U koloni

„Jer gdje je vaše blago, ondje će biti i vaše srce!“

                                  (Sveti Luka, Novi zavjet)

I dok dlanom o dlan prođe još jedna godina. Pred nama su ljetni godišnji odmori. I opet će tisuće i tisuće nas, kao u modernoj seobi naroda, krenuti ka turističkim odredištima. Malo tko ostaje doma; svi se daju u pokret: vlakom, brodom, zrakoplovom ali velika većina osobnim automobilima. Posavski narod koji je i onako uvijek hodao po bijelome svijetu, trbuhom za kruhom; a posebno poslije Daytona gdje su bjelosvjetski hohštapleri (bez ikakve ovlasti) prodali njihovu zemlju, ponovno je na putu.

U ovome modernom i naprednom vremenu liberalnog kapitalizma, gdje se cjelokupni smisao življenja svodi na kojekakve krivulje, profitabilnost i fenomen skalarnog karaktera, teško tko može ostati imun. Prije nekoliko godina, kada bi netko spomenuo riječ: „depresija“, pomislio sam koja je to izmišljotina, koji su to zabušanti. No, sada mi je jasno da su ljudi postali poput nekakvog stroja kojeg se troši na svaki mogući način: u tvorničkoj hali, na nekakvoj tekućoj vrpci, u uredima... Svake godine novi poslovni ciljevi, strelica na dijagramu mora probiti plafon, a snage u nama sve manje i manje. Javljaju se novi strahovi. Logičan slijed je bijeg za slobodom, pobjeći u stari kraj, prijeći opet obiteljki prag, posjetiti rodbinu, ćaću i mater dok su još živi. Otići u Domovinu na svoje, i dati mira srcu i duši.

Ma koliko današnje autoceste bile moderne, opet će biti preduge i pretijesne da u sebe prime sve te silne putnike i kotače. Kolone su neizbježne. Čekanja i opet nekakav zastoj. Dugo godina putujem osobnim automobilom i zamijetio sam kad dođem na cilj, prvo pitanje je: „ Kad si krenuo i jel bilo gužve na putu?“ Ali mi smo neuništiv narod; na sve se privikavamo prije ili poslije. Život nas nije nikada mazio, pa što je za nas jedna kolona od deset kilometara. Jer u koloni smo svi ravnopravni dočim u Daytonu nismo bili.

Velika većina želi stići na više odredišta. Što ćeš, takva je sudbina posavskih Hrvata. Svugdje smo, pa kad ga upitaš odakle si; ni on sam ne zna. Pored svega red je otići na more; uživati u ljepotama Mediterrana, suncu i klimi koja svakome godi. Priča mi jedan prijatelj: „Ja ti se na plaži više umorim nego na poslu. Legnem ti ja tako na ručnik i samo slušam okolo kojekave budalaštine. Umori me to brate.“

No, bilo kako bilo, svatko želi pobjeći iz ove svakodnevice i napokon doživjeti i osjetiti nešto drugo. Nužno je stvoriti red u sebi, organzirati se iznutra; pronaći mir u ova turobna i prevrtljiva vremena gdje se sve češće oglašuje podzemni svijet i pokušava oblikovati svoje zvukovlje. Kriza morala i gušenje istinskog osjećaja. Sve je više laži i ne dorečenosti među ljudima

Kroz glavu mi prolaze stihovi Dobriše Cesarića o jednom mladiću koji čeka:

„ ...Možda neko motri kako on tu stoji i, odgonetnuvši zašto stoji,

zabavlja se se snjim kao smiješnim čovjekom. Prije deset minuta odlučio je otići za pet minuta, ali on još uvijek čeka i gleda pažljivo gibanje ulice. A sutra, kad se s njom sastane, lagat će joj iz ponosa da ju je čekao samo deset minuta.“


Eto, malo životnih dilema i pjesničkog humora nije nikada na odmet.

Iskreno i od srca želim svima vama ugodan ljetni dopust, siguran i bezbrižan put u svim pravcima i da sretno stignete na svoja odredišta.


Urednik


Lipanj 2011.