Mit o nebeskoj Srbiji
Branimir ANZULOVIĆ
Jedan događaj iz srednjovjekovne srpske povijesti snažno je prisutan u današnjoj srpskoj kulturi i politici. Bitka s Turcima na Kosovu polju 1389. godine još uvijek vrši jak utjecaj na Srbe koji je doživljavaju kao obrtnu točku u tranziciji sa značajne suverene srednjovjekovne balkanske države na ekonomski i kulturno zaostalu etničku zajednicu u Osmanskom Carstvu, stanje u kojemu se nalazila sve do devetnaestog stoljeća. Čak i nakon što je Srbija postigla suverenitet 1878. i zadobila dominantnu ulogu u jugoslavenskoj zajednici 1918. godine, sjećanje na bitku iz 1389. godine ostalo je snažno kod Srba. Mnogi su promatrači zapazili intenzitet tog sjećanja na davnu bitku; jedan antropolog opisao je izraz uspomene na nju pet i pol stoljeća kasnije:
U Dalmatinskoj zagori, naročito oko Knina, može se čuti neka vrsta ojkanja, primitivnog arhajskog zapevanja koje se sastoji u poznatom tužnom izvijanju glasa na o-oj... Nekoliko seljaka, obično u kakvoj gostionici, primaknu glave i satima tužno zavijaju, tako da to za Evropejca pruža prilično grotesknu sliku. Ako ih zapitate zašto tako pevaju, odgovorit će vam: "Plač za Kosovo!"
Ugledni švicarski sociolog Norbert Elias istakao je da značajan gubitak moći uvijek predstavlja traumatičan događaj:
Nepobitna je činjenica da je pripadnicima država i drugih društvenih jedinica koje izgube svoje pretenzije na položaj najvišeg ranga u eliminacijskim borbama svog vremena često potrebno dugo vremena, čak stoljeća, da se pomire s tom promjenom situacije i smanjenjem samopoštovanja koje iz nje proizlazi. A možda i nikad ne uspiju. U nedavnoj prošlosti Britanija je dirljiv primjer poteškoća koje iskušava prvorazredna velika sila u svom padu na drugo - ili trećerazrednu silu.
Gubitak moći bio je naročito traumatičan za Srbiju. Ona ne samo da je prestala biti regionalnom silom, nego je posve nestala kao politički entitet. Srbi su postali drugorazredni sultanovi podanici. Takvo je stanje trajalo od petnaestog do devetnaestog stoljeća i kroz to su vrijeme Srbi ustrajno njegovali mitove o svojoj velikoj prošlosti i velikoj budućnosti.
Poput drugih zemalja koje su se ponovno pojavile kao nacionalne države u devetnaestom stoljeću nakon dugog razdoblja strane dominacije ili političke fragmentacije, i Srbija je očitovala snažne ekspanzionističke porive. Riječima Georgea Kennana, "bilo je teško ljudima koji su nedavno postigli tako mnogo, i to u tako kratkom roku, znati gdje treba stati. Snovi o novim slavama koje će poteći iz teritorijalnog širenja zbunile su mnoge umove. Zrak je bio zamagljen vizijama velikog ovoga ili onoga: 'velike Srbije', 'velike Bugarske' i tako dalje." Srpski ekspanzionistički poriv bio je očit u izbijanju Balkanskih ratova 1912.-1913., a premda Srbija nije uzrokovala Prvi svjetski rat, atentat u Sarajevu 1914. godine, koji je pomogla tajna srpska organizacija Crna ruka radi destabilizacije Austo-Ugarske (koja je stajala na putu širenja Srbije prema sjeveru i zapadu) potpalio je taj sukob.
Bilo bi pogrešno pretpostaviti da je sjećanje na srednjovjekovno Dušanovo carstvo nužno dovelo do nedavnih ratova za Veliku Srbiju, ali bi bilo isto tako pogrešno zanijekati bilo kakvu vezu između njih. Mitovi o srednjovjekovnom carstvu i njegovoj propasti doprinijeli su stvaranju nacionalističke pomame u trenutku kada je očekivani raspad poretka koji su uspostavili komunisti nakon Drugoga svjetskog rata i srpska dominacija u vojnim snagama komunističke Jugoslavije (navodno četvrte po jačini u Europi) pružao, kako se činilo, jedinstvenu priliku za ostvarenje središnjeg obećanja srpske nacionalne mitologije - stvaranja Drugoga srpskog carstva.
