Moral i mi

Prije smo strahovali od atomske bombe, do nedavno su nas zabrinjavale ozonske rupe, otpadni gasovi i globalno zatopljenje zemaljske kugle. Trenutačno nam život zagorčava nadolazeća financijska kriza o kojoj se već zvoni na sva zvona. Govoriti o krizi znači istovremeno unutarnje čovjekovo mobiliziranje i iskazivanje emocija. Poznavajući ljudsku potrebu za materijalnim, upravo ta financijska kriza tjera strah u kosti. Težnja i jagma za što više novca je postala „moda“. Prije se znalo da se za novac moralo raditi. Danas je to drugačije: težnja da novac radi za nas je postao opći mentalitet. Upravo to nema nikakve veze sa realnošću i sad će nam se lupiti od glavu i novčanik… nama koji to niti sa bilo čim nismo prouzročili. Svaka materiljalna kriza sa sobom istovremeno proizvodi krizu morala. Što to znači?

 

Ako neka banka ili neka osigravajuća ustanova ne može dati svojim vjerovnicima novac, tu se onda ne radi više samo o novcu. Tu se radi i povjerenju tj. moralu. No, moral i etika su transparentni i ulaze u sve pore i na svakom koraku našega života. Zato moram, na ovom mjestu, citirati neke misli župnika Pave u ovobožićnoj poslanici:

„Nisam i ne mogu nikako biti zadovoljan odazivom na nedjeljne svete mise, a na poseban način djece….U četvrtak poslije završetka ovogodišnje velike Božićne ispovijedi bio sam jako žalostan kada su se svi prisutni svećenici složili da naša djeca najviše psuju“.

 

Evo…, netreba puno hodati i tražiti. Ovo o čemu župnik piše je ništa drugo nego kriza morala. Postavlja se pitanje: Zašto je to tako i tko je kriv? Mladi su naša prva i najvažnija briga i čini mi se nikad nisu bili tako ugroženi kao sada. Razlozi za to su višestrani: Katastrofalan utjecaj (posebito elektronskih) medija, nepotpun sistem školstva i kriza obitelji. Često čujem ono: „Pa, ovo ti je sad moderno vrijeme…bla, bla“. Kao olakšanjedođe mi konstatacija mog prijatelja Martina: „Jest moderno, ali i avion je moderan pa opet ponekad tresne od zemlju“. Po svom rođenju čovjek nije ni svršen ni savršen. Postati čovjekom je dugotrajan proces. Kralj David je na samrti sinu Solomonu rekao: „Sinko, ja odlazim, a ti budi čovjek!“Teško će te mlade ljude netko drugi učiniti ljudima – ni roditelji ni učitelji ni stručni odgojitelji – ako to oni sami neće i ne nastoje. No, mi smo tu i odgajajući sebe kroz tolike godine okrećemo se odgajanju mladih a istovremeno nastavljajući svoj vlastiti odgoj. Nimalo jednostavno,… zar ne.?

 

Prateći ovaj mukotrpni put i pozivanjem na moral, moram se opet osvrnuti na don Pavinu poslanicu:

 

„Problem poziva svećenika bolesniku na žalost je kao i do sada. Dvije trećine bolesnika nam umire bez Bolesničkog  pomazanja i sakramenta svete ispovijedi. Zaista je nevjerojatno da se u katoličkim kršćanskim obiteljima plaše svećenika?....Mjesec, dva, pet leži bolesnik a kad više ne zna za sebe, zovi svećenika da ga pomaže? Sami sebe smo prevarili, pa i Boga pokušavamo na taj način prevariti! Kad sve otkaže, onda se sjetimo da ima Boga“.

 

Kako ovo definirati? To sigurno župnik zna najbolje. Ja ovdje samo mogu kazati jednu divnu misao a zaboravio sam gdje sam je pročitao:

„Ja ovakav kakav jesam, s'tugom pozdravljam moj JA kakav bi trebao biti“.

 is

 

27.12.2008