Miro Barešić
Prof. dr. sc. Josip JURČEVIĆ
Miro Barešić je burnih 1970-tih godina munjevitom brzinom postao jedan od najpoznatijih hrvatskih iseljenika i kultna osoba hrvatskih državotvoraca. Da će to biti tako nije nimalo ukazivalo njegovo djetinjstvo i mladost. Barešić je rođen 1950. u Šibeniku u partizanskoj obitelji te je u takvom ozračju odrastao. No, ubrzano suočavanje s jugoslavenskom stvarnošću započeo je kada je zbog mladalačkog sukoba s jugorežimom osuđen na šest mjeseci zatvora, kojeg je izdržavao na Golom otoku. Nakon izdržane kazne Barešić je ilegalno pobjegao iz Jugoslavije i povezao se s političkim organizacijama hrvatskih iseljenika.
U travnju 1971. Barešić i njegov prijatelj Anđelko Brajković izveli su spektakularnu akciju. Ušli su u jugoslavensko veleposlanstvo u Švedskoj i zarobili su Vladimira Rolovića s namjerom da ga razmjene za Miljenka Hrkača kojem se sudilo na montiranom procesu u Beogradu. Rolović je još iz Drugog svjetskog rata bio blizak suradnik Tita i sudjelovao je u poratnim zločinima.
Međutim, u veleposlanstvu je došlo do dramatičnog oružanog sukoba u kojem je Rolović bio teško ranjen i nakon nekoliko dana je umro u bolnici, a Barešić i Brajković su se predali švedskoj policiji te su osuđeni na doživotni zatvor. U pozadini su se vodili pregovori za njihovo izručenje Jugoslaviji.
U takvim okolnostima trojica su iseljenih Hrvata (Tomislan Rebrina, Rudolf Prskalo i Nikola Lisac), 1972., oteli zrakoplov u Švedskoj tražeći puštanje iz zatvora Barešića, Brajkovića i još četvorice utamničenih Hrvata (Marinka Leme, Blage Mikulića, Ivana Vujičevića i Ante Stojanova). Švedske vlasti su pristale na nagodbu te je u zračnoj luci u Malmou izvršena razmjena. Većina putnika je puštena, a otmičari i oslobođeni uznici s otetim su zrakoplovom i nekolicinom putnika sletjeli u Španjolsku.
U Španjolskoj je provedeno suđenje, no Barešić i ostali su pomilovani nakon godinu i pol ili dvije godine izdržanog zatvora. U međuvremenu su jugoslavenske tajne službe započele osvetnički lov na Barešića, pa on iz Španjolske odlazi u Paragvaj, u kojem mijenja identitet. Uzima ime Toni Šarić, uključuje se u paragvajsku vojsku u kojoj je bio instruktor borilačkih vještina. Potom postaje šef osiguranja u paragvajskom veleposlanstvu u SAD-u.
S odobrenjem paragvajskog veleposlanika Barišić (tj. T. Šarić) se 1978. prijavljuje na svjetsko prvenstvo u karateu koje se održavalo u Oklahoma Cityu (SAD) i na kojem je sudjelovalo 47 zemalja, među kojima i Jugoslavija. Barešić je u polufinalu i finalu pobijedio Jugoslavene; Đorđevića te Antu Nobila, današnjeg "uglednog hrvatskog odvjetnika". Barešić je kao pobjednik tražio da se podigne hrvatska zastava i odsvira hrvatska himna. Jugoslavenska delegacija je prosvjedovala i nakon dva sata prekida organizatori su ipak podigli hrvatsku zastavu i odsvirali hrvatsku himnu.
Tom je prigodom Nobilo Šarića (Barešića) nazvao ustašom i omalovažavao je hrvatsku zastavu i himnu. Nakon toga Jugoslavija je i u SAD-u potakla istragu o Šariću te se uskoro utvrdilo kao se radi o Miru Barešiću, koji se u međuvremenu ponovno sklonio u Paragvaj. No lov na njega je nastavljen i to s dvije strane - jugoslavenske i američke. U lipnju 1979. u Paragvaju američki specijalci kidnapiraju Barešića i Vujičevića te ih otpremaju u Brazil radi izručenja Jugoslaviji. Prema nekim izvorima dogovor o kidnapiranju Barešića postignut je između Tita i američkog predsjednika Cartera. No Brazil nije pristao sudjelovati u tome, pa su Barešić i Vujičević ipak dovedeni u zatvor SAD-u, u kojem su bili i zlostavljani.
U prosincu 1979. sud u New Yorku oslobodio je Barešića niza lažnih optužbi, no on svejedno nije pušten iz zatvora, nego je još pola godine zlostavljan i potom, u svibnju 1980., izručen Švedskoj, u kojoj je nastavio izdržavati kaznudo 1987., kada je protjeran u Paragvaj.
Nakon uspostave hrvatske države Barešić je pod lažnim imenom došao u Hrvatsku i odmah se uključio u Zbor narodne garde. Međutim, već 31. srpnja 1991. g. (dvadesetak dana nakon povratka u domovinu) Barešić je ubijen kod zaseoka Miranja Donjih pokraj Benkovca.