Mitovi su igrali bitnu ulogu i u drugim genocidnim pothvatima dvadesetog stoljeća. Nakon što je spoj straha, mržnje i imperijalističkih ambicija, nadohranjen mitovima i lažima, doveo do nacističke i fašističke agresije, poduzet je ozbiljan napor da bi se širenje tih pokreta protumačilo tipom osoba koje su ih podržavale. Najpoznatiji pokušaj te vrste proizveo je F-ljestvicu (F je kratica za fašistički) kojoj je bila namjera identificirati tip osobe sklone slijediti nekoga poput Hitlera i počinjati zvjerstva za njega. To je bila najintenzivnije istraživana sociopsihološka tema pedesetih godina, ali je u najboljem slučaju uspjela identificirati samo neke crte sljedbenika nacističkog pokreta, i taj je model konačno napušten.
Krvavi osvajački pothvati jednog naroda ne mogu se jednostavno protumačiti psihološkim karakteristikama njegovih pripadnika. Psihologija ne može razjasniti zašto se jedan narod, kao naprimjer Nijemci koji nisi; pokazali prekomjernu sklonost nasilju u svojoj povijesti, može iznenade upustiti u istrebljenje čitavih segmenata svog pučanstva. Osim toga, pojedinci i grupe koji zagovaraju ili vrše nasilje kao zaštitu protiv navodnil konspiracija, prisutni su i u nekim od najdemokratskijih i najprosperitetnijih zemalja.
Biografije većine vođa i sljedbenika genocidnih pokreta ne otkrivaju nikakve posebne psihološke abnormalnosti. Njih obilježava banalnost više nego demonizam.
Postoji psihološki mehanizam koji omogućuje da se velik broj u biti normalnih građana upusti u kolektivne zločine ili da ih prihvati bez protesta. On se osniva na jakoj vezi između članova jedne grupe. Strast koju može raspaliti nastup sportske momčadi jedne grupe očituje intenzivnost povezanosti kolektivnog identiteta. Grupna kohezija može služiti istoj svrsi kod ljudi kao i u životinjskom svijetu - samoodržanju - ali je njezina nesretna posljedica lakoća s kojom jedna zajednica može razviti mržnju prema drugoj do te mjere da traži njezino uništenje.
Razne okolnosti mogu pogodovati provali krvoločne kolektivne pomame. Osobito je važan strah od uništenja od strane neprijatelja i uvjerenost u vlastitu snagu da se to preduhitri uništenjem neprijatelja. Moderno doba je dodalo još jednu pobudu za genocid: utopijsko obećanje savršenog društva koje traži uništenje grupa optuženih za sprječavanje njegova ostvarenja.
Prema tome, osnovna pokretačka sila na putu do genocida nije patologija pojedinaca koji organiziraju i vrše genocid, nego patologija ideja koje ih vode. Takve ideje mogu proizvesti i širiti relativno normalni ljudi koji ne moraju biti svjesni posljedica svojeg otuđenja od stvarnosti. Ali propust u uočavanju uzročne veze između teze da je netko zao samim time što pripada određenoj grupi i krvavih posljedica te teze ne znači oslobađanje od krivnje. Svatko ima slobodu, i dužnost, odbaciti globalne osude čitavih zajednica i osuditi nasilje osnovano na njima.
Na perverzan način ideologija koja pokreće genocid istovremeno pokazuje da većina ljudi koji ga vrše vjeruje da slijedi svoju savjest. Samoobrambeno načelo "ubij da ne budeš ubijen" nije dovoljno za mobilizaciju masa; u žrtvi treba vidjeti demona i u njezinu uništenju djelo od opće koristi.
