Ratne uspomene (Prvi dio)

Čitavo ratno vrijeme – period Drugog svjetskog rata, proživio sam boraveći stalno daleko od fronta, rata i ratnih poprišta, daleko od vojnih operacija. Zato i nemam krupnih ratnih uspomena. Istom kad se rat počeo približavati kraju, proživio sam izvijesne ratne doživljaje koji bi mogli imati bar neku zanimljivost, iako ne možda posebnu ratnu vrijednost. U tome smislu ovo nekoliko uspomena možda je vrijedno da se zabilježi, sačuva od zaborava te namre mlađim pokoljenjima.

Pri svršetku Drugog svjetskog rata služio sam kao župnik u Žeravcu, nedaleko od Dervente i Bosanskog Broda. Vrjednija uspomena iz tog vremena, a koje se sjećam, jest dolazak Kozaka u ovaj kraj i njihov boravak, te ratne operacije koje su vezane uz njih. Oni su pomutili međusobne odnose među pučanstvom u tom kraju početkom godine 1944. To su bili njemački zarobljenici-logoraši koje su Njemci u nuždi povukli iz logora, mobilizirali ih u svoje jedinice da njima pjačaju svoju vojnu snagu, a pored toga još jače zastraše pučanstvo. To Hitlerovo hvatanje za slamku bilo je samo jedan znak više da on gubi vlast, da tone, te da će doskora potonuti.

Kozaci su zaposjeli čitav predio između Lužana i Dervente. Vojnici se smjestili po privatnim seoskim kućama, a štab se smjestio u samu općinu. Sutradan, odmah iza dolaska, Kozaci-vojnici išli su po selima da skupljaju životne namirnice za vojsku, a uz to pljačkali za sebe. Uprava općine nudila im je da im ona daje što im je potrebno svakog dana. Oni na to nisu pristali. Naravno, njima je bilo pogodnije da sami traže sa svojim nalozima što žele, a ne po dopisima općine da im seljaci pružaju njihovu dnevnu gibiru.

Gdje bi zapazili veće seoske zgrade, kozaci bi trčali onamo s poklikom: Buržuj, buržuj! Ako bi htjeli nekog seljaka potouno opljačkati, tada bi ga proglasili svojim neprijateljem uz poklik: To partizan! No i seljaci su se brzo snašli te su osnovali seosku miliciju, koja je Kozake u njihovim pljačkaškim akcijamasvuda pratila po selima. Kad su vidjeli Kozaci da se vodi nad njima evidencija, tada su imali respekt pred narodnom milicijom.

Meni nisu nikad ništa ukrali niti nasilno uzeli. U nekoliko navrata Kozaci su tražili od mene na posudbu kola i konja da mogu prevući životne namirnice, a uvijek su mi uredno vraćali. U par navrata navraćale su se trojke te tražile pića, pokazujući na svoje Feldflasche, valjda da se ja nebih ustručavao ako nemam što uliti. Kad su prvi put došli te tražili napitak, ja sam – ne misleći na njihov običaj – stavio pred njih litru rakije i servirao u malim čašicama. Rekao sam : Izvolite! Oni su se zgledali, smijali a zatim otišli ne rekavši ni riječi. Najprije sam se čudio i pitao što se dogodilo, a kad sam se dosjetio, smijao sam se i ja sam. Naime, njima je bilo smiješno da sam im dao rakiju u malim rakijskim čašicama, jer su običavali piti iz pivskih čaša.

Po tradiciji svoga narodnog života, svi su Kozaci imali dobre konje i uzorno ih jašili. Kadkada su običavali s konjima ući u moje dvorišta i tu bi izvodili pred narodom svoje vještačke konjaničke vježbe. Prema konjima su imali posebnu ljubav, vodili su ih kao svoju rođenu djecu, milovali ih, ljubili se sa njima. Jednom zgodom jedan je kozak jašući na konju išao u župski stan, te dojašio u župski ured. Zagalamio sam na njega toliko da su se sletili svi ukućani da vide što se dogodilo. Kozak se čudio te naredi konju da senatraške povrati kroz dosta tijesna vrata vani, i to kasajući niz stepenice, a da se nije nigdje dotaknuo nogama.

U to vrijeme seljani su sa strahom i po noći klali hranjenike. Kozaci su, naime, kad bi se ponapili, bili željni najesti se mesa, te su mnogi domaćini ostajali bez zimnice. Jednoga dana, u jesen, nije se čulo u našoj blizini za Kozake. Toga dana ja sam pripremao zimnicu i dao klati. Poslije podne, upravo kad su dva velika brava visjela na čengelama, nenadano banuše u avliju Kozaci sa fijakerom a iza njih nekoliko konjanika. Prepao sam se za zimnicu te u sebi pomoslio. Ode moja zimnica! Ali, začudo, nisu ništa ni dirnuli niti zaiskali, samo su oni iz kočije zamolili malo zobi za konje. Mnogi od njih nisu uopće znali što sam ja premda sam bio u franjevačkom odijelu. Približili bi se kmeni, hvatali za rukav i pitali: Kakva je to mandura? Kad sam im rekao da sam svećenik, oni bi ponavljali tu riječ s uzvikom kao da se sjećaju nečeg što su davno, davno čuli ali su zaboravili. Među njima ih je bilo koji uopće nisu znali što je to crkva, te bi gledajući u crkvu, zapitkivali me: Kakva je to zgrada? Za što ta zgrada služi? Jedan mi je u razgovoru rekao: To kod nas Staljin sve... Mahao je rukama, udarao dlanom o dlan, te je htio reći: Sve to treba sa zemljom sravniti, mi ne znamo što je svećenik, što kaluđer.

Polovicom siječnja 1944. počeli su se Kozaci povlačiti, te su naskoro svi napustili naše područje. Čitav narod ovoga kraja odahnuo je iza njihova odlaska. U svom notesu ja sam zabilježio, jer je to bilo vrijeme iza Božića, poznati pripjev: Svako svijeta stvorenje ima svoje veselje! Ostavili su iza sebe Kozaci, naši ratni gosti, vrlo ružne uspomene u čitavom predjelu Derventa – Brod – Žeravac. Svakako najružnija i ujedno najtragičnija uspomena na njihov boravak jest i bit će grob i jedan spomenik na plehanskom groblju, a gdje leže zajedno Matiša Bubalo, sin mu Mato i susjed Jure Prgomet.

Godine 1944. zima je bila dosta blaga ili, kako svijet naš kaže – sirotinjska zima. No zato je proljeće bilo hladno. Iza nekoliko ratnih godina, proljeće je bilo hladno, a ujedno i oskudno. Narod je teško živio. Teško su se dobijali blokovi za glavne potrošačke artikle: petrolej, sol i duhan. Tu se trebalo snalaziti kako je tko mogao i znao. Gospodario je šverc, cijene su bile visoke; tako kilogram pšenice 200 kuna, kilogram masti 7.000 kuna, litra vina 750, rakija 1.500, litra esencije 6.000 kuna, jedna košulja 15.000 a cipele 30.000 kuna.

U proljeće te godine započela su i bombardiranja u našoj neposrednoj blizini. Na 2. travnja 1944., na Cvjetnicu, držao sam pušku misu. Upravo kad sam pročitao Muku, najednom poče nešto tutnjiti kao silni potres, crkva je podrhtavala, prozori zvektali, a po krovu crkve izgledalo je da pada led. Narod se počeo komešati i pitati sa strahom: Što je to? Jedan vjernik, koji je stajao blizu vrata, povikao je glasno: Bombardiraju Bosanski Brod!  Nastao je tajac, mir strah, te tiha molitva. To je bilo prvo bombardiranje Bosanskoga Broda i jače bombardiranje u našoj okolici. To su ujedno bile i prve muke i bolovi za Bosanski Brod. Od tog vremena bombarderi su postali stalni posjetioci Bosanskog i Slavonskog Broda, koji su teško stradali u Drugom svjetskom ratu. Upravo u ponoći, između 10. i 11. svibnja 1944., netko žestoko zalupa na moja vrata, a prije nego sam se ja odazvao, kuharica kao izvan sebe zavika: Ujače, izgori cijeli Brod! Izletio sam i zapazio da nad našim Brodom lebdi mnoštvo letećih raketa od kojih je cijeli Brod sjao, a iznad tih raketa prelijetali su aviono, te bacali teške bombe, a dim i plamen dizali su se visoko odozdol prema gore. To je bilo užasno gledati a kamoli preživljavati sate i sate. Ali to nije bilo prvo ni poslijednje, nad Brodom stalnoje visio taj bič i stalno ga tukao, sad slabije, sad jače.

Nastavak slijedi u drugom dijelu