Poplava rijeke Save 1940.
„Poslije poplave u Posavini“
Pod ovim naslovom "Jugoslovenska pošta" objavila je 30. studenog reportažu iz Brčkog u kojoj se govori o poplavi Save 1940. godine u Bosanskoj Posavini, posebno o stradnju naroda istočnog dijela današenje općine Orašje.
Reportažu, koja je potpisana samo inicijalima B.K., prenosimo u cijelosti.
Sava je najzad prestala rasti. Izvedrilo se, ali je zato zahladilo. Kuće posavskih seljaka strše iz vode, napuštene. Mnoge od njih porušene su i do proljeća neće moći pružiti zaklon svojim stanovnicima. Stanovništvo poplavljenih sela razmješteno je po raznim mjestima Slavonije, a jedan dio dovezen je u Brčko. Ovamo je stiglo oko 1000 ljudi, žena i djece. Smješteni su u zgrade osnovnih škola i sad se odmaraju od preživjelih patnji.
Bilo je teško posmatrati žene, djecu i ljude izmučene višednevnom borbom sa stihijskom poplavom. Djeca su plakala. Mnoge žene nosile su ih po dvoje, a ostala su gmizala za njima. Žene i ljudi nosili su nešto bijednih prnja. Oni su iz sela Kopanice, Vidovice, Vučilovac i Jenjić. Pored ovih stradala su i druga sela brčanskog sreza, a naročito Orašje, Ugljara, Donja Mahala i Tolisa.
Posjetili smo jedan dio plavljenika u njihovom novom stanu - osnovnoj školi, u dijelu varoši zvanom Kolobara. Dvorište i hodnici puni su svijeta. Djeca su mahom bijedna, ispijena i slabo odjevena, većina ih je bosa. Poneka od njih igraju se, ali se osjeća da to rade nekako preko volje, od duga vremena i dosade. Djevojke i žene sjede po hodnicima ili stoje u grupicama po dvorištu. Zabrinute su; odmah pada u oči da one najteže podnose odvojenost od domova.
Razgovarali smo s nekolicinom mladih seljaka. To su mladi ljudi i momci između 18 i 30 godina, ali bi se reklo da su mnogo stariji. Vole da razgovaraju. Očevidno žele da se o njihovom položaju zna. Iz razgovora osjeća se izvjesna bespomoćnost. I zaista, pitanja koja stoje pred njima, toliko su teška, da o njihovom riješenju kao da ne smiju ni da misle. Vole da izlažu svoje nevolje i opisuju događaje, ali vrlo bojažljivo izvlače zaključke i ukazuju na riješenje.
Mladi seljak Ilija Prgić iz Jenjića priča, kako je u njegovom selu voda provalila nasip. "Kad smo čuli u srijedu izjutra da Sava naglo raste, skočili smo svi. Ali uzalud nasip je brzo popustio u dužini skoro pola kilometra i za nepun dan čitavo selo bilo je pod vodom" Što ćeš, nasip je slab. Spremali smo se toliko puta da podignemo jači. ali bogatiji seljaci nikad nisu htjeli da ulože onoliko rada koliko bi padalo na njih prema posjedu."
Svaki se sjeća po nekog detalja, svaki bi htio nešto da kaže. "Čamca nije bilo kod ljudi, pa smo gazili vodu. Oboliće mnogi. Toliko vremena u vodi."
"Spasili smo što smo mogli. Što je dignuto na tavan, spašeno je. Što je ostalo u kućama, propalo je sve."
"Srećom, stoku smo na vrijeme istjerali na nasip." "Debele svinje klali smo u vodi, jer nisu mogle da idu."
"A kakva nam je stoka", dopunjuje svog druga seljak Marko Bijelić. "U nekoga kravica, u nekoga dvije, a samo mogućniji drže i konje." "Ova godina svakako je teška: u proljeće poplava o Antunovu, baš kad su kukuruzi bili posijani. Preko ljeta oluje i bura. Pa i ono kukuruza što je dozrelo ostalo je većinom neobrano zbog vode." "Pa šljive: prošle zime mraz uništio najbolje šljivike."
Kuće od zemlje
U posavskim selima većinom kuće prave od šepera koji oblijepe blatom. Takve kuće na poplavi ne mogu da se održe. Nalijepljeno blato se raskvasi i kuća se brzo pretvori u go kostur. Te kuće moći će da se opravljaju tek na proljeće. Rijetki su ljudi koji zidaju kuće od cigle. Kako kaže jedan od seljaka: "Jedino koji gazda-čovjek ima kuću od cigle, taje osala. A takvih ima najviše 10 posto."
Vodna zadruga
Po pričanju seljaka sadašnji nasip podignut je prije kojih 40 godina. Nizak je i tanak, pa ne može da odoli kad Sava malo jače nadođe. Istina, nasip se stalno "krpi", ali u glavnom ostaje uvijek isti." Sa slavonske strane Vodne zadruge podigle su 1936. solidan nasip koji je i ovog puta izdržao probu. Na pitanje zašto i oni ne osnuju zadrugu odgovaraju gotovo jednoglasno: "Ne mogu ljudi da snose troškove. Dažbine velike, mali posjedi, sirotinja." Svi smatraju da bez pomoći banovine i države ne može biti podignut nasip i ističu da im je on nasušna potreba. "Ako se ne podigne nasip, i na proljeće će nas potopiti," dodaje rezignirano jedan seljak.
I onako je teško...
U razgovoru seljaci ističu da su im putovi slabi, bez kamene podloge i često nedeljama neupotrebljivi. A kako oni kažu, njihova sela su velika i trebalo bi sagraditi kroz njih drum. I škola je malo. Svega jedna na sela Kopanice, Vidovice, Vučilovac, a sva imanja oko 4.000 duša.
U razgovoru seljaci se uvijek vraćaju na "ovu godinu" i već ko zna koji put kažu: "I onako je teško. Jedva deset posto ljudi moglo bi biti mirno s hranom do "novih klasova", a sad?"
U novom stanu
Sad im je ipak dobro. Poslije nekoliko dana provedenih u vodi, ili po tavnima i krovovima, između neba i vode, našli su se u suvu. Za sada dobivaju samo hljeb, a vele da im je rečeno da će biti i "kuhanja"
Od hrane sobom nisu ponijeli ništa. Najviše ih brine to da se ne pojavi bolest. Naročito zbog djece, koja su slabunjava. Jedan starac, koga mnogo ne žale, jer je već za "onaj svijet" razbolio se. Za njega kažu bez žalosti i sa sigurnošću: "Djed će nam umrijeti ovdje" A za 20. godišnju ženu Stojku Marković, koja se teško razboljela i nalazi se u bolnici, vele nekako s tugom: "Teško će ostati živa"
Na rastanku ljudi, koje je Sava prognala iz njihovih sela, jer im nije data mogućnost daje savladaju, mole da im donesem novine ako izađe štogod o njima.
B. K.
Izvor: Posavski Narodni kalendar 1997.