Slikar Armut

Željko IVANKOVIĆ

Nije drukčije bilo ni kad se pojavio Slikar. Slikar Armut - tako su ga zvali. Da, trebalo je reći oboje, i Slikar i Armut, jer niti je bio prvi ni posljednji slikar kojega je neobjašnjiva i nepredvidiva životna putanja dovela u Dolinu Željeza, a Armut je zvučalo tako neobično i k tomu još tako moćno, da je malo bilo onih koji bi propustili da im ta po svemu nekako čarobna riječ zazvuči u ustima. Vjerojatno i zbog čudne magičnosti njegova imena, njegova je čudnovatost preživjela u pričama mnoga vremena i mnoge druge čudnovatosti i u Dolini još uvijek živi. No, i ako nije baš i danas tako, ova bi priča imala obvezu sačuvati uspo­menu na Slikara Armuta, jednako baš kao i na Vareš za koji više nismo sigurni da postoji sa sviješću o sebi bivšem, a pogotovu o vremenima u kojima su došljačke stope u njemu bile tako česte. No, valjda sve tako i bude i prođe samo zato da bi se o tome poslije pripovijedalo.

Rekosmo, Armut nije bio prvi slikar koji je došao u Vareš, nije dakle ni prvi pronio čudan alat pod rukom, mada je Dolina vidjela i čudnijih sprava od štafelaja, boja, platna, i četaka svake vrste i namjene. Tek je u njegovoj, Slikarevoj, pojavi bilo malo čudnije to što je došao s mladom, po europski, netko upućeniji bi reci - po bečki, odjevenom ženom, pravom pravcatom damom koja se u zabiti vareškoga kanjona doimala kao zalutali, vjetrom slučajno naneseni, nikad viđeni, egzotični cvijetak. Ne treba ni spominjati da su drugi slikari u Vareš dolazili uvi­jek tako osobenjački sami. Pa ipak, od svih je slikara, a nije ih bio mali broj, koji su ikad došli u Dolinu Željeza jedino upamćeno ime Armut. Slikar Armut. Drugi, nekako, nisu imali ime ili ini barem ime nije do naših vremena sačuvano. Ono Slikar svakome bi nekako pristajalo kao Proljeće, Ljeto... Znalo se jednostavno da i to ima biti u Dolini i da je i to sad netko, a tko je i što bi tu uopće imao raditi, bilo je manje važno, nakon što bi se jednom vidjelo da je tu opet netko tko je povazdan pri­pravan besposličiti raskrečen u prirodi i s čudnim virkanjem iza onoga svog čudnog stalka... Armut je, međutim, imao ime. I to kakvo ime!

-   Čuj - Armut!

-   Kakvo mu je to ime? Neće baš biti Švabo! - nagađao bi ponetko.

-   Čuo sam za Arnaut, ali Armut...

-   Možda to i nije ljudsko ime... - domišljalo bi se.

-   A kakvim se besposlicama bavi, dobro se i zove...

-   Sta vam je, ljudi, to je neko gospodsko ime... Zar se moraju svi zvati Jozo, Anto, Mijo...

Jest čudno ime, jest pomalo, oprostite, i smiješno, ali čovjek je donio sa sobom ime i u Varešu ostavio trag o njemu. A vraga bi da nije bio ono što jest. Ono, o čemu ova priča pokušava pričati, počet će se već jednom odmotavati...

-   Da, jasno, štiti Vas - nastavio je još pažljivije - ali otvorenje, kako
da kažem... nema krova... Od čega Vas štiti: od kiše, sunca...? - zamu­
cao je.

-   Pobogu - začudio se Armut - ali moram imati otvoren kontakt s
duhovima...

-   Hoćete reći s muzama? - nastojao je inženjer Puch biti dokraja
delikatan.

-   Pa, molim Vas - bio je gotovo uvrijeđen - zar još netko vjeruje u te gluposti o muzama?

Ne zna se komu je inženjer Puch i kako prenio to svoje iskustvo sa Slikarom, Slikarom Armutom, ali ono je ostalo upamćeno. Ne zna se ni koliko je vremena Slikar ostao u Dolini Željeza, ali kao da se cijela priča najednom ubrzala nakon tog kratkog razgovora između dva Bečanina u Varešu. Tek, pamti se da je iznenada, onako kako je i došao, Armut otišao. No, ni njegov odlazak nije ostao nevidljiv, i pogotovu netajnovit. Kako sami ne želimo nagađati o onome što se moglo dogoditi, ostat ćemo samo na pričama koje su ostale iza njegova odlaska ostavljajući vama da prosudite koliko su utemeljene.

Jedna je, a bit će da je prva od njih, da mu je brzojavljeno da se žurno vrati kući, jer mu je umro otac, po svoj prilici ugledni bečki industrijalac. Druga je da mu je supruzi, po bečki odjevenoj gospođi postalo nepodnošljivo živjeti u zabiti kakva je Vareš i daje zaprijetila ili zajedno natrag ili ona sama odlazi. Ne znaju se izvori ovih nagađanja, međutim, nemalo potom počelo se šuškati, a onda i sve glasnije pričati, čak ne izbjegavajući i da se spomene ime inženjera Pucha kao izvora priči, da se Slikar pokušao otrovati tabletama koje je njegova supruga koristila za teških migrenskih napada za kakve je, posebno Bečankama, Vareš tobože bio pravo podneblje.

To je, kao, ubrzalo njegov odlazak iz Vareša, koji je trebao biti mjesto nadahnuća i poticaja njegovu radu. Ne zna se kako je to, to s Varešom kao nadahnućem, uopće bilo moguće, jer ostalo je svjedočenje da nikad nije naslikao ni željezaru, ni crkvu, ni kameni most, niti, kao drugi slikari prije ili poslije njega, ijednog majdandžiju ili portret žene u na­rodnoj nošnji. Kažu da ljude, ljudska lica ili prirodu nije ni slikao, a nitko nije znao što je uopće i slikao. A i rijetki koji su, kao slučajno, imali prigodu baciti oko na njegovo platno ili ga vidjeti da što slika ne bi znali reći što su vidjeli na tim platnima. Osim ako nije, budi Bog s nama, slikao nečastivoga, a on se, taj nečastivi, to je barem poznato, može preokrenuti u stotinu lica.

Jedino što se uz ime Slikara, Slikara Armuta, nakon svega, još pouz­dano moglo zasvjedočiti je napukli glas Mijata Pogaranina, starog iskusnog majdandžije za kojega se kaže da nikad nije ni čuo ni vidio Slikara, Slikara Armuta, a s kojim je, eto, ni kriv ni dužan ušao u istu priču i dok je te priče, uz nju će se spominjati i njegova gotovo očinska zabrinutost:

- Tim je, kako ih ono zovu, slikarima... izgleda jedinima gore nego nama majdandžijama. A, dobro je meni govorio moj stari - uvijek ima gore od goreg!

I kad smo već spomenuli Mijata Pogaranina, valja, istine radi, reći da se za njega priča da nikada i ni u čemu u svom životu nije prenaglio i da je zbog toga bio poštovan kao mudar i pravedan čovjek.

Obrada: I.S.