Fragmenti za jednu pjesmu o tišini

Mile STOJIĆ

Ne mogu pisati o Sarajevu, poručuje mi ovih dana prijatelj, uvijek kad pokušam nešto izreći, zastidim se pred blijedim zvukom vlastitih riječi. Umjetnost je za mene uvijek podrazu­mijevala ideju reda, a ja sam samo djelić jednog svijeta koji nestaje. Osim toga, pjesma ne trpi riječi kao što su "opsada", "klanje", "silovanje", pogotovu ne apstraktne brojke o pogi­nulima. Najradije bih napisao knjigu o biljkama, travama, o tišini.

Jedna knjiga o tišini došla bi kao melem za naše izranjavane duše. Ali, kako opisati tišinu? To pitanje se uvijek postavljalo pred znalce stilskih tehnika i postupaka i opće je mišljenje da se tišina najbolje može opisati uz pomoć nekog zvuka. Glas zrikavca u daljini, bubnjanje kiše na oluku, nerazumni ljudski žamor zvučna su kulisa tišine. F. G. Lorca tišinu doživljava si-nestezijski, kao tračak svjetlosti što silazi s nebesa ("tišina valovita"), a Thomas Mann njenu voluminoznost i njen "zvuk" otkriva u trenutku kad zlatni prsten pada u srebrnu zdjelicu. Milan Kundera to mjesto smatra najboljim opisom jedne teško uhvatljive pojavnosti (prokleta njemačka preciz­nost, veli on, jednako funkcionira i u zbilji i u metafori).

***

Zvuk koji nastaje iz dodira dviju plemenitih kovina, mene, međutim, podsjeća na jednu davnu pjesmu Marlene Dietrich, koju sam ovih dana ponovno slušao na izložbi posvećenoj "Plavom anđelu" u muzeju Novi hram. Sag mir, wo die Blumen sind? Prsten ritmično pada dok napukli glas sjenci taj zvuk: Kaži, gdje su cvjetovi?

No, vratimo se Lorki. Čovjek razgovara sa sinom kojeg nikad nije imao. Odgovor mu se javlja kao epifanija, val svjetlosti što silazi s nebesa. On kaže: "Čuj, sine moj, tišinu, tišinu koja s neba silazi." Njegov nerođeni potomak javlja mu se iz svjetla njegove krvi, iz onog njenog klijavog šumora što nas brani od nepostojanja i ništavila.

Marlene Dietrich, međutim, ponavlja vječnu fugu o drugom kraju toga luka: o grobovima. Svojim glasom ona uokviruje tišinu vijeka dok pjeva o vojničkim grobljima, nad kojima fijuču hladni vjetrovi i hvata se led. Kaži gdje su grobovi, žali ona za mladićima što nisu dočekali trublju pobjede i sad po vlažnim grabama čekaju zvuk trublje anđeoske.

***

Deset godina je od početka rata, rata čija bilanca zbog svoje okrutnosti i moralne nepojmljivosti još dugo neće biti podvuče­na. Suvremenici smo kukavnih torpediranja gradova što su bili u opsadi godinama, novih formula i metoda masovnog uništenja (etničko čišćenje), očevici potpuno zbrisanih dijelova Europe, uništenja desetina tisuća civila u jednom danu, a da ljudi još zapravo ne znaju zašto su ratovali. Mojsije je najavio put kroz pustinju do obećane zemlje, ali se čudo nije dogodilo niti se Crveno more rastvorilo, umjesto njega u pustinji je nastao ocean krvi. Računi koji stižu u znamenkama mrtvih glava polako tonu u zaborav. "Mrtvi umiru brzo, i što brže umiru, brže se zaborav­ljaju." (G. Benn)

Majke naše, ne nadajte nam se, zaručnice, vi se udavajte, glasi refren stare bosanske vojničke pjesme. Taj stih je kazaljka na našem ka­lendaru, u kojem je noć nadvladala dan i više se nitko ne raduje proljeću. Sprema se ponovo svečanost u spomen na mrtve sino­ve i u prvom redu dvorane bit će sestre i majke. Antigone, Niobe, Marije, Fatime, Rabije, Jovanke ponovo stoje na podnožjima hramova povijesti. Njihova izborana lica i iskapjele oči u vreme­nu obrubljuju nepregledno more tišine, tihi ocean bola. Iz tog oceana izdvaja se onaj zlatnokristalni zvuk i on treperi iznad stropa svečane dvorane, u vrhovima krošanja, zajedno sa glasom slavuja što pozdravlja proljeće. Potom zabruje koračnice, na oknima zavibriraju trompete, pozaune, saksofoni, fagoti. Iznad svega je bas.

