Hrvatska vojska u Odžaku
Amir OBHOĐAŠ
Teritorij Bosne i Hercegovine imao je „odmetnike" svih triju vjera - nacija. Srpske skupine bile su najjače u zonama naseljenima srpskim stanovništvom, kakve su planine Manjača, Majevica, Trebava, Ozren, Foča i zapadni dio republike. U istočnim krajevima četnička je gerila opstala do sredine 1950-ih godina. U drugim krajevima bilo je ustaša, ustaških milicionara, „zelenaša" i dezertera. Teško je utvrditi broj bosanskohercegovačkih križara, ali je vrlo vjerojatno da ih je neposredno nakon rata bilo više od 1.000. Njih je bilo na područjima gdje je živjelo hrvatsko stanovništvo, kakvi su zapadna Hercegovina ili Posavina. U Posavini su se ustaške snage zadržale u organiziranom smislu i neposredno poslije kraja rata, kada su snage partizanske JA poduzele operaciju protiv te grupacije tijekom svibnja 1945. godine. U Odžaku od kolovoza 1944. ustaška vojska pripada XII zdrugu, a u listopadu 1944 ustrojava se 3. bojna XII zdruga.
Naime, ratne okolnosti učinile su da najjače žarište i najveća koncentracija pripadnika hrvatskih (ustaških) snaga bude na širem prostoru Bosanske Posavine. Početkom svibnja 1945. u selima: Novi Grad, Vlaška Mala, Odžak, Mrka Ada, Balegovac, Dubica, Prid (Prud – opa.pv)... skoncentrirala se jaka ustaška formacija jačine 3.500 - 4.000 boraca. „Ova ustaška formacija (bila je) pod komandom čuvenog ustaškog viteza Rajkovca (Rajkovčića – opa. pv) i većeg broja ustaških oficira iz Slavonije". Na tom su se prostoru ove snage utvrdile u izrađene fortifikacijske objekte. Vlaška Mala bila je središnja otporna točka, a ostala su sela utvrđena za dugotrajnu obranu. Snage partizanske 27. divizije počele su izvoditi napade protiv ove grupacije još početkom svibnja, ali bez uspjeha. Kada je stigla jedna partizanska brigada 53. divizije i nešto topništva, započet je 9. svibnja napad uz topničku pripremu, ali su ustaške snage odbacile partizane. Obje strane imale su velike gubitke. Potom je nastalo relativno zatišje, samo uz okršaje s obiju strana. Partizanska zapovjedništva tražila su pomoć u zrakoplovstvu i tenkovskim jedinicama, jer se procijenilo da se ustaška uporišta ne mogu nikako drukčije uništiti. Ocijenjeno je da se borba može pretvoriti u pozicij-sko ratovanje, „što pak nama ne ide u korist". Ustaških snaga zaostalo je i na drugim lokacijama dublje u sjeveroistočnoj Bosni, ali je ova grupacija bila najveći problem.
Partizanski izvori kažu:
U kasnijoj procjeni za drugi dio svibnja 1945. brojnost ove ustaške grupacije procijenjena je na 2.000 - 3.000 ljudi. „Ipak njihova borbenost i upornost nije popuštala već svakim danom vrše ispade i na naše napade odgovaraju kontranapadima i stalno rade na pojačavanju svojih uporišta izradom novih bunkera i streljačkih rovova, iz čega se moglo zaključiti da je ova ustaška banda rešena na borbu do posljednjega borca." U razdoblju 15. - 24. svibnja partizanske snage (četiri brigade, jedan partizanski odred i bojna KNOJ-a) koje su opkoljavale ovu grupaciju, vršile su demonstrativne napade radi slabljenja ove grupe. Od 22. svibnja u bojno djelovanje uključeno je i zrakoplovstvo koje je 23. - 24. toga mjeseca žestoko bombardiralo sva uporišta u spomenutih šest sela. Tijekom tih napada partizanske su snage zauzele Odžak 23., a potom je 25. pokrenut napad sa svim snagama. Kako je napad bio snažan, poslije početnih borbi ustaške snage (i nešto četnika) povukli su se prema Vučjaku. Partizani su sva uporišta zauzeli 25. svibnja, a nastavili su čišćenje terena i narednih dva dana. Gubici hrvatskih snaga bili su 881 mrtvih, 104 ranjenih među kojima i zapovjednik ove grupacije Rajkovac, zatim 572 zarobljena (od toga deset četnika), kao i veliki ratni plijen u naoružanju i opremi. Partizani su imali 17 nastradalih, šest nestalih i 49 ranjenih boraca u ovoj akciji.