Ovaj multidisciplinarni esej istražuje genezu mitova koji su poslužili Slobodanu Miloševiću za stvaranje podrške njegovim neuspjelim osvajačkim pohodima. Središnju ulogu je odigrao stari mit o nevinoj i patničkoj "nebeskoj" Srbiji te noviji mit o neprijateljima koji šuruju kako bi onemogućili njezin opstanak. Glavni elementi srpskoga povijesnog iskustva koji su hranili te i popratne mitove jesu: isprepletenost crkve, države i nacije koja je dovela do sekularizacije crkve i divinizacije ostalih dvaju entiteta; drastičan i dug prekid nacionalnog razvoja uslijed osmanskog gospodstva; endemično nasilje u Dinarskim brdima; romantičko slavljenje krvi i tla; naglo širenje Srbije u Balkanskim ratovima i stvaranje Jugoslavij, što je dovelo do jakog iskušenja za srpski ekspanzionizam; te laži o srpskim gubicima u Drugome svjetskom ratu koje je svijet u velikoj mjeri prihvatio i time ih učinio uvjerljivijim.
Mit o Nebeskoj Srbiji nastao je, kako izlaže prvo poglavlje, u doba turskog prodora u Srbiju krajem četrnaestog i početkom petnaestog stoljeća. Mit je pripisao navodni poraz Srba u Kosovskoj bitci njihovom opredjeljenju za kraljevstvo nebesko, to jest, pretpostavljanju moralne čistoće vojnoj pobjedi. Prvobitno je mit vršio korisnu ulogu, pomažući Srbima da lakše podnose poniženje uzrokovano porazom i višestoljetnom podložnošću stranoj kulturi. Kako je istaknuto u zaključku ove knjige, mitovi mogu igrati i pozitivnu ulogu. Nakon što je Srbija ponovno uspostavila svoju državnost u devetnaestom stoljeću, kosovski mit je postao opasan po Srbe i njihove susjede jer je u njemu sadržano obećanje da će Srbija uskrsnuli kao moćno carstvo. Jedan istaknuti srpski povjesničar nedavno je potvrdio to obećanje o novom carstvu: "Opredelivši se za carstvo nebesko, Srbi su svoje carstvo na zemlji poneli sobom za budućnost koja će doći posleočišćenja." Mit i povijest, eshatološko i temporalno, isprepleteni su u kosovskoj legendi, kao što to naglašuje drugi moderni srpski intelektualac:
Sveta priča srpskog naroda, naročito u tradicionalnom obliku usmenih deseteračkih pesama, može se upoređivati ne samo sa najboljim delima o bitkama u svetskoj istoriji nego i sa najlepšim svetim pričama čovečanstva. To je priča o istoriji, a još više o čovekovoj sudbini na zemlji i u svemiru, o grehu, žrtvi, spasenju i vaskrsenju. Njen uzor je priča nad pričama, Jevandelje. Ona je hrišćanska i jevanđelska, pa prema tome i opšteljudska. Alije i duboko nacionalna. Kosovo je novi Jerusalim, ali Jerusalim na Balkanu, u Srbiji.
Moderni sljedbenici mita otkrivaju opredjeljenje za carstvo nebesko u gotovo svim važnim trenucima srpske povijesti. Naprimjer, nakon što je kralj i diktator Aleksandar Karađorđević ubijen 1934. godine, urednik jednih beogradskih novina napisao je daje "Aleksandar izabrao kraljevstvo nebesko da bi osigurao budućnost Jugoslavije." Srpski episkop Atanasije Jevtić izrazio je svoju uvjerenje u takvo opredjeljenje Srba čak i nakon što su oni, vođeni Miloševićem, započeli brutalne agresije u bivšoj Jugoslaviji, jer su takvi napadi opravdani kao obrana "nebeskog" naroda od zlih susjeda: "Kao posebnu karakteristiku duhovnog života kod pravoslavnih Srba smatram da treba istaći kosovsko opredeljenje srpskog naroda, to jest njegovu uglavnom okrenutost, a u kritičnim situacijama konačnu opredeljenost za Carstvo nebesko, a ne za zemaljsko." A jedan uvodnik u Glasu crkve iz 1990. godine vidi nebesko poslanje i u nacionalističkom svojatanju Kosova, premda je svjestan da će ono dovesti Srbe pred "strašnu dilemu: ili-ili? Ili u Evropu bez Kosova ili na Kosovo bez Evrope. Evropsko zemaljsko blago, ili nebesko kosovsko carstvo."