Fra Dobroslav Božić-Potočanac

   Dobroslav Božić se rodio u Potočanima kod Odžaka – zapravo u potočanskom zaseoku Jošavi – dne 11. IX. 1860. Na krštenju je dobio ime Josip, a kad je stupio u franjevački red, uzeo si je ime fra Dobroslav. Međutim, u pisanju za razne zgode i članke, on si je uzimao razne pseudonome i nazive: Želimir, Nebojko, Istinić, Radinić, Potočanac, od Dobora, možda i još koje. Nekada je, umjesto Dobroslav, stavljao fra Bono.

 

   U franjevački red Božić je stupio 1875. godine i već 1883. on je primicirao. Posve još mlad, Božić je pošao u život i rad. On je zaista radio, radio puno, radio na svakom polju, radio gdje god je bio. Kao đak radio je u zboru Redovničke mladeži bosanske; kao mladomisnik i kapelan derventski živo je pomagao gradnju današnje derventske crkve. Hodao je po raznim krajevima Hrvatske te sabirao milodare za dogradnju te crkve. Iza toga, kao žeravački kapelan, pomagao je i gradnju i tamošnje župne crkve. Isto je marljivo radio i kao banjalučki kapelan i katehta u školi sestara milosrdnica. Ne samo da je radio u Bosni, već kako je bio premješten u Albaniju, i tamo se odmah dao na proučavanje i pisanje albanske povijsti, a počeo je smišljati kako bi u Trošanima i jednu tiskaru podigao.

 

   Uz duhovni i građevinski rad Božić se bavio i pisanjem. Glavna mu je zasluga što je okupio oko sebe nekoliko boljih pisaca te počeo ponovo izdavati Jukića list Prijatelj Bosne,izmijenivši mu malo naziv u Novi prijatelj Bosne, Božić nije mogao ni pomisliti da će u Bosni, oslobođenoj od Turaka, imati manje uvjeta za izdavanje jednog takvog lista negoli Jukić za turske vladavine. Jedva je uspio izdati četiri sveska i to u većim razmacima i na raznim mjestima: I. svezak – u Senju 1888., II. svezak – u Zagrebu 1891., III. svezak – u Senju 1894. i IV. svezak u Senju 1896. godine.

 

   Osim raznih članaka, rasprava i člančića, Dobroslav je pisao Bosanskohercegovačko agrarno pitanje, te jednu brošuricu o otkriću spomenika Franji Josipu u Slavonskom Brodu. Zatim je preveo s latinskog jednu nabižnu knjigu presvetom Srcu Isusovu. Služeći u Banja Luci napisao je, Uspomena na Župsku crkvu Pohoda Bl. Djevice Marije u Banja Luci. Boraveći u Albaniji napisao je Povijest Albanije. Napisao je još Misao i rad Muhamedanaca u Bosni i Hercegovini, te Uspomena-opomena starješinama bosanskih franjevaca. Božić je proučavao naše starine, pisao o njima i vodio kronologije.

 

   Govoreći o Božiću, dr. jelenić veli da mu se ne može poreći domoljublje. Isto mu se tako ne može poreći ni Jukićeva radinost. On je bio čovjek akcije. Nije bio buntovan i nediscipliniran, bio je impulzivan. U Albaniji je bio magistar novaka. Na takvo mjesto ne dolazi čovjek bez discipline. On radi sve kao svećenik. I kad izlijeće na političko polje, ne čini to iz političke ambicije, već kao narodni svećenik. Njegov rad je svećenićki. On ima za to priznanje. Biskup u Pittsburgu pohvalio ga je javno u svojoj okružnici i nazvao ga saceros zelantissmus.

