Crveni ponovo marširaju

Prof. dr. sc. Zdravko TOMAC

Vjerovao sam da, kada stvorimo i obnovimo svoju državu Hrvatsku, nikada više nećemo narušiti hrvatsko zajedništvo i slogu.

1. ožujka 1996.

Crveni ponovno marširaju, pisalo je na plakatu koji je potpisala mladež HDZ-a, s porukom - ali bez nas. Prema pisanju Slobodne Dalmacije, plakat je bio izlijepljen ispred i u zgradi Ine-Naftaplina, u kojoj se održavao dvodnevni skup Središnjice HDZ-a. Slobodna Dalmacija dalje piše: crvene predstavljaju, u plesnom koraku, Zdravko Tomac, Josip Manolić, Silvije Degen, Radomir Cačić i Karl Marx. Čitajući u Slobodnoj Dalmaciji tekst o tome plakatu rugalici, plakatu pamfletu, spontano sam se prisjetio junačkih dana iz 1991. Nekom čudnom koincidencijom dvodnevni skup Središnjice HDZ-a održavao se u istoj dvorani u kojoj je Sabor Republike Hrvatske 8. listopada 1991. proglasio suverenost i neovisnost Republike Hrvatske. Da podsjetim čitatelje, dan ranije, 7. listopada 1991., raketirani su Banski dvori. Kako su dolazile informacije da će biti raketiran i Sabor, odlučili smo da Vlada i Sabor zasjedaju u zgradi Ine-Naftaplina. Sjećam se mnogih pojedinosti s burne sjednice Vlade demokratskog jedinstva, na kojoj smo donijeli odluku o odobravanju napada na sve vojarne u Zagrebu i okolici. Sjećam se da smo 7. listopada mi, članovi užeg Kabineta Vlade demokratskog jedinstva (Franjo Gregurić, Milan Ramljak, Mate Granić i Zdravko Tomac), ostali cijelu noć u zgradi Ine-Naftaplina tako da smo povijesno zasjedanje Sabora, sutradan 8. listopada 1991., dočekali potpuno iscrpljeni. Predvečer, nakon cjelodnevnog zasjedanja Sabora, trebalo je donijeti i odluku o proglašenju suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske.

Međutim, kako je sutradan predsjednik Tuđman morao na sastanku u Ženevi donijeti ili ne donijeti sudbonosne odluke za budućnost Hrvatske, on je u Villi Weiss sazvao sjednicu Vrhovnoga državnog vijeća. Svi članovi Vrhovnoga državnog vijeća otišli su zbog važnosti te sjednice u Villu Weiss, osim Vladimira Šeksa i mene. Šeks je predsjedavao Saborom umjesto Žarka. Domljana, a ja sam predstavljao Vladu. Tek nakon završetka zasjedanja Sabora i donošenja odluke o proglašenju nezavisnosti i suverenosti Republike Hrvatske, pridružio sam se sjednici Vrhovnoga državnog vijeća, koja je trajala još dugo poslije ponoći, jer se nije dolazilo do dobrog rješenja. Pred jutro, predsjednik Tuđman je rekao: Hvala vam, gospodo, vidite da nema dobrog rješenja. Vama je ipak lakše nego meni, jer ja, usprkos tome što nema dobrog rješenja, neku odluku sutra u Ženevi moram donijeti.

Spominjem ova sjećanja jer teško mogu objasniti zbog čega su poslije naši odnosi postali takvi da su nas iz oporbe proglasili većim neprijateljima od Miloševića? Zbog onih koji su položili živote za suverenu i samostalnu Hrvatsku ne smijemo se tako ponašati. Zato se s tugom sjećam tadašnjega poleta, sloge i čvrstine našega zajedništva. Kakva je golema razlika između atmosfere koja je u istoj dvorani vladala 8. listopada 1991. godine i one od 24. i 25. veljače 1996.? Da me netko 1991. pitao je li moguće da će me oni s kojima sam tada u najužemu državnom vrhu jedinstveno djelovao na rušenju komunizma te u stvaranju i obrani hrvatske države, četiri godine poslije isticati na stup srama kao navodnu opasnost po demokraciju i suverenost Hrvatske, kao čovjeka koji, navodno, želi obnoviti komunizam i Jugoslaviju, rekao bih da to nije moguće. Vjerovao sam da, kada stvorimo i obnovimo svoju državu Hrvatsku, nikada više nećemo narušiti hrvatsku slogu i zajedništvo.

Vrelo: "Ponoćne misli", str. 272-273

Svibanj 2015.