Svjedoci vremena 3

U proljeće 1944. godine pred Uskrs sam došao kući i ostao sam u Potočanima kod Ivana Čalušića. Bio sam zapovjednik Prvo­ga voda. Satniju je sačinjavalo 200 momaka. Bili smo bolji od satnije. Kasnije je prozvana Trideset deveta ustaška bojna. Jedno sam vrijeme zamjenjivao Iva­na. Ćato je bio Marijan Gudelj. Poslije je došao i Mirko Matić. Mi smo bili ras­poređeni kod škole u Po-točanima. Partizani su nas napadali iz Kojića i iz šume, a mi ih potjeramo i tako stalno. Jednom smo ja i Ivan Čalušić prid zoru otišli među četnike. Uz Kovačevića potok i pored kuće Ilića (Mrkonjića) smo došli do kuće Jankovića u Kojiće. Ivo Rajkovača je bio u Srnavi i odatle je pripucavao. Bili smo u Jankovića baščama, kad su četnici naišli na nas i tu smo ih dobro sredili. Naši su položaji bili od Jazavaca, Parokova brda, preko kuća Čauševih i Zečevih. U Jošavi od kuća Kljajića, pa dalje. Drenovac nije bio u našoj zoni odgovornosti. Kadar od Koste i Vinsku su držale Švabe. Po potre­bi mi smo se zalijećali sve do Ninoša. Ivo Rajkovačić sa svojim vodom je držao Kadar i Gornji Svilaj do Save. Skroz su bili iskopani bunkeri i držale su se stra­že, uglavnom noću. Više puta smo išli u Garevac u pomoć. Jednom su Garevljani bili dugo opkoljeni kod magacina na Filomeni. Bila je zima, za srpski Božić. U Modriči su bili u jednim zgradama četnici, a u drugima naši. Mi smo tada istjerali četnike i oslobodili Modriču. Iz Modriče smo se povukli i ostali u Garevcu. Dva puta smo išli u Garevac u ispomoć. Pećnik je stalno držao Ivan Ča­lušić. Rajkovačićevi ljudi su bili žešći sa čvršćom disciplinom. Kad je bilo teš­ko da oni nisu pomogli, tko zna kako bi sve bilo. Kada je uoči Marine bio čet­nički napad, poginuo je Jozo Kerac. Uoči Jurjeva 1945. došlo je naređenje da se povlačimo i svatko će pogriješiti ako ostane. Došli smo na Kadar i čuli smo da je u Brodu presječen put. Nakon sastanaka mi smo se odlučili vratiti. Budući da su partizani ušli u Svilaj, Novačka satnija je od Filipovića brda presjekla partizanima odstupnicu, a mi smo pritisli s druge strane, pa smo natjerali par­tizane na Savu gdje su skoro svi stradali. Nakon toga mi smo se povukli u Vlaš­ku Malu i tu smo bili šest nedjelja. U Odžaku je Garevačka satnija od Bosne držala položaje, a mi smo od njih zauzeli svoje položaje. Kasnije sam ja sa jed­nom satnijom otišao u Vlašku Malu, gdje je bilo veoma teško. Tukle su haubi­ce i protivavionci. Uvečer smo opet potisnuli partizane preko kanala. Kod Tipurina bunara naših je dosta izginulo, oko 18 ljudi. Partizani su nas tri puta iz­gonili iz rovova i mi smo se ponovo vraćali. Kad smo odstupili iz Odžaka, svi smo došli u Vlašku Malu. Linija obrane Vlaške Male je bila kod kuća Tupura, iza Agatića i Mate, poviš sela.

Noć uoči pada su se pokidale sve veze među borcima. Riješili smo da se u Zoricama predamo. Iz Šamca su dolazili čamci. Mi vidimo kad god netko prijeđe biva razoružan i skinut. Odlučim da se neću predati, kao i mnogi drugi. Vratimo se i bježimo prema Vrbovcu, kraj Mihalja, prema Kostinom Gaju. Gdje god smo naišli na partizane probili smo njihov la­nac, jer su oni stalno krstarili. Noćili smo u jednom potoku. Ujutro čujemo partizansku ajku. Bili smo na nepristupačnom mjestu, pa su nas obišli. U našoj grupici nas je bilo oko tridesetak. Prebacimo se u Drenovac i dođemo do kuće Nikole Barbare, gdje zateknemo još naših. Tu se zadržimo nekoliko dana. Stu­pim u kontakt sa Ilijom Martinovićem, koji je bio partizan i moj tetić. Predam se i pošalju me u vojsku. Bio sam u radnom vodu u udarnoj grupi i tako se spasio.

Božo Matić

Vrelo: Fra Grga Vilić, "Vrijeme stradanja", str. 444-445