Drukčije strasti

Nije tome bilo tako davno da je Zapadna Europa, uključujući tu Njemačku, Austriju i Švicarsku, prepotentno smatrala da Europa, kultura i civilizacija završava na granicama Zapada prema Srednjoj Europi. Razlike su se definirale kao razlike između kulture i nekulture. Ta kultura Zapadne Europe manifestirala se i u činjenici, što je taj dio Europe oduvijek bio opterećen osvajanjem, održavanjem i priželjkivanjem kolonija. Politika Engleske, Njemačke, Francuske i Italije prema narodima Srednje, Istočne i Jugoistočne Europe oduvijek je bila politika proračunske podlosti, oduvijek je bila ponižavajuća, uvijek s dozom imperijalizma.

 

Kad su uvidjeli da nekulturu ne mogu ratom i oružjem osvojiti i kultivirati izmislili su ideologiju , koja je bila negacija čovjekove prirode i kojoj je cilj i namjera bila držati nekulturu u zaostalosti. Ta komunistička ideologija svoj cilj i namjeru je u potpunosti i ispunila. Tome je pomogla činjenica da su na “drugoj strani“ za svoje ideje znali pronaći dovoljno školovanih ljudi, književnika, umjetnika, stručnjaka i političara, koji su prema Zapadu, njihovim ideologijama i idejama znali gajiti, a gaje i danas, veliko poštovanje, pa čak i ropsko djelovanje.

 

Težnja “kulturnog“ Zapada prema tim područjima i narodima uvijek je bila vršenje neke misijske uloge da nad njima vladaju, to područje Zapad je koncipirao kao područje na kojem ima pravo ideološkog, političkog i ekonomskog utjecaja.

 

Padom Berlinskog zida i rušenjem komunizma rodila se nada da je kraj takvim zabludama Zapada, da su rođene nove drukčije, humanije strasti. To su nagovijestile i nove ideje, opet rođene na Zapadu. Rođena je ideja globalizma, multikulturalizma, ideja Europe kao ekonomske zajednice. Te ideje u “ostatku“ su prihvaćene sa ogromnim entuzijazmom. Osobito ideja globalizacije kojom će se ostvariti, veća harmonija, veća demokracija, bolji i humaniji razvitak svijeta, ako taj svijet slijedi modernizacijska iskustva Zapada.

 

Pokazalo se da je globalizam, koji se pozivao na ideologiju napretka, imao  samo utopijski postavljene ciljeve, a danas se pokazuje da sustavno povrjeđuje građanska i ljudska prava i što je još strašnije, on se ne zadovoljava da građane isključi od slobodnog sudjelovanja u političkom životu, nego se upravlja na to da ujednači i vlastitim svrhama podvrgne sav društveni život. Nema tu harmonije, a kamo li demokracije. Umjesto da demokracije ima više, kako se govorilo da će je biti, sve ju je manje. Sve krucijalne odluke donose se i premještene su izvan granica manjih zemalja u velika središta moći, kao što su Bruxelles i Washington.

 

Male zemlje gube forum gdje bi se njihove potrebe uzimale ozbiljno i gdje bi njihov glas i njihovu volja nešto značili. Ustanove kao npr. Ujedinjeni narodi služe interesima i ciljevima moćnih. Glavne ekonomske i političke odluke donose se u krugu velikih, a pripremaju ih vodeći svjetski bankari i većinom zapadni političari. Sve konferencije i dogovori održavaju se bez prisutnosti medija i javnosti. Nema tu demokracije, sve odluke o ustroju globalističkog proizvodno-potrošačkog svijeta donose veliki i moćni

 

Što je tiče ujedinjenja Europe s vremenom se ideja Europe kao ekonomske zajednice napušta, a sve više zagovara federalna Europa, jer iz razloga što je cijelo svjetsko gospodarstvo međusobno povezano, nezavisnost i nezavisne države su istrošena kategorija, više nemaju prođu i nikome ne pomažu. Cijela Europa treba se gospodarski i politički ujediniti.

