Pismo

─ Nisam ni zamijetio kojom brzinom je sve to prošlo.

─ Koje?

─ Pa to,... kako su klinci porasli i otišli nekim svojim smjerovima nisam više ni ja išao tamo. McDonald's gubi posjetitelje. Novčana dobit nije niti izbliza kao u prošlim vremenima. U igri su (radi poboljšanja dobiti) neki novi trendovi, "domaće". Sve se, dakle, reflektira u ponudi kao "McFondue", "McGrischun", ili "McRacllete".

Pogledavam oko sebe; mame, tate došli s djecom. A ja kao da sam tu pao s Marsa; izvadim moju bilježnicu i poželim napisati nekomu pismo. Osjećao sam se kao Highlender s početka filma.

 

Dragi djede

 

Ubili su te 1945., bez suda i bacili u Savu. Znam što ćeš sad reći: nisi bio kriv (dragovoljno si otišao), nisi nikog ubio samo si čuvao svoju ženu, sitnu djecu i kućni prag. Otišao si na Bršančevo i tamo pred starom poštom prenoćio na novinskom papiru. Čekao si na svoje krvnike; je li ti bilo hladno djede? Ti nemaš pojma što znači riječ "fašizam". Samo si ljubio svoju domovinu. Ne zna ti se za grob. Vjerojatno si već čuo da su tog dana i sutradan pobijeni su svi muškarci između 16 i 60 godina. Prošle godine, u dubokoj starosti, umro je kum Mijo. Da, da,... to je onaj što je s tobom i ostalima bio vođen na strijeljanje. Klinci smo bili kad nam je kum pričao kako je bilo:

─ Velim ja Marku kumu svom ─ kume bježimo pobiće nas.

─ Ma kakvi kume. Sve će biti dobro.

Mijo je pokidao žicu kojom je bio vezan i počeo bježati niz padinu. Začuo je kako netko viče "stani mater ti ustašku". Pružio je još jače korak. Čuo je pucnje ali je zamakeo za neki šumarak. Krajičkom oka vidio je kako dvojca trče za njim. Jutro je bilo a trava visoka i rosna. Kum Mijo se napeo u trbuhu da mu pukne učkur (pojas) od pređnih gaća; tako je i bilo:

─ Kad su gaće spale bio sam kao od majke rođen, ali brz kao jelen. Ne znam koliko sam trčao; samo sam trčao. Skrio sam se u jednu uvalu gdje me uhvatio ropac (krupno disanje) koji nisam mogao zaustaviti, pa sam (da me nitko ne čuje) zabio glavu u zemlju. Cjeli dan sam proveo tu. Nisam osjećao glad; nisam osjećao ništa.

 

Djede ovako je narod pjevao poslije:

 

Bijela vilo hajde da zapjevamo;  Zašto ne bi kada dobro znamo!

 

Zar ne vidiš kako cure pate, ostadoše mlade ne udate

Udale b'se, nemaju za koga, što će jadne od života svoga.

 

Sve se cure suzam' guše jer im momci izginuše.

To ne cvile samo djevojčice, već i mnoge udovice.

 

U Pećniku, selu malenome, najljepšemu kraju posavskome,

Svuda jecaj i groznica, trista šeset samih udovica.

 

U kojih se svaka znade, koja dvadeset godina imade,

Al' ni jedna nije među njima, koja više od trideset ima.

 

Da vidite braćo moja draga, kad zacvili ženskadija mlada.

Plaču cure za svojim momcima, mlade žene za svojim ljudima.

 

Mladi ljudi, momci, oženjeni na Odžaku svi su pobijeni.

Što je mogla odnijela je Sava, a što nije prekrila je trava.

 

Svako jutro pokraj Save, cure, žene svoje ljude traže.

Drage traže a vode žubore, kada nađu, 'vako bolno zbore:

 

Savo vodo bil' malo zastala, dragoga sam svoga prepoznala?

Al' je Sava voda bez milosti, diže vale nosi mrtve kosti.

 

Dragi ode niz vodu studenu, draga pade u travu zelenu.

Kako pade proklinjati stade Vlašku Malu i njez'ne livade;

 

Vlaška Mala jezerom se zvala, ti si naše jabuke obrala.

Obrala si zrele i rumene, ostavila trule i zelene.

 

Ubila nas četrdeset peta pamtit ćemo tisuć ljeta!

 

Poslije su uveli "obavezu", a narod nema toliko, pa se sabire i do zadnjeg zrna sa tavana. - A što posijati na proljeće? Nema, sve su pokupili. Tvoja žena i moja baka, Sofija, nije imala pa su je držali danima i noćima u podrumu sa vodom do pojasa. Umrla je jadna od tog mučenja. Tvog brata Ivu često su tjerali s njive u miliciju kod nekog udbaša Đorđa. Đorđe izvadi pištolj i stavi ga na stol. Udari šamarom mog strica, psuje mu majku ustašku i kaže pričaj!. - Možeš li zamisliti čovjeka od pedeset godina koji nema šezdeset kila u sebi, kako mu je.? Stric nam kroz suze govori da bi priznao ali ne zna što.? Stislo sa svih strana. Tito i partija su odlučili tako, da nas kazne i satru. Fukare i ulizice su došle na vlast, djede, nigdje među njima čestita čovjeka. Teška su to vremena bila ali najteže je bilo kad je moj otac i tvoj sin jedinac, ostavio 100 duluma zemlje, i otišao trbuhom za kruhom. Tite više nema, nema ni tvojih ubojica. Neki su izvršili samoubojstvo a ostali su pomrli. Titini narodi se osilili i mrzi svatko svakog. Samo kad dođe neki belaj i poplava onda se pokunje i Bogu predaju, pa samo se križaju, krste i klanjaju. Tvoja domovina Hrvatsaka se želi riješiti "kulta čovjeka", pa sklanjaju Titine biste. Ali djeca komunista i oni kojima je Tito sve dao, plaču i kukuleču; više nego kada su Gospodina skidali s križa.

 

Eto, rekoh ti par riječi; mada znam da ti sve znaš,... i vidiš.