Vrijeme kada postajem pas

Kada se ustali ljetna vrelina, a pregrijani zidovi i po zalasku sunca nastave ispuštati toplinu, nastupa vrijeme kojega se ne volim sjetiti ni usred zime. Tada ni širom raskriljeni prozori ne jamče da će nešto od noćne svježine doprijeti do mojih nosnica, a kamoli mi osvježiti cijelo tijelo.

Nekako predzoru, nastane stanje nalik groznici. Tek što se otkrijem, počne me tresti zimica. Čim se pokrijem, vrućina postaje nesnosna. U oba sam slučaja obliven znojem - sad toplim, sad hladnim, a sve jednako nedje­lotvornim. Tako ljepljiv i onemoćao, dočekujem jutro i jutarnju svježinu. Predišem, uzdišem i, na kraju, širom otvaram usta: dahćem kao pas.

Da, svakoga vrelog ljeta, pogotovo noću, postajem pas.

 

Uloga slame, stakla, nosa i repa u odgoju djeteta

Alajbegova slama

Bio stvaran ili izmišljen, beg poznat kao Alajbeg nije brinuo za svoju slamu. Po svemu sudeći, bio je nemaran čovjek. Zato se u njegovu kraju uobičajilo opominjati neuviđavne ljude ovim riječima: Nisam ti ja Alajbegova slama pa da po meni skačeš koliko hoćeš!

I kao što neki ljudi postanu uzori zbog svoje marljivosti, on osta pri­mjerom aljkavosti. Uvjeren sam da posvuda ima rasute slame. I one za koju baš nitko pa ni njezin vlasnik ne mari. Ali sumnjam da još negdje postoji takva kakva je bila Alajbegova.

Nije ti ćaća staklar!

Među djecom ima koliko hoćeš bešćutnih primjeraka! Ne vode računa ni o starijima ni o mladima od sebe. Stalno se guraju u prve redove. Nadmeću se. Nameću se. Starcima okreću leđa. Čak i kad ulicom stupa vojska ili prolazi pogrebna povorka, ostaju nesmotreni. Ni ne pomišljaju da kome nižem ili slabijem ustupe mjesto. Uvijek nekome leđima zaklanjaju pogled. Takvima, obično uzalud, dobacuju: Miči se! Nije ti ćaća staklar, pa da kroz tebe vidim!

Imaš li, možda, rep?

U nas ne pušu jaki vjetrovi. Samo iz priča znamo koliku nevolju mogu izazvati. Međutim, i kućni se propuh zna koji put ražestiti i poraz­bijati prozorska stakla. Nezatvorenim vratima zna škripati i cijelu kuću treskom probuditi.

Dovijaju se matere kako mogu. Ne bi li pridobile djecu da za sobom zatvaraju vrata, čas ih plaše, čas se s njima šale.