Pojedinače okolnosti ubojstva Mira Barešića obavljene su tajnom, a naležna državna tijela izbjegavala su vjerodostojno utvrditi istinu, na isti način kao što se izbjegavalo utvrđivanje istine i o drugim političkim ubojstvima, prije i poslije 1990., iza kojih su očigledno stajale tajne službe i struktura moći i Hrvatskoj.
Osnivač i šef SIS-a Josip Perković potvrdio je da je naoružao Barešića i njego vu skupinu (15-ak osoba), koji su išli u potpuno nebitnu oružanu akciju kod Miranja Donjih. U skupni s Barešićem nalazila se i nekolicina Perkovićevil djelatnika SIS-a, koji su podnijeli izvješće o akciji i koji su kasnije povezivani s nizom različitih afera.
No, veoma opsežnu privatnu istragu, u ime Hrvata iz Švedske, proveo je Nikola Majstrović, koji je videom snimio iskaze svih osoba koje su bile u doticaju s Barešićem nakon njegova povratka u Hrvatsku. Iz tih iskaza, a napose iskaza osoba koje su izravno sudjelovale u spornoj akciji u kojoj je ubijen Barešić, potpuno je razvidno da se radi o tipičnoj udbaškoj "kombinaciji" međusobno kontradiktornih iskaza kojima je cilj da se ne utvrde ni same konkretne okolnosti smrti Barešića niti njihova pozadina.
Majstrović je 2002. temeljem svoje istrage podnio i kaznenu prijavu Mladenu Bajiću, koju je on dostavio svome podređenom kolegi u Zadru, Ivanu Galoviću. Nakon nekoliko godina Majstrović je dobio odgovor iz DORH-a, iz kojeg proizlazi da je Barešić ubijen od strane neprijateljske (srbijanske) postrojbe tijekom oružanog sukoba. Neprijateljsku postrojbu navodno je sačinjavalo 20-ak specijalaca koje je predvodio Goran Opačić, koji je osuđen na 20 godina zatvora zbog ratnog zločina u Škabrnji. Zanimljivo je da su pojedinci iz Barešićeve skupine navodili kako ih je dočekala neprijateljska postrojba od 400 do 500 vojnika.
Međutim, u dokumenatima koje je Hrvatska vojska pronašla u Kninu nakon osloboditeljske operacije Oluja i prema kasnijim iskazima svjedoka s neprijateljske strane saznaje se da Barešić nije ubijen od neprijatelja nego od nekoga iz njegove skupine. Zbog toga su, 2012., bivši šibenski vojni policajac Mario Barišić i umirovljeni djelatnik SIS-a Stipe Jukić podnijeli Županijskom državnom odvjetništvu u Zadru novu kaznenu prijavu protiv Tvrtka Pašalića, Antonija Lekića, Nikole Krište, Ivana Drviša, Zrinka Šarića i drugih NN osoba zbog osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo ratnog zločina, odnosno skrivili smrt Mire Barešića.
Jukić i Barišić tvrde da je stvarni cilj akcije kod Miranja Donjih bio "likvidirati Mira jer je previše znao o emigrantima koji su stigli u Hrvatsku i nazivali se velikim Hrvatima, a zapravo su bili godinama u službi jugoslavenske Udbe. Na svaki ga je način trebalo ušutkati, pa su krenuli u fiktivnu akciju, tamo u Miranjama pripucali kako bi isprovocirali Srbe, a kad su oni uzvratili, bilo je lako pucati mu u leđa i to "pokriti" četničkim metkom ... Izvješće koje je po nalogu Josipa Perkovića napisano 13. kolovoza 1991. i iskazi aktera događaja, obične su laži"
Deset godina nakon ubojstva Barešića prvi puta je javno progovorila i njegova supruga koja također tvrdi da je Miro Barešić ubijen "u zavjeri najvišeg državnog vrha. "Na ovaj me zaključak navelo iskustvo i razgovori s mnogim ljudima, od kojih neki danas leže na Mirogoju, pa ih ne bih htjela prozivati. "Riječ je bila o izdaji, a meni su poručivali da šutim i čuvam djecu".
I niz činjenica vezanih za identifikaciju, obdukciju i sahranu mrtvog tijela Mira Barešića upućuju na utemeljenost sumnje da se radi o politički motiviranom ubojstvu. Slično je i sa sudbinom pripadnika Barešićeve skupine i neposrednim svjedokom, Mladenom Mustačem, koji je poginuo u sumnjivoj prometnoj nesreći mjesec nakon ubojstva Barešića. Prije prometne nesreće Mustač je govorio da je Barešić ubijen od hrvatske ruke, a nakon smrti Mustača njegovoj su obitelji stizale prijetnje - "šutite ili vas neće biti".
Nedvojbeno je da su mnogi naslijeđeni i neki novi kadrovi u vrhu nove vlasti RH Barešića smatrali svojim neprijateljem zbog njegovih državotvornih ideala i karizmatičnosti te znanja i međunarodnih veza. Perković i njegova služba sigurno o tome kao i o ubojstvu Barešića imaju detaljna saznanja!
Vrelo: „Slučaj Perković – Spašavanje zločinačke budućnosti“, str.252-257