Zbog svog žestokog temperamenta, zbog svog patriotizma, zbog svoga patriotskog rada, Božić je osjećao patriotski i radio patriotski, dok je Austrija imala plan da u Bosni stvori bosanski narod i bosanski jezik, te tim isključi svaki patriotizam, bilo srpski bilo hrvatski, pogotovu jugoslavenski. Božiću nije išlo u glavu da sada pod kršćanskom vlašću bosanska raja opet ostaje raja, da kmetovi i dalje nose kmetski jaram isto kao i za turske vladavine. Uz to, bahati postupak austrijskih službenika s priprostim i nepismenim bosanskim ljudima Božića je silno jedio.

 

   On se protiv toga borio, govorio, vikao i pisao. Ali, time je upao u oči vlastima i postao im je jako zazoran. Ta je zazornost dosegla svoj vrhunac godine 1885. kada je Franjo Josip dolazio u Požegu. Tom zgodom neki posavski težaci dogovorili su se da se proguraju do Franje Josipa te mu prikažu svoju bijedu i nevolju kmetova. Vlast je, međutim, doznala za namjeru težaka, postavila straže i sve je bilo uhvaćeno. Težaci su vraćeni u Bosnu, pobacani u tamnicu, a Dobroslav ja na sam prvi dan Božića bio premješten iz Dervente na Plehan. Tužbe na njga doprle su čak do poglavice zemaljskog Apela, te je sam poglavica pozvao Božića preda se. Ne znam i nisam mogao provjeriti je li ovo stvarno bilo ili je samo jedna anegdota, ali su to pričali Božićevi suvremenici i svakako je i to jedna njegova karakteristična crtica.

 

   Polazećipred Apela Dobroslav se osjećao neugodno. Ipak je mislio da će Apel s njim razgovarati i ispitivati ga, te se spremio da svoj rad i svoje stav.. No, njegova pojava pred Apelom svrši brzo, prozaično i tragikomično. Došavši na vladu, Božić je pokazao svoj poziv stražaru; ovaj ode, najavi ga i odmah uvede pred poglavicu. Apel je šutio i nešto pisao, a Božić je kod vrata stajao. Poslije nekoliko minuta podigne Apel prema njemu oko (jednoga nije imao), zagledi se u njega i upita ga: Jesi li ti fra Dobroslav Božić? Jesam! odgovori. Apel na to odvrati: Budaloo! Zatim on opet nastavi pisati, a Božić stojati. Nakon nekoliko minuta ponovo pogleda Apel na Božića i ponovi istu riječ, samo malo otegnutije: Budalooo! Opet anstala šutnja i pisanje. Ali zakratko. Po treći put pogleda Apel Božića, uzviknuvši još jednom: Budaloooo! A na to gotovo dreknu: Možeš ići! Božić je otišao, a kako mu je bilo pri duši, možemo misliti!

 

   Austrijske vlasti nisu Božića izravno napadale, globile, rešetile već su udarale na njegovo starješinstvo, a ovo je Božića gonilo i neprestano premještalo iz mjesta u mjesto. U jedanaest godina što je Božić kod nas služio, on je devet puta bio premješten. Ti su premještaji često bili tako žurni da je u godini dana bio dva puta premješten, a jednom je, kako vidjesmo, na sam prvi dan Božića, kad svatko miruje i veseli se. Bacan je u sve krajeve, pa čak i u Albaniju. Dr. Jelenić predbacuje starješinstvu da je previše izlazilo u susret austrijskim vlastima. Ali, valja i starješinstvo razumjeti. Četiri stoljeća naši su crkveni poglavari strahovali pred turskom sabljom i tamnicom, pred pandurima i kadijama, pa nije čudo da ih je taj strah još podržavao pred austrijskim vakmajstorima i predstojnicima.

   Ti česti premještaji i uzgoni ozlojadiše Božića te zatraži iz Rima dozvolu da ide u misije i to čak u Kinu. Koncem 1891. dobio je dozvolu iz Rima za Kinu. To je zaveo u plehansku kronologiju, dapače naznačivši i misionarsku stanicu koja mu je dodijeljena. Dne 6. siječnja 1892. godine imao je poći u Rim, a odatle u Kinu. Tog dana zapisao je u kronologiji Plehana: Ostavljajući Plehan odlazim u Kinu – Potomci, s Bogom! On je toga dana zaista otišao u Rim, ali nakon mjesec dana vratio se opet na Plehan. Plehanski kroničar kaže da se ne zna razlog što se povratio, ali dr. Jelenić veli da su ga iz Rima vratili, jer su imali slabe informacije o njemu.

 

   Vrativši se iz Rima Božić je upravio molbu banjalučkom biskupu da ga primi u svoju biskupiju. Biskup Marković primio ga je i postavio za duhovnog pomoćnika u Banja Luci i za katehtu u školi sestara milosrdnica: Naravno, nije ostao tu dugo – premješten je u sanski Most, a zatim opet u Sutjesku. Božić tada dođe do uvjerenja da za njega tu nema postanka te si potraži življenje na drugoj strani. Zatražio je i dobio iz Rima sekularizaciju, a zatim odlazi u Ameriku. Došavši 1894. godine u Ameriku, gdje je bio mnogo slobodniji nego u domovini – tu je Božić pokazao svu svoju aktivnost. Na prvoj svojoj postaji Pitsburg on je u kratko vrijeme sagradio crkvu i župni stan za tamošnji hrvatski živalj, te organizirao tamošnje Hrvate da su si sami osnovali svoju štampariju. Zbog toga njegova rada i uspjeha pozvali su ga Hrvati iz Steeltona da i njima sagradi crkvu i župni stan. Božić se rado odazvao njhovoj želji, dao se odmah na posao i već pod konac 1899. bio je gotov s poslom. Snovao je sada da pođe u Chicago pa i tamo slično poradi, ali ga zateče smrt 17. siječnja 1900. godine.

 

   Nije poznato da li je još netko osim dra Jelenića pisao o Božiću. Inače je o njemu i o njegovom radu rečeno dosta i pozitivna i negativna. I jelenić se o njemu izražava više negativno. Ali, bivši franjevac i nekad odličan pjesnik fra Branko Škarica, u zbirci svojih pjesama izdanoj u Zagrebu 1906., ima i pjesmu Uspomeni D. Božića. Tu se, između ostalih nalaze i ovi lijepi stihovi:

 

A bio je uzor pregaranja

Na poljani rodoljuba div

I vranama crnim soko siv.

 

   Ovo je sigurno najljepša pohvala Božićevom patriotizmu, kao što je ono sacerdos zelantissimus (veoma zauzeti svećenik) najljepša pohvala njegovom svećeničkom radu. Posljednji spomen o Božiću nalazimo na širokoj spomen-ploči, na grobu njegova oca Jure u potočanskom groblju Lipa. Tu je uklesano: Jure Božić iz Jošave – umro 20. siječnja 1909. – imade 9 sinova i dvije ćere. – Od ovih sina Josipa Dobroslava, koji je umro u Ameriki. Podigoše ovaj spomenik sinovi Marko, Đuro i Mato iz Dubovnika. Pokojni brat Josip Dobroslav, parok iz Amerike, kupio je grunt i zidanu kući braći svojoj.

 

   Ovo zadnje teba razumjeti: Božić je načitao u našim novinama da se u Dubovniku kod Slavonskog Broda prodaje veći komad zemlje sa zidanom kućom. I on je to kupio i predao trojici svoje braće Marku, Đuri i Mati. Kada je kasnije umro njihov otac, ova su trojica braće podigli spomenik sa širokom pločom, gdje su uz ostalo naznačili i dobročinstvo svoga brata Dobroslava.

 

   Ovo je, mislim, posljednji spomen kod nas o Božiću uklesan u tvrdi kamen. Neka mu i ovo nekoliko redaka bude još jedan spomen, utiskan u ovo par stranica papira prigodom 100-godišnjice njegova rođenja i 60-godišnjice njegove smrti

 

Izvor: Dobri Pastir, 1960., str. 375-378