Kasnije, kako je mir, a s njim i pobjeda komunista, postao realnost, križari su u Bosni i Hercegovini nastavili aktivnosti, ali nije bilo više ni većih grupacija ni većih teritorija pod njihovom kontrolom. Križari su se najviše kretali u područjima vezanima za planinske masive ili na područjima gdje su prelazili iz jedne republike u drugu i obratno.
Procjene obavještajnog odjela VI. armije, koja je teritorijalno zahvaćala područje Bosne i Hercegovine, u veljači 1946. bile su sljedeće: „Ustaše, iako su brojno slabiji od četnika, bolje su organizovani, imaju bolje rukovodstvo i nastoje da povezu svu reakciju pod imenom križara, te u tom pravcu politički djeluju na terenu. U tu se svrhu služe raznim svojim organizacijama koje su postojale za vrijeme okupacije, a nisu posve uništene... a naročite usluge im u pogledu održavanja veze, propagande i podrške čini katolička crkva. Preko crkvenih organa se upozoravaju katoličke mase odane vjeri, da im je vjera u opasnosti. Ta parola čini, da križari, kao borci za vjeru, uživaju nepodijeljene simpatije i podršku katoličkog dijela stanovništva". Ove procjene analizirale su djelatnost u pojedinim samostanima na logističkoj podršci križarskim skupinama, njihove pristalice u gradovima te kanale i vezu s Hrvatskom i dalje s inozemstvom. Ukazano je da „Naročitu smetnju na području naše armije čine viši ustaški oficir, koji se kriju po selima i politički djeluju". Ukazano je da prema neprovjerenim vijestima u Posavini djeluje Luburić ili netko tko se tako predstavlja. U tom trenutku procijenjeno je da ima 374 ustaša podijeljenih u skupine na terenu VI. armije, odnosno NR Bosne i Hercegovine.
Prema podacima iz srpnja 1946. procijenjeno je da je na teritoriju VI. armije u više skupina bilo 549 ustaša (i 865 četnika). Uočava se da je tijekom prethodnog mjeseca bilo ubijenih 42, a novoodmetnutih 44 osobe u redove križara - ustaša, što može svjedočiti o živosti križarske akcije. Od toga se polovina nalazila u Hercegovini. Za to je područje ocijenjeno da su „ustaše aktivni i politički i vojnički, a četnici samo politički".
Armijske procjene iz studenoga 1946. govorile su: „vojnička aktivnost bandi u ovom periodu imala je više kriminalni karakter i svodi se na pljačku i ubistva pošteni građana i demobilisani boraca... U Hercegovini aktivnost bande, u manjim razmerama svodi se na pljačku odeće i žitovnih namirnica". I ovo razdoblje pokazuje konstantu brojnost ustaša-križara na terenu BiH. Krajem listopada bilo ih je 511, a krajem studenoga 541. Tijekom mjeseca ubijeno je 43, ali se „pojavilo" novih 82 križara-odmetnika! I ostali dokumenti sigurnosne provenijencije pokazuju da je problem križara i njihove aktivnosti bio aktualan i u 1947. godini.
Najvažnije vođe bile su ustaški časnici poput satnika Bože Mandića ili poručnika Mirka Kapulice. Za ovoga prvoga gotovo da je vrijedilo da je glavni zapovjednik svih križara na području Bosne i Hercegovine, sve dok nije bio ubijen sa svoja četiri križara na planini Čvrsnici siječnja 1947. godine. U zoni oko Sarajeva bilo je oko 70 ustaša. Oko Busovače, Fojnice i Kiseljaka, krajeva između Sarajeva i Zenice djelovale su skupine Ante Brkljačića i Stjepana Šimić, a u Bihaćkoj krajini i skupina ustaškog časnika Kapetanovića i druge.
Vrelo: "Ustaška vojnica"
Oružana sila ustaškog pokreta u NDH