Bitka na Krbavskom Polju
Za sultana Bajazita II. koji je naslijedio Muhameda II. i smatra se jednim od najvećih neprijatelja kršćanskog svijeta, Turci zauzimaju cijelu Hercegovinu. Herceg Vladko Vukčić nije uspio ponovno zauzeti svoju djedovinu. Turci su osvojili čak i Herceg Novi. Cijela Hercegovina ostaje u turskoj vlasti.
U kasno ljeto 1483. prelaze Turci pod vodstvom bosanskog i srpskog paše s velikom vojskom preko Une u Hrvatsku u tri skupine. Jedna je (od 7000 konjanika) provalila čak u Korušku, koju je i opljačkala. Na povratku se ta skupina sjedinila s ostalom turskom vojskom u Hrvatskoj, da se zajedno vrati u Bosnu. Hrvatski ban Matijaš Gereb dočeka Turke kod Broda Zrinskog na Uni te ih hametice potuče i oslobodi kršćansko roblje. U toj borbi sudjelovale su isključivo hrvatske čete uz svoje velikaše, a uz njih i srpski despot Vuk.
Kratko vrijeme iza te hrvatske pobjede sklapa Bajazit II. s kraljem Matijašem primirje na pet godina. U to doba ističe se Ivaniš Korvin, nezakoniti sin kralja Matijaša u Hrvatskoj, a osobito u Zagrebu. O njemu postoje brojne legende.
Kralj Matijaš umro je 6. travnja 1490. godine. Ivaniš Korvin, kojemu je Matijaš Korvin htio osigurati nasljedstvo, postaje slavonskim hercegom, a kralj Vladislav II. Jagelović biva izabran ugarskim i hrvatskim kraljem 15.srpnja 1490., pa je i okrunjen u Stolnom Biogradu.
Ponovno započinju borbe za prijestolje, ovaj put između Vladislava II. i Maksimilijana Habsburškog. Od toga je stradala i Hrvatska, ali još više od Turaka, koji su nakon primirja koje je kralj Matijaš bio zaključio sa sultanom Bajazitom II. godine 1483., početkom 1491. ponovno upadali u Hrvatsku.Ali Hrvati su se žilavo borili. Turci prodiru i u Kranjsku, prolaze kraj Zagreba, Krškog i Novog Mesta, pale i haraju te odvode pučanstvo u roblje. Turci su već stradali u Kranjskoj, ali još više su stradali od slavonskog bana, koji ih je potukao na rijeci Uni.
Bajazit II. sprema se na udarac protiv istočne Slavonije i Ugarske te prelazi preko Sofije i Srbije na sjever. God. 1493. postaje hrvatskim banom Emerik Derenčin i Ivan Bot od Bajne.
Približava se nova tragedija, dolazi do bitke kod Udbine, 9. rujna 1493. godine. Bosanski paša Hadum udara u kolovozu 1493. s 8000 konjanika na Jajce, koje nije mogao osvojiti, ali provaljuje preko Une sve do Celja i Ptuja te odvodi sa sobom silan plijen i roblje. Iz Štajerske biva protjeran pa se vraća Hrvatskom, te spali predgrađa, samostan i crkve grada Modruša. Hrvatski ban Emerik Derenčin skupio je vojsku od hrvatske i slavonske gospode na Krbavskom polju ispod Udbine s namjerom da Turcima zapriječi uzmak u Bosnu i da oslobodi kršćansko roblje. Ali Turci potukoše i raspršiše hrvatsku vojsku 9. rujna 1493. U zarobljeništvo pada i ban Derenčin, cvijet hrvatskog plemstva i mnogo naroda. O toj bitci nemamo točnih podataka. Jedino stoji daje tim porazom hrvatske vojske nastao potpuni preokret stanja u jugozapadnoj Hrvatskoj.
Turcima je otvoren put u Liku i Krbavu, a preko nje na sjever. Ban Emerik Derenčin bio je poznat visoki časnik te se proslavio kao zapovjednik tvrdog grada Jajca. Njegova vojska brojila je navodno 15 000 ljudi. Borba je započela 9. rujna 1493. u 6 sati ujutro, na Krbavskom Polju ispod Udbine. Hrvatskoj vojsci dobar vidik je priječio oblak prašine koji je vjerojatno nastao uslijed vjetra. Vjetar je tjerao prašinu prema Hrvatima. Palo je ili zarobljeno oko 13 000 ljudi. Zarobljen je i ban i njegov sin. Turci su se ponijeli nadasve okrutno, odrubili su banovom sinu pred banom glavu i stavljali je na stol pred oca kad bi mu donijeli hranu. Ali Derenčin se dobro držao i bodrio druge zarobljenike da ustraju. U toj vojsci sudjelovalo je nekoliko hrvatskih knezova i velik broj plemića, među njima osim Mirka Derenčina i ban jajački Juraj Vlatković. Hrvati nisu htjeli sačekati dok im dođe pomoć od kraljevskog vojvode u Štajerskoj Jakoba Sekelja, jer su se smatrali jačim. Turci su prije borbe svim zarobljenicima, kojih je bila sva sila, odrubili glave, da ne bi pobjegli u pomoć kršćanima. Osigurali su svoje bokove, jedan jakom skupinom u gorskim postavima, a drugi u šumama, dok je središte turske vojske, oko 3000 konjanika, preplivalo s konjima malu rijeku te obišlo Hrvate. Hrvati nisu znali za taj obuhvat, nego su napali onu skupinu na bočnim postavima, odbacili je i prešli u ravnicu. Turci su vješto uzmicali prema mjestu gdje je stajala u zasjedi skupina od 3000 konjanika, a Hrvati za njima. 3000 turskih konjaninka napalo je tu hrvatsku skupinu s oba boka, čak i iza leđa, pa je do nogu potukli. Tu su propale mnoge od plemićkih obitelji, tako od jedne obitelji otac sa šest sinova. Poginuo je u boju i knez Ivan Frankopan od Cetinja, oko 70 svećenika i redovnika, a zarobljeni su osim bana i knezovi Nikola i Vilim Frankopan.
Ta bitka smatrala se početkom i glavnim uzrokom raspada cijelog hrvatskog kraljevstva. Temelji hrvatskog kraljevstva bili su uzdrmani. Iz hrvatskih krajeva Like i Modruša sele se cijele plemićke obitelji, raseljava se narod, prelazi u sigurnije krajeve, osobito između Save i Drave.
Hrvatski staleži bili su očajni i tražilisu pomoć od cara i kralja Maksimilijana, jer im kralj Vladislav nije mogao pomoći. Brzo zatim provaljuju Turci preko Une s 20 000 vojnika ponovno u Hrvatsku, opet pod zapovjedništvom bosanskog paše Haduma. On udara i na utvrdu Modruš koju brani Bernardin Frankopan, ali ga prije borbe nastoji pridobiti za sebe, a preko njega i kneza Kurjakovića (krbavskog). Bernardin Frankopan ipak ostaje vjeran kršćanstvu. Udova kneza Kurjakovića, Dora, nagodila se s Turcima, a i mnogi drugi plemići toga kraja pokoriše se Turcima. Hadum-paša se nije usudio konačno napasti Modruš, nego provaljuje u Kranjsku, koju pohara i opet se vrati. Kralj Vladislav je međutim s Turcima sklopio primirje na tri godine.
Vrelo: Slavko Pavičić, "Hrvatska vojna i ratna povijest", str.41-42