 

 

Stoga se žrtvuju vlastite valute, uvodi se jedinstvena osnovna kamatna stopa, uklanjaju se carinske barijere u trgovinskoj razmjeni, jer to će dovesti do većeg prosperiteta, usklađuju se bankovne i fiskalne norme, povećava se trgovinska razmjena. Obećaje se poboljšanje vlastitog životnog standarda čovjeka. Govori se kako će negdje taj proces ići sporije a negdje brže. Visokoindustrijalizirane zemlje imaju prednost u svemu tome ali će se te razlike s vremenom izravnati, što se tržište bude više globaliziralo to će se proces univerzalnog ujednačavanja brže odvijati.

 

Poručuje se kako samo gospodarsko otvaranje, slobodna trgovinska razmjena i uklapanje u šire međunarodne ekonomske i političke strukture utire put blagostanja, demokracije i univerzalne ljubavi.

Stoga napustite ideju suverenosti i nezavisnosti i ne brinite o tome tko donosi odluke, tko tobom upravlja, ne opirite se otvaranju granica i invaziji stranog kapitala, ne opterećujte se razmišljanjem o stvarnoj političkoj i ekonomskoj kontroli.

 

Zapad je danas pred ostvarenjem svojih ciljeva. Europa se gotovo ujedinila, no Istok nije ostvario svjetliju budućnost, a ni mnogi drugi. Raskol između bogatih i siromašnih u Europi sve je veći, socijalna situacija gotovo svugdje je lošija Nije omogućen i ostvaren poredak koji bi bolje služio ljudskim potrebama.

 

Nema dobrobiti za sve, koja se obećavala. Dosadašnja praksa pokazala je da EU odgovara samo moćnim silama i njihovim velikim korporacijama. Opća liberalizacija trgovine samo utire put njihovoj dominaciji. Od obećanog blagostanja za male i nerazvijene zemlje ostaje tek neostvarena i maglovita nada. Statistike pokazuju da se jaz između bogatih i siromašnih ne umanjuje nego produbljuje. Premda opći obujam trgovine raste industrijalizirane zemlje iz tog crpe za sebe najveću korist. Mali i siromašni samo zapadaju u dugove koje su jedva u stanju otplaćivati.

 

Danas je potpuno jasno da su veliki i moćni najviše iskoristili i da njima najviše koriste prednosti otvaranja tržišta i ostvarenje ideje Ujedinjene Europe. Jasno je i to da je strast koja je Zapad vodila oživotvorenju te ideje bila spašavanje kapitalizma. Političke vođe razvijenih zemalja i njihove velike industrijske i financijske korporacije primarno žele nesmetan rast, jer o tome ovisi i njihov prosperitet i opstanak kapitalističkog gospodarstva.

 

Kapitalizam da ne bi propao, a da bi i dalje proizvodio i kreirao dobit mora širiti svoje djelovanje. Da bi kapitalističko gospodarstvo opstalo potrebna mu je ekonomska i financijska ekspanzija, a za to je potrebna sloboda tržišta i slobodan opticaj financijskog kapitala. Time se ostvaruje i ekonomska moć kojom će industrijski razvijene zemlje podčiniti industrijski slabo razvijene zemlje. Dakle strasti su drukčije nego prije, jer teritorijalna moć nad slabima u drugom je planu naspram ekonomske moći.

 

 Sve je to naravno opasno za male zemlje, za RH također, jer se gospodarski neće moći odhrvati stranoj dominaciji , osobito RH koja je industrijski slabo razvijena zemlja i kao takva nema mogućnosti zadržati kontrolu nad vlastitom privredom, a to znači novo ropstvo u vlastitoj zemlji.

 

Dakle kako vidimo EU neće stvoriti ni proizvesti ništa novo. U njoj dominiraju oni akteri koji su dominirali i u prošlosti samo sada homogeniji i kompaktniji.

Europsko jedinstvo, Ujedinjena, kulturno homogena i pravedna Europa o kojoj govore je farsa, jer s druge strane u zemljama tih istih sve je veća netolerancija prema strancima, zahtijeva se i odobrava brzo asimiliranje. Francuzi su odavno poradili na zaštiti identiteta raznim mjerama, među ostalim i zaštitom francuskog jezika i kulture. Engleska je uvela i još uvodi nove propise za useljenike kako bi zaštitili tradiciju i kulturu. Njemačka također.

 

U posljednje vrijeme dosta je tumačenja o Europi kao federaciji, o federalnom uređenju Europe. Pošto mi u Hrvatskoj o budućem ustroju EU ne znamo gotovo ništa preostaje prihvatiti takva tumačenja kao moguća. Što to znači za Hrvatsku? Prije svega federalizam je antieuropska ideja, jer niječe Europu punu raznolikosti i Europu koja pomaže da bude sve više raznolikosti. Ona ne može biti ogromna etnokulturna nacionalna država, jer nije prikladno koncipirana kao nacionalna država. Već malo prije navedene moćne države priznale su i same da je projekt multikulturalizma propao. Koji je tada cilj proturanja i nametanja federalizma?

 

Federalizam je definicija za organiziranje jednostranih dominacija i diktata s umišljenim nisionarstvom nad drugim narodima. Federalističke kombinacije dijele se na okvire u kojima treba tražiti vješto prikrivenu imperijalističku podlogu koja, između ostalog, može biti i ekonomskog karaktera. U federalizmu nema jednakopravnosti, koristi i sigurnosti, to je iluzija. Sa potpunom sigurnošću može se reći da EU kao federacija neće biti sredstvo kojim bi se uredio ovaj dio svijeta, ostvario mir i stalni napredak.

 

Eventualnim ulaskom RH u takvu federaciju naša suverenost bit će ograničena voljom središnje vlasti koja postaje suverenom. Vlast u RH imat će nad sobom višu vlast koja će zapovijedati nižoj. Naime u složenim državama, unijama i savezima na određenom području uvijek može postojati samo jedna državna vlast. Kao buduća članica EU Hrvatska neće biti suverena, neće biti najviša na svome području, jer u suprotnom EU ne bi bila država nego međunarodno tijelo čije bi postojanje bilo ovisno o volji država članica.

 

Svi oni koji hrvatski narod izručuju jednoj takvoj kombinaciji izručuju i sebe i njega za političkog i ekonomskog roba. To danas bez mnogo predrasuda čine mnogi čimbenici hrvatskog društva. Nije se tome čuditi što gaje takve strasti, jer je većina njih dugo i neprestano živjela pod pritiskom moćnih i organiziranih snaga, te tako mnogi misle i razmišljaju da izvan ropstva drugog života i smisla ni nema pa se unaprijed odriču slobode.

Samo se lud čovjek može odreći slobode i samo lud čovjek može misliti kako suverenost i nezavisnost vodi unazad u izoliranje. Kad se to izgubi drugi drži u izolaciji, jer gubitak toga znači ne moći se slobodno i samostalno politički, kulturno, vjerski i ekonomski izražavati i razvijati.

 

Strast za ropstvom dobrog dijela čimbenika hrvatskog društva nešto je sržno i neiskorjenjivo, trajno i pogibeljno. Da bi izišli iz tog “začaranog kruga“ oni moraju “ubiti želju“ i strast za ropstvom, moraju probuditi drukčiju strast, a to će moći ako pronađu put koji vodi istini, pravednosti, dobru. Put koji vodi slobodi k životu i ustrajati na njemu. A kako pronaći taj put, pitat će mnogi ? Odgovor je: “ Tko traži nalazi“ ( Mt 7,8).