Otvorena knjiga
Marijan MARKOTIĆ
psiholog
Marko je, na prvi pogled, bio baš kao i svaki drugi, obični mladić: živahan, volio je igru, zabavu, školu, prijatelje. No, katkad bi njegov pogled zastao, odlutao nekamo daleko, daleko prema jugu...; njegove bi oči obuzela tuga, te bi one izgubile onaj sjaj što ih je uvijek krasio. Marko je, naime, razmišljao o tati, mami, sestri, sebi, o djedu i baki koje je tek površno poznavao, o životu kojim svi oni žive, o dva svijeta daleka kao dva kontinenta.
U uhu mu još odzvanjaju tatine riječi: "Pa, strpi se, još ovu godinu, dok sagradimo kuću, vratit ćemo se doma". Da, prvo kuća, zatim uređenje, pa namještaj, novi auto, nešto ušteđevine, l, kad se činilo da su sve karte na broju, dođe i taj nesretni rat, pomrsi sve račune, uništi sve što smo gradili, stvarali, štedjeli, l što sada? Opet sve iznova, sve po starom!?
Tada se Markove oči napuniše suzama, vrelim i gorkim kao svijet što se u njemu prelamao. Nikako nije mogao odoljeti bujici pitanja koja su navirala: Ne, ovaj puta ih nije mogao tako jednostavno potisnuti i ostaviti u stranu. "A i zašto bih?", izusti Marko gotovo nečujno i poče naglas razmišljati.
...Otkako sam se rodio vlada neka nesigurna situacija. Nakon toliko godina tata i mama nikako da shvate, niti da prihvate činjenicu da živimo pod ovim i ovakvim podnebljem. Štoviše, za njih kao da ovaj svijet i ne postoji. Da barem meni dopuste ovdje normalno živjeti?! Oni kao da to ne shvaćaju: u Domovini su se otuđili, a ovdje nikako da "puste korijenje". U toliko godina, kada su imali vremena za mene? Zašto nikada nismo mogli poći skupa na izlet, igrati se s drugom djecom, čitati priče, razgovarati, biti zajedno? Ja sam sam, bojim se, a nemam to komu kazati. Pokušao sam bezbroj puta i na bezbroj načina, ali oni ili su umorni ili uvijek imaju isti odgovor: "Marko, zaboga, zar ne shvaćaš da sve ovo činimo za tebe, za vas, za vašu bolju budućnost?" A ja ih trebam sada, u ovome trenutku, a ne za deset, petnaest godina. Tada će ionako biti prekasno. Kako to da oni mene toliko vole, a nikada nisu sa mnom?
U tome trenutku ga silno zaboli oko srca i on okrenu glavu u stranu. Vidio je jasno kao u ogledalu kako on i njegovi žive u dva daleka svijeta, kako neprestano pričaju da je obitelj svetinja, u crkvu trče, a od njega bježe... On poželi da ga zagrle, oni mu kupe igračku; on poželi da ga pomiluju, oni žure jer moraju raditi prekovremeno; on poželi razgovarati, oni upale televizor, l to tako godinama. Osjećao je da je presušio iznutra, kao biljka kojoj je ponestalo i vode, i sunca, i zraka.
Pomno je promatrao svijet što ga okružuje, pitajući se kako da mu se vrati. Ako njegovi roditelji žive između dva svijeta, on je rastragan između tri: njihova, ovdašnjeg i svoga vlastitog. Oni mogu uteći na ovu ili onu stranu, već prema tomu što im odgovara, a on, kamo će? Prihvati li ovaj svijet tu, njegovi roditelji reagiraju s puno rezerviranosti, nepovjerenja, straha od njima nepoznatoga. Ode li na drugu stranu, k roditeljima, vidi da i taj svijet pripada prošlosti u kojoj se ni oni sami više ne snalaze.
Bio je krajnje zbunjen, izgubljen u labirintu bezbrojnih misli od kojih mu se svaka činila bezizlaznom. A onda odjednom, kao što se neprimijetno pojavi duga na nebu poslije oluje, on začu glas svoga učitelja koji mu ponavljaše do tada nerazumljivu poruku grčkog božanstva: "Budi svoj, budi ono što jesi."
Marku bi jasno, kao na dlanu, da - usprkos svemu - on mora živjeti vlastitim životom, pronaći svoj svijet, svoj put. Činilo mu se da stoji podno visoke, visoke litice, na koju treba uzaći. Shvatio je, ako želi vidjeti i drugu stranu litice, nema drugog izbora. DA, baš tako: korak naprijed, korak po korak, dan po dan. Bilo mu je jasno da put prema drugima znači put prema sebi, da to zapravo znači put u sebe i iz sebe.
Obuzet novim saznanjima nije ni osjetio da je već bilo kasno i daše mora vratiti žurno na počinak. Bio je kao preobražen, osjetio je u sebi ogromnu snagu i volju za životom. Pitanja koja su ga dugo mučila, postajala su smišljenija, a odgovori su se sami počeli nametati. Kada nam netko oduzme sve, mislio je, i imanje, i obitelj, i putovnicu, i domovinu, kada smo goli kao novorođenče, tko smo i što smo onda. Gdje je tada naše mjesto, uloga i smisao života?
...Kad se vratio doma, roditelji su ga zabrinuto promatrali pitajući ga gdje je bio i što se s njime događa. Na to se Marko nasmiješio i rekavši laku noć otišao u svoju sobu. Uzeo je veliki list papira i počeo pisati krupnim slovima: Ja želim spoznati tko sam i što sam da bih mogao otkriti tko i što želim postati. Ja moram živjeti svojim životom, pronaći svoj smisao, sistem vrednota, pisana i nepisana pravila, boriti se i ostvariti ono što je meni važno. Ja želim živjeti u sadašnjosti, dan po dan, s onima kojih ima, koji su tu. Ja se ne stidim sebe, svojih problema niti bježim od njih; dapače, ja se želim suočiti s njima, jer je život za mene veliki izazov, neponovljiva prigoda da učinim nešto korisno. Ja želim izići iz ovoga svoga maloga ograničenoga svijeta; volio bih učiti, rasti, sazrijevati da bih mogao sutra drugima nešto vrijednoga dati. Ja želim živjeti život iznutra da mi ne prođe ispred nosa, da to uopće ne shvatim. Ja tražim oslonac u sebi samome, zdravo korijenje što odolijeva strahu, nemoći, osamljenosti i ne poseže za "čašicom utjehe". Život je otvorena knjiga, ja ju želim ispisati vlastoručno. Počinjem učiti abecedu...