Ironija

Idući blagom nizbrdicom tjeskoba u glavi otežava njegov hod. Da, nedajbože, padne? Da ruku u padu prebije? U tom slučaju sve bi započeto bilo dovedeno u pitanje. Sve. Znao je da će ga današnji suton rasužiti, i da želi sutrašnji mir. Zato se usplahireno žurio. Zato je s vremena na vrijeme usporavao. Nastojao je privesti kraju posao za koji je sve do sad smatrao kako pripada nekom naivnom narodskom običaju, možebit i nekoj praznovjerici – beznačajnoj za prosvijećena čovjeka kakvim se oduvijek smatrao. A tom prevrtanju svega i svačega što se posljednjih godina nakupilo, kao da nema kraja. Noćas se sve, najednom, smirilo. I snijeg je obilan, odjednom, počeo padati; prigušio uličnu buku i usporio, načas pomamljenu, žurbu. Odloživši priželjkivani izlazak vani počinje razmišljati o doživljenom i osjećaju u njemu.

Što su, dakle, naši doživjaji?  Puno (pomislio je), puno više ono što mi sami stavimo nego što je, zbilja u njima jer najveći događaji – to nisu naši najglasniji, negoli naši najtiši trenutci i što smo više i više uzvinuti u visine, utoliko manji izgledamo u očima onih koji nisu kadri letjeti. Mislimo da bajka i igrarija pripadaju djeci ... mi kratkovidni! Kao da bismo mi mogli da u bilo kojoj životnoj dobi mogli živjeti bez bajke i igre. Doduše, mi to imenujemo i osjećamo drukčije, ali upravo to govori da je posrijedi isto – jer dijete osjeća svoju igru kao rad, a bajku kao svoju istinu.

Poput nekog spisateljskog mladunčeta vjerovao je i to kako literaturu ne treba samo čitati. Trebalo bi je, ako je to moguće, i živjeti, ali postoji i ono drugo (uravnoteženo i odmjereno) mišljenje. To bi natuknuo onaj dovršen karakter koji u sebi nije imao potrebu bilo što mijenjati. Tako se kaže kad je osoba sazrela i na hirovitost vanjskih utjecaja – otporna i imuna. Takav karakter je izobražen (literalno potkovan) i ne dopušta ovladavanje izvana. Sve drugo je nedoraslost i mijenja se iz dana u dan. Zapravo, po srijedi, je neodlučnost ni za što doli za promjenu samu.

 

Ono što pokadšto u budnom stanju ne znamo ili ne osjećamo točno tako – imamo li, što se tiče neke osobe, mirnu ili nemirnu savjest – o tome nas posve nedvosmisleno podučava naš san jer najsnažnije znamenje otuđenosi nazora kod dvoje ljudi jest u tome što jedno drugome kažu nešto ironično, no niti jedno od njih dvoga u tome ne osjeća ironiju.