Vuk kao lisica
Mirko VIDOVIC
Akademik
TKO SE PONOSI UKRADENIM JEZIKOM
I TUDJIM OTETIM PISMOM!
Sta sve covjek nije procitao o Vuku Karadzicu, poseno u Politici 'bez
politike', to je pitanje na koje nam duguju odgovor copori svih vukovaca
i u Srbiji i izvan Srbije. U beogradskoj 'Politici', naime, objavljen je
(od 22.07.2006, st. 1 i 4.) odulji pamflet s nadnaslovom: 'Obnova
serbistike' i pod njom tipicno srbijanskim naslovom: 'Nasi i njihovi
jezici' (opet neka 'istraga jednih ili drugih'). Naspisa to 'izvesni'
Mile Medic, pozivajuci se naprije na Borzovicevog (Brozovic je bio
bliski suradnik gosp. Tudjmana) bliskog suradnika Pavla Ivica (jednog od
najblizih savjetnika pok. Slobodana Milosevica), kojeg sam vidio zajedno
na nekom jezikoslovnom seminaru u Amsterdamu, u travnju 1980.
Ne cekajuci sta ce na ovu poparu od starih budjavih kora uzvratiti Mile Mamic sa zadarskog Filozofskog fakulteta (u neku ruku Brozovicev nasljednik za katedrom hrvatskosrpskog jezika), najbolje je ipak citirati, u prvom redu, srbijanske strucnjake i to bas iz ergele 'Politke'.
Mile Medic, kad se svede na zajednicki nazivnik sve budjavo u njegovoj popari, tvrdi da su Hrvati u neku ruku uzurpirali Vukov, odnosno srbijanski jezik i da se sad prave nevjesti pak izvrcu nakon Domovinskog
rata, 'istorisku istinu' o jednom te istom jeziku - jeziku Vuka Karadzica cija djela da su su Hrvati nekako oteli Srbijancima i proglasili svojim, te ga nazvali 'hrvatski knjizevni jezik'.
Grossièrement modo dit...
Prvo, dobro bi se bilo podsjetiti se na to tko su Srbi i otkud oni na
balkanskim prostorima. Plinije Stariji, koji je zivio u Augustovo
vrijeme (-23 - +79) spominje (u svom djelu 'Historia naturalis', VI, 19)
neko pleme Serbi u sredisnjem prostoru zapadne Sibirije, dok grcki
pisac Ptolomej (koji je zivio pocetkom II. stoljeca) spominje pleme
Serboi u istom podrucju (V.8,12). Nakon prvog svjetskog rata, kad je
pocela grabez i prisvajanje u povodu 'prisajedinjenja', N.Zupanic (u
svojoj knjizi 'Bela Srbija', Zgb.1922, ss.107-1018). to potvrdno
priznaje i odatle pocinje opisivanje povijesti Srba na - srbijanski
nacin: kako god okrenes, sve se dogodi po Vuku: Srbi svi i svuda...
Prirodno je da se covjek zapita: kakvim jezikom su govorili ti
zapadnoazijski Serbi, alias Serboi? Oni su bili cestica u sarmatskoj
ukupnosti, a za Sarmate se zna, od Herodota do Prokopija da su tamosnji
narodi govorili niz razlicitih jezika. Prokopije (u svom djelu 'Rat s
Vandalima' (napisanoj polovicom sestog stoljeca), izricito tvrdi da su
sarmatska plemena od istoka do zapada vema duge Sarmatije, govorila
jezicima srodnih - gotickom jeziku v. n.d. I, 2 -3,5). Ni u vrijeme
provale Avara i nekih 'Slavena' na Balkan nitko od pridoslih pljackasa
nije sobom mogao donijeti neki - slavenski jezik, koji sjeverno od
Karpata, tada, ni po Josipu Hammu, nije postojao .
Prema K. Porphyrogenetu, Srbi su se okrenuli protiv svojih gospodara
Avara prilikom najopasnije opsade Bizanta i za nagradu car Heraklije im
je dao na upravu opustosene zemlje u zaledju Soluna. Taj kraj je nazvan
'Srbiste' (Serblia). Kasnije je taj prostori prosiren na sjever, na
Dardaniju i na vlasku pokrajinu 'Dacia secunda'. Taj prostor od Pirota
na jug nazvan je skupnim imenom - Serbija.
Ni Prokopije ni Porphyrogenet ne daju ni naslutiti da bi Hrvati dosli u
Dioklecijanovu Panonsku Dijacezu (Ilirik i obje Panonije, po zapisu cara
Porphyrogeneta u desetom stoljecu) zajedno s Avarima, kako je to slucaj
s Bugarima i sa Srbima. Prvi podvig Bijelih Hrvata bio je - izgon iz
Srijema Avara i njihovih saveznika Slavena, koje je, prema Prokopiju,
car prebacio na sjeverozapad Male Azije. Kad su se tamo poceli ponovno
povezivati s neprijateljima Bizanta - car ih je dao sve poubijati i
baciti u more (v. J.Norvich: 'A short history of Bizantium', s.126.).
Neovisno od tog stvaranja srbijanske drzave na podrucju izmedju Ilira i
Tracana, na zapadnom dijelu Balkana opstojale su zemlje banova, koje su
bile sastavljene od zupa i velezupa. Jedna od tih velezupa bila je
sigurno i Velezupa Raska (nazvana po gradu Ras), koja je i lingvisticki
pripadala Velikoj Banovini Bosni. Nemanja je pod svaku cijenu htio doci
na polozaj Velikog Bana Bosne i poceo je s osvajanjem juznih krajeva -
sa svojim batom Miroslavom, koji se je vec bio domogao vlasti u Humu,
nakon sto je sestru Bana Kulina uzeo za zenu (kad je papi Aleksandru
III. ukrao neke novce, o cemu postoje sacuvana dokumenta), da bi se
upustio, sa svojim starijim bratom Stevanom Nemanjom u - svrgavanje Bana
Kulina s najviseg polozaja u Velikoj Banovini Bosni. Ostalo je iz tog
vremena prekrasno Evandjelje pisano bosancicom i s divnim ukrasima od
starohrvatskog tropleta. Iz tog djela se vidi da su bili katolickog
obreda, a ne istocnjackoga. Podje im, ipak, za rukom da osvoje i pokore
i Duklju (danasnju Crnu Goru), pa sve to povezu u jednu drzavnu cjelinu.
Udarili su i na Dubrovnik ali tu su izvukli debele batine na moru i nakon tog poraza - sklopili su mir sa Dubrovcanima. To je ostalo njihovo pravilo: Njihovo je sve sto se moze osvojiti, a kad dodju do zakljucka da nesto ne mogu oteti, onda - priznaju zakonitom posjedniku da je to njegovo (do daljnjega). Hrvatsko-ugarski kralj Andrija, sina kralja Bele III. je sisao s vojskom i uspostavio svoje vrhovnistvo i nad Raskom i nad Humom, nakon cega je Veliki Zupan Nemanja odlucio da prepusti vlast svojim sinovima i da se povuce (25.03.1196.) - u samostan na Svetoj Gori. Njegova tri snina: Stevan, Vukan i Rastko (kaludjer Sava) odlucili su o daljnjoj sudbini Raske. Vukan se je poklonio starijem bratu i dosao na polozaj Zupana u Zeti, dok je Stevan imao biti okrunjen za kralja Raske i njezinih posjeda, uz pomoc Pape iz Rima.
No, jos u vijeme sukoba Bana Kulina s bizanstinskim carem Emanuelom
Komnenom (1168.), i nakon sto se je zarobljeni ban Kulin vratio iz
bizantinskog zarobljenistva da ponovno preuzme vlast u Bosni, Stevan
Nemanja, ogorcen tom odlukom (uglavljenom izedju Bizanta i
hrvatsko-ugarskih kraljeva), nastojao je nadmudriti Bana Kulina,
svrgnuti ga pomocu stranih utjecaja i - sjesti na bansku stolicu u
Vrhbosni. Da bi to ostvario, Veliki Zupan Velike zupanije Raske - koja
je Teodozijevom podjelom carstva na Istocno i Zapadno po toku rijeke
Drine, ostala na istocnoj strani i za nju su se na vjerskom polju
otimali i Bizant i Rim, optuzio je kod Pape Bana Kulina da nije dobar
katolik i trazio od Svete Stolice pomoc u novcu i u ljudstvu da osvoji,
i Papi daruje kao pravovjernu - cijelu Veliku Banovinu Bosnu. Da bi to
postigao, on se je upustio i u vojni savez s hravatsko-ugarskim kraljem
u borbi - protiv Bizanta. No, i s Papom i s Banom Kulinom su bili u vrlo
dobrim odnosima hrvatsko-ugarski kraljevi i to bas u svojim odnosima
prem Bizantu, pak je taj pokusaj svrgnuca Bana Kulina pod isprikom
katolickog pravovjerja, posao protiv interesa urotnika iz Raske.
Papa je u Bosnu poslao posebnu komisiju, da ispita pravovjernost velikog
bana Kulina. Ta komisja je, na Saboru na Bilinu polju (osmog travnja
1203., kod danasnje Zenice) dosla do uvjerenja da je Bosanska crkva
posve u skladu s naukom Rimske crkve osim sto sve vjerske cine obavlja
na domacem jeziku, jer tu nitko ne razimije latinski.
Stevan Nemanja je, kako smo naveli, imao sina Stevana i odlucio je da od
Pape dobije privolu da ga okruni za prvog raskog kralja. Bilo je
ozbiljnijih sukoba oko toga koji ce od Nemanjine brace biti okreunjen za
kralja, Stevan ili Vukan. Stevan je dobio zadovoljstinu, a od tada se je
Vukanu zameo svaki trag. Papa mu je za tu potrebu (1217.) poslao
krunidbenu svitu i s blagoslovljenom krunom i zezlom, tako
je doslo do uzdizanja Velike Zupanije Raske na razinu nezavisne
kraljevine, a sina Velikog zupana Raske na cast Kralja 'Stevana
Prvovencanog'.
No, kad nije uspio da svog kralja namakne, uz pomoc Rima jos i Bosni, on se je okrenuo opet prema Bizantu. Trazio je da pristupi k istocnoj crkvi i za uzvrat da se njegov okrunjeni sin 'Stevan Prvovencani' prizna za - kralja Raske i Srbije (v. 'Pov. hrv.zemalja BiH, Napredak, Sarajevo, ss 205-209.).
Ono sto je ovdje vazno znati je da se je u Raskoj, onda kao i danas (u Sandzaku) govorio isti jezik - jezik Bosne! U istocnim krajevima koje je car Heraklije dao Srbima na upravu, sjedilacko pucanstvo je govorilo istim jezikom kao i u Makedoniji, a i u dansnjoj Bugarskoj. To su bila i ostala dva razlicita lingvisticka podrucja. Posve je prirodno shvatiti da je i 'Miroslavljevo evandjelje', pisano bosancicom i na jeziku Bosne bilo nesto drugo od jezika kojim su govorili, a i danas govore istocno od Raske (u sopskom kraju) - Srbijanci. Oni su se grcevito opirali dolasku jezika Raske na polozaj sluzbenog jezika u Srbiji i po idejama Vuka Karadzica, koji je rodjen u tim krajevima, a time i njegovog prethodnika hrvatskog pravoslavca - Save Mrkalja. Naime, u Mrkaljevoj svjedodzbi koju je dobi po zavrsetku nauka u Zagrebu, stoji da je Savo Mrkalj 'hrvatske narodnosti i grcko-istocne vjere'.
No, da bismo shvatili kako je doslo do pomicanja vojne i politicke
prevlasti Srba na zapadne krajeve, treba citirati dio clanka 'O svetom
Savi' iz beogradskog 'Pravoslavlja': "I mi, kao i Nemanja, ujedinili smo
zemlje, pa se mucimo kako da ujedinimo i duse njihovih stanovnika, da
nam drzava bude cvrsta i dugoveka. Sve je slicno, samo sto je danas
vece nego u vreme Save i Nemanje. Nemanja je od Rasana, Zecana,
Humnjana i Neretljana pravio Srbe, a mi danas tezimo da se po vremenu,
od Srba, Hrvata, Slovenaca i mnogih drugig stvori jedna veca,
jedinstvena jugoslovenska narodna celina" (v. 'Prav., od 22.01.1970.).
Dakle oni iz zapadne Sibirije doklatareni Serbi su postajali gospodarima
niza zemalja i onih koje su im dali bizantinski carevi, i onih koje su
oni uspjeli pridobiti na svoju stranu pod isprikom vjernosti Bizantu, a
ne Rimu. Prema tome - Serbija je politicki, a ne etnicki pojam. Sapienti
sat!
Bosancicom i na jeziku Bosne (od koje je odvojena Velezupa Raska)
napisan je i 'Dusanov zakonik', kao i srednjovjekovna crkvena
literatura Nemanjina kraljevstva. No, nakon prerane smrti Stefana
Dusana, kad su na scenu stupili Mrnjacevici, dogodio se je pocetak pada
Raske u drugi plan. Buduci da je Srbijanska crkva uvijek bila uz one
mocnike koji su bili sposobniji da se domognu vlasti i odrze na kormilu
njihove drzave, i jezik koji je bio u uporabi nije bio isti u liturgiji
i u svjetovnom zivotu: u liturgiji je opstao staromakedonski, a u
svjetovnoj pak uporabi jezik Raske, odnosno Bosne. Podjetimo se jos
jednom da je zametak Serbije nastao u Makedoniji, u zaledju Soluna i
prirodno je sto je jezik tog, odavno krstenog naroda, ostao u religiji
isti, pa i kod tih novih serbskih osvajaca.
Padom Srbije pod Turke nastala je pustos i u crkvenoj knjizevnosti te
slozene drzave koja je konacno dobila naziv Serbija. Nova pisana djela
pocinju se javljati tek u osamnaestoms toljecu, ali na nekom cudnovatom
jeziku kojeg su sami Srbijanci nazivali "slaveno-serbski". Vjerojatno to
dolazi od velikog upliva bugarske kulture na srbijansku, posebno pojavom
djela Grigorija Camblaka te Konstantina Filozofa, itd.
Njihova azbuka ostala je pismom crkvenog stiva, ali ona nije vise
odgovarala zivom jeziku vecine Srbijanaca, i onih na teritoriju koji je
neka pripadao Tracanima i zapadno od njega na tlu koji je odvajkada
pripadao Ilirima. Tu cinjenicu uzeo je u obzor i ceski autor Zdenek Vana
u svoje ilustrirane povijesti "Slaveni" (prevedenoj na razne jezike po
svijetu), gdje se tvrdi da kultura svih Slavena pocinje na hrvatskoj
jadranskoj obali, i u kojoj se nalazi karta juznoslavenskog prostora na
kojemu izmedju Bugara i Hrvata nema drugih etnicki definiranih naroda.
Koncem osamnaestog stoljeca u Trstu je u nekoliko brojeva izlazio i
"Slavenoserbski magazin" koji su financirala dva srbijanska emigranta,
Gligorije Trlajic i Djordje Magarasevic.
Nakog tog razdoblja panslavenske orjentacije, zbog tