Izgovorene riječ - Ako pitaš kako mi je, da ti roknem samo dvije

Ono što pokreće mase ljudi u zapaljivim historijskim trenucima da kliču u ime cvjetanja bijelih ruža ili logorske žice nisu knjige, nego izgovorena riječ. I nije to slučaj samo kod polupismenih nacija. Pisanu, za razliku od izgovorene riječi, najčešće ispituje pojedinac,  na miru,  i isto tako često na osnovu vlastitih intelektualnih mjerila, a ne zaražen riječima retora, koji stoji tri metra iznad njega, i emotivnim isparenjima ljudi koji ga okružuju. ''Kvaćemo Hvate zahvđavim kašikama'', futur je prvi što ga jedan klaun izgovara pred hiljadama ljudi koji mu se smiju, kao što se svakom neosviještenom klaunu smije, ali to nije razlog da ih, poslije tog mitinškog oralnog orgijanja, njegove riječi ne motivišu da idu i zakolju Hrvate blistavim bajonetima. Ta klaunizacija zločinaca, dokaz je da i glupost velika kao Himalaja i smiješna kao Vojislav Šešelj, izgovorena na mitingu,  svejedno može motivisati zločine velike kao što je genocid.

 

 ''Znam'', pisao je Adolf Hitler, ''da se ljudi mogu daleko uspešnije pridobiti izgovorenom, nego napisanom riječju. Jer neka bude jasno svim vitezovima pera i svim političkim gizdavcima, naročito današnjim: do najvećih promjena na ovom svijetu nije nikada dovelo guščije pero! Ne, pero je uvijek korišteno da se te promjene teorijski obrazlože.'' Historiju pokreće riječ izgovorena, na stadionu ili trgu, u Nürnbergu, pred 200.000 ljudi, na Gazimestanu pred milion ljudi. U prelomnim trenucima, neposredno prije nego će krenuti da zakolju čitav stadion ljudi, mase nemaju vremena za čitanje. Nakon klanja, opet, nemaju snage za čitanje. Knjige se ne čitaju ni neposredno prije, ni neposredno poslije zločina. Izgovorena riječ je sve, knjiga samo obrazlaže promjene. Zapravo, imaju li mase ikad vremena za čitanje? Čitaju li išta?

Šta, međutim, znači to ''samo obrazlažu''? Ako je izgovorena riječ sve, da li su knjige isto što i ništa? Da li su izgovorena riječ i pisana razdvojene koliko i dvije zvijezde?

 

Ako Hitler ima pravo kad kaže da knjige nemaju moć koliku ima izgovorena riječ (''da u zapaljivim trenucima pokrenu historijsku masu''), to onda ne znači da one uvijek na jednak način obrazlažu istu historijsku promjenu. To ne znači ni da je uvijek jednako vrednuju. A ako različite knjige ne obrazlažu i ne vrednuju jednako jednu historijsku promjenu, onda sve knjige, logički gledajući, ne mogu imati jednu te istu historijsku funkciju. Sve bi knjige imale istu funkciju samo kad je ne bi ni imale.  Ili kad bi sve knjige bile iste, kad bi bile jedna knjiga. A ako su sve knjige iste ili ako knjige nemaju funkciju, ako je to ''obrazlaganje'' isto što i ništa, zašto je onda Hitler pisao svoj Mein Kampf? Zašto bi neko pisao knjigu u kojoj piše da ne treba pisati?

 

 ''Do najvećih promjena na ovom svijetu nije nikada dovelo guščije pero! Ne, pero je uvijek korišteno da se te promjene teorijski obrazlože.'' Ta rečenica, ta opozicija između promjena i njihovih teorijskih obrazloženja svakako je mehanička i netačna. To što do najvećih promjena nikad nije dovelo samo pero, logički gledajući, ne mora značiti da i ono nije učestvovalo, u stanovitoj mjeri, u njihovoj produkciji. I to što je pero uvijek korišteno u obrazlaganju historijskih promjena, opet logički ne mora značiti da upravo time ono nije, na neki način, učestvovalo u njihovoj produkciji.

 

Razumije se - evo malo i empirijske potvrde - da nisu njemačke mase u zapaljivim trenucima čitale Mein Kampf, ali isto tako nije da ga baš nisu čitali nacistički lideri i govornici o čijoj je riječi kao o pokretaču historijskih promjena govorio sam Hitler. Isto kao što bi teško bilo reći da su Hitlerove ideje, uz pomoć kojih je pokretao mase, bile isključivo njegove, da neke od njih - sam antisemitizam - nije prethodno pročitao i u nekim knjigama. Jasno, bez partijske strukture, mitinga, političke vlasti i vojske, historijskih uvjeta za to, tj. samo sa svojom knjigom, Hitler ne bi učestvovao u historijskim promjenama koliko je učestvovao, ali bi netačno bilo odricati knjigama bilo kakav utjecaj na te promjene. Čak i da je samo napisao Mein Kampf i odmah nakon toga umro, a da je ta knjiga opet inspirirala neke druge ljude da potpale mase nacizmom, preuzmu vlast, osnuju koncentracione logore i poravnaju sa nebom Evropu, on ne bi bio ''samo vitez guščijeg pera'', koji ''samo teorijski obrazlaže promjene koje pokreće izgovorena riječ'', već bi, kao otac te historijske riječi, ili bolje reći kao spermatozoid kojim su one začete, itekoliko učestvovao u tim promjenama.

 

Knjige mogu imati i imaju utjecaj na historijske promjene, upravo stoga što nisu sve iste. Ne treba im precjenjivati značaj, ali ne treba im ni odricati svaki značaj. Onima - naprimjer, našim današnjim antikapitalističkim pjesmama - koje ga nemaju i ne mogu imati,  ne treba, naivno, pridavati značaj. Onima, koje ga imaju - Knjiga o Milutinu -   glupavo je negirati njihov značaj, njihovu funkciju unutar historijskih promjena.

 

Treba, dakle, ne zaboravljati razliku među knjigama i manuti se teorijskih postavki o funkciji Knjige u historijskim promjenama.

 

Postoje knjige koje su popularne prije nego što ih njihovi autori i napišu. Knjige koje ilustruju one ideje kojima klovnovi na mitinzima potpaljuju mase da idu mijenjati historiju. Knjige koje uče neke buduće govornike kako će na nekim budućim mitinzima krojiti budućnost. To su knjige koje govore ono što mase misle, knjige koje, u nekom smislu, i nemaju pojedinačnog autora - ako ne računamo njegove ruke i oči - već ih piše nevidljivi, neopipljivi, da ne kažem nepostojeći, mozak mase. Postoje takve knjige koje u vremenima kad nema hitlerovski shvaćenih mitinga, koji pokreću historiju, masama služe kao infuzija uz čiju pomoć će preživjeti do dana kad će, kao historijski rekonvalescenti, izjuriti na mitinge i ponovo, hitlerovski, pokrenuti točak historije.

 

Dvije različite knjige nikad nema istovjetan utjecaj na historiju. Sve knjige imaju različit utjecaj na historiju, što znači da ga neke imaju toliko da se može reći da ga nemaju nikako.

 

Govorim o knjigama koje vole reći da je čovječanstvo u tim svojim hitlerovskim ''historijskim promjenama'' nastavilo hodati kao rak, ali to niko ne sluša, pa pokojem Uliksovom ocu što gura stijenu stvarnosti na vrh etičkog brda ne preostaje ništa drugo do da se katapultira na Mjesec ili da piše knjige. U ovoj posljednjoj ''ili'' razlici prečesto nema razlike.