Djevojčica, sva ozarena, prima ordenje za oca, heroja, kojega će se cijeli život maglovito sjećati. Pisci su stali, oni pokušavaju sasta­viti jednu knjigu o tišini. Djevojčica se više nikad neće radovati, vukući svoje djetinjstvo kao olovni kofer za sobom. Godine će se smjenjivati i sve će nekako "klapati". Wann wird manje verstehen?

***

Govoreći o žrtvama rata, mi gotovo nikad ne spominjemo one što su ubijali. Zločini koje su počinili ostavljaju nam usta nije­mima, srce bešćutnim. Oni što su se otisnuli u zločin i sami stradali na putu zločina, posthumno su osuđeni na sporost i dostižnost ljudske pravde. Nad grobom ljudskog ubijača pravda bjesni i ljudi mru, pjevao je A. B. Šimić, a ljudska pravda ne mari za onu drugu tamnu stranu ljudskog bića, za onu kainovsku osobinu, svakom od nas pridodanu od praroditelja. Jer, u veli­kim društvenim potresima nasilje se javlja kao zaštita vrste i s tim uvijek računaju planeri zločina.

Temeljno pitanje romana "Zločin i kazna" glasi: Zaslužuju li zločinci ljubav? Oni koji su druge slali u smrt zaslužuju li išta više od osude, smrti i prezira? Dostojevski kaže da i Raskoljnikov nalazi konačno smirenje u Sonjinoj ljubavi. Dječačko lice Dražena Erdemovića, koji je, po vlastitom priznanju, pobio više desetaka ljudi u Srebrenici, ne podsjeća li nas da u ratu zločinci izviru iz naših redova, da nedefinirane situacije rađaju zlo nevje­rojatnih razmjera. U miru su kriminogeni tipovi markirani i oni su tema brojnih socijalnih službi, u ratu, pak, nema kontrole, zločin se pojavljuje kao česta ljudska djelatnost. Formula pukog preživljavanja (ako neću ja njega — on će mene) rezultira nevje­rojatnim krvološtvom i zvjerstvima nad čitavim ljudskim skupi­nama. Razmišljao sam često i o mnogobrojnim srpskim mladićima koji su rođeni i odrasli u Sarajevu, da bi u jednom trenutku napustili svoj grad i okrenuli u njega puščane cijevi. Neki od njih nisu mogli izdržati, neki su pobjegli u inozemstvo sa svojem potresnim pričama da se jednom vrate "kad se situa­cija smiri", neki su pali od svojih kolega s kojima su do jučer sje­dili i pili po brojnim sarajevskim kafićima. Neki od njih bili prisilno mobilizirani, ali većina je povjerovala da postoji"pravedni zločin". Svi ti Raskoljnikovi danas traže ljubav negdje izvan Sarajeva, izvan svoga rodnog grada, ali teško da će je igdje naći.

Ovako je Sonja govorila Raskoljnikovu: Kreni za mnom, stani na trg, poljubi zemlju koju si ukaljao, pokloni se pred cijelim svijetom i reci tako glasno da svi čuju: ja sam ubojica. Imaš li snage krenuti sa mnom? I on je pošao.

***

Pisati neposredno o ratu ne može se uglađenim rečenicama, možda su najbolje opise rata dali oni sa strane, oni bez grča i emocija. Ja sam iz daljine gledao kako preko noći nestaju ci­jeli kvartovi moga grada, gledao sam kako na asfaltu leže de­seci leševa mojih miroljubivih sugrađana, gledao sam kako plamen guta željeznički kolodvor kao posljednju nadu odlas­ka. Slušao sam radio i notirao poginule. Nakon Hrvatske skrasio sam se u Austriji, gdje sam prvih dana pokušao obja­viti neke činjenice o našoj, o mojoj vlastitoj tragediji. Nije išlo. Kaos moje duše nije dugo mogao pronaći izražajnu formu. Povremeno sam u sitne notese upisivao nevezane bilješke, najčešće rukopisom nečitljivim i za mene sama. Jednu od njih ovih dana sam izdvojio i ona me podsjetila na davno pročita­ne stihove Czeslawa Milosza, te je prenosim bez izmjena, kao "zaključak" ovom tekstu:

Naši mrtvi spavaju na planinskim vrhuncima. U rane jeseni kad se šumom razgaraju rumenkasti požari, oni se noću skupljaju na proplancima i mi ujutro na rosi zatičemo njiho­ve tragove. Na riječi naše žalosti oni prskaju od smijeha, jer mi ne znamo kako se gine od okrutne ljudske ruke. A oni znaju. Oni dobro znaju.

Sarajevo-Beč-Sarajevo, 1992.-2002.