ljubimca na četiri kotača. Želio sam robu prve kvalitete. Nama svi šalju šrot — ono što ostane kad podmire članice Unije. Ko­načno sam bio skockan od glave do pete. Stare krpe zamijenio sam košuljama, odijelima, cipelama, kravata­ma, naočalima, parfemima i sportskom odjećom. Sve s potpisom, Dolce&Gabbana, Boss, Prada, Lacoste i još nekim koje nisam znao ni izgovoriti, ali sam neg­dje, čini mi se, čuo da su jako in. Na primjer Herklife ili tako nekako... Ništa nisam htio prepustiti slučaju. Mijenjajući kombinacije pred ogledalom i ogledavajući se samodopadno, bio sam neprepoznatljiv sam sebi. Jebote, koji tip... Još kažu da odijelo ne čini čovjeka. Stvarno seru. Tko bi povjerovao odrpancu makar on bio i najpametniji, ali ovako... Uz imidž i dobru spiku, da vidimo koji poslovnjak neće popušiti moje ideje, makar one bile najnebuloznije. S novim stajlingom do­bio sam novo samopouzdanje i notu poslovnjaka koji plijeni. Ali jao, nešto je još nedostajalo...


TREBA BITI BOGAT

 

Svakog dana moje poslovno carstvo je raslo. Morao sam se ponašati kao i svi naši poslovni ljudi koji se obogate preko noći. Oni prodaju za milijune neko čukunbabino brdo po kojem su donedavno još samo ko­ze pasle i za koje nije ni sanjao da će ga napravit mili­jarderom. Čim vidi hrpu love, prvo kupi džip. To mi je nedavno pričao direktor strane banke kakva je veći­na kod nas, inače Austrijanac. Čovjek se tome ne mo­že načudit. Kaže da ljudi kod njih voze jeftinije auto­mobile, a lovu ulažu u nešto što će im donositi daljnju dobit. Naši ljudi kupe džip, onda par stanova uz more i u metropoli, onda čekaju bogate strance kojima bi ih dali u najam, a kad oni izostanu iznajmljuju našima i jebu im mater kad im okrznu skupocjeni namještaj. Ima i onih koji počnu od stada ovaca koja prikolju, a od zarade kupe mesnicu, pa dvije, zatim samoposlu­gu, pa šoping centar jedan, pa drugi, u jednom, pa drugom gradu, potom hotele, a kad se obogate, udu u politiku. Postanu saborski zastupnici, a onda počnu ostvarivati snove neostvarenog umjetnika: napisu memoare ili kupe festival da bi im žena zapjevala hit. List ne pada daleko od stabla. Ja sam prvo kupio novi džip, sportski dvosjed i manji mercedes za po gradu, par stančića, nek se nađu za buduća pokoljenja i zlu ne trebalo. U sklopu kuće izgradio sam bazen, fitness, teniski teren, saunu i kućicu za poslugu. Kupio sam i jahticu od 20 metara koja mi je već sljedeće ljeto po­stala premala pa sam je dao u najam, a plovni park obogatio novom 30-metarskom ljepoticom. Tako se mi bogataši rasterećujemo.


Ostvario sam i svom starom davni san. Vratio mu dug za onu karampanu koju mi je posudio kad sam išao na prvi randevu, kupio mu pravi pravcati džip. Od sreće je plakao ko malo dije­te. Grlio me i balio ko slinavi klinac. To je moj sin. Ja sam ga stvorio, odgojio, to je moja krv, moji geni kameni. Sve zasluge prepisivao je sebi, a nije bilo smisla u tom sretnom trenutku razuvjeravati ga jer bih mu samo upropastio doživljaj. Kad je već dobio zvjer od auta, morao sam mu pribaviti i novu ambalažu — odjeću s potpisom. To je već bila teža misija. Teško se odva­jao od svojih krpa. U svom novom ljubimcu na četiri kotača provezao je sve dame iz lokala. Konačno im je mogao vratiti za sve usluge koje su mu godinama pru­žale. Vozio ih je do iznemoglosti. Dao im mogućnost da se osjete damama, kako je govorio. Mama i baka bile su suzdržanije i skeptičnije prema meni i mom imperiju. Pribojavale su se zle kobi za koju su govorile da je veliki novci navlače na sebe. Sve im se manje sviđao moj način razmišljanja i život koji sam vodio. Željele su svog starog Srećka, ali uzalud. Njega više nije bilo. U početku su se radovale mom poslovnom uspjehu i sazrijevanju. Kad bih dolazio u sve ljepšim odjelima, u sve novijim autima, sa sve vrednijim po­klonima, cijela im je stvar postajala sumnjiva. Nakon prvog oduševljenja stvarčicama koje sam im donosio, a koje sebi ranije nisu mogle priuštiti, s vremenom su se počele pitati odakle mi odjednom pare za tako skupe stvari. Kao da su se prepale situacije u kojoj bih se mogao naći ako sve to nije stečeno regularnim pu­tem. Počele su me gnjaviti i ispitivati sto pitanja sve dok jednog dana nisam izgubio živce: Umuknite, šta vas briga odakle mi lova, glavno da je imamo. Ionako ste uvijek kukale: sirotinjo, i Bogu si teška. E, pa sad više ni­ste siromašne i šta sad hoćete. Možete si priuštiti što prije niste mogle. Na moju burnu reakciju one su reagirale još burnije. Paralelno su briznule u plač: Srećko, Sreć­ko, što je to od tebe postalo, di je ono naše pošteno dite? Nema ga, odgovorio sam iznervirano, a one su samo nastavile. Sinko moj, Bog je rekao da uzmeš samo onoliko koliko ti triba. Nemoj zbog novca upasti u nevolje, nemoj okaljati ruke, čovjek može jesti samo iz jednog tanjura, leći na jedan krevet. Ostani onakav kakav si bio, kako smo te odgajale. Dijelile su mi savjete naizmjenično. Ali ništa nije dopiralo do mene. Izgubio sam osjećaj i za njih. Umuknite više, prekinuo sam ih. Baš me briga:

oćete-nećete — rekao sam im jednog dana ostavivši ih u suzama. Moj život je moj život. Ipak sam se nadao da će doći pameti. Da će im dosaditi sarme, punjene paprike i vožnja gradskim prijevozom. Sad one traže starog Srećka, traže da se vratim u govna iz kojih sam jedva izašao. Nisam lud. Konačno sam postao bogat čovjek. I sad traže da mijenjam bogatstvo za ono du­hovno. Nisu normalne.


 


Lipanj 2012.