Kolega

Nakon dolaska na teren dočekalo nas je nekoliko poprilično mirnih dana. Upoznavali smo dečke iz bojne, liječili prve prehlade i ishialgije, napade bubrežnih kamenaca. Mjerili krvni tlak starcima koji nisu htjeli napustiti vlastite domove. Mijenjali smo konzerve za jaja i slaninu s onima kojima konzerve predstavljaju nešto jestivo. Lagano smo se počeli češkati, kupanja nema. U dosadi smo skupljali gelere kao suvenire i uvjerljive znakove rata, spremajući ih za pokazivanje nevjernim Tomama po povratku kući.

Povremeno nas je obilazio naš načelnik Boris, uglavnom s mirnodopskim vijestima. Od prvog je dana u brigadi. Zlatna mladež Broda. Sportaš. Rat ga je zatekao na specijalizaciji u Zagrebu. Mogao je ostati tamo. Ili otići van, kao mnogi drugi.Ne bismo mu zamjerili. Međutim, vratio se. S nama je. Rijetko govori. Pomalo ironično, onako kako to samo kirurzi znaju. Geleri ga ne impresioniraju. Ni naša kuknjava zbog smještaja. No ipak smo se pri njegovu posljednjem obilasku ogrebli za fine debele džempere.

U maskirnim bojama. Poslali ih iz brodske bolnice.

Nekoliko dana nakon dolaska, nakon doručka, u dvorištese   sjurio   sanitetski   automobil.  Čudno.  Nismo   takoočekivali smjenu. Iz auta iziđe naš borac i reče: "Dečki,dođite vidjeti što imamo. Zarobili smo četnički sanitet. Injihova smo doktora zarobili."Sanitet će nam, makar i četnički, dobro doći. A što ćemos doktorom, i još zarobljenikom? I doista, iz saniteta izlazioficir jugoarmije. Na rukavu traka s crvenim križem.Brada drugi  dan, kratko podšišanih brkova, vojničkaodora. Kapetan. Činove bivše vojske odlično sam znao. Da

se razumijemo, i pored silnog truda, značku primjernogvojnika u bivšoj vojsci nisam dobio. Malo je falilo.Pozdravim ga, rukujemo se. Liječnička kolegijalnost nepoznaje granice.

„Otkud Vi ovdje?" pitam.

„Zalutali smo", kratko je odgovorio.

„U rat? Ili do nas?"

Nema odgovora.

„Kako vam je ime?"

I. K."

„Hrvat?" upitam s neskrivenim čuđenjem.

„Da, Hrvat."

„Jebi ga!" ote se Gigi.

Skoro i meni.

E, sad smo postali središte pozornosti. Situacija ne mirišina dobro.

„Hrvat, veliš! Bajo, Hrvati su ovdje, a tamo su četnici!"viče borac iz pratnje.

„Izdajnik! Trebalo bi te malo propustiti kroz šake", dodajedrugi.  Podignuta ruka pouzdano je govorila kako nećeostati samo na prijetnji.

„Dosta! Čovjek je naš", vičem.

„Možda je tvoj! Naš sigurno nije!"

Krug oko nas dvojice poprilično se suzio.

Guram doktora prema ulazu u podrum, odlučan da gabranim. Dokle se može.

Gigu popušta ljutnja, pa staje u našu obranu. „On je sadanaš i dok Prgi ne odluči što s njim, nema prilaza", viče.Nastavljamo razgovor u podrumu.

„Ostajete s nama?" pitam siguran u potvrdan odgovor.„Ma ne znam... Od njih sam dobio stan, na specijalizacijisam, nije to baš lako..." odgovori kapetan razvlačeći riječii gledajući u pod.

„Možda bih se trebao vratiti... Ionako će ovo brzoprestati."

Odustajem.

„Kako hoćete. Barem se nadam da vam naši nisu naudili?"

„Ne. Samo su mi uzeli pištolj."

Imam ideju. Tražim od borca koji ga je doveo da pronađui vrate  kapetanov pištolj.  Pozivam  se  na  Ženevskukonvenciju,   pravo   liječnika   na   kratko   naoružanje,poštivanje časnika. Čudno me gleda. Čita me. Bojimse kako je siguran da je moja drskost zaslužila pištolj po glavi, a ne za pojasom  zarobljenog doktora. Nema govora o vraćanju oružja. Gigo se drži po strani. Na cjedilu sam. Pojavljuje se zapovjednik satnije, koji odlučuje preuzetizarobljenika i pištolj. I riješiti problem. Problem mu je poslije završio u futroli za njegovim pojasom. Za stalno. A „naš" doktor, po svojoj želji, tih ranih rujanskih dana vraćen je svojim četničkim sudrugovima.

Nekoliko godina kasnije, na nekakvom tečaju, sretnem „svog doktora", ratnog zarobljenika. Malo se ubucio, brk podšišan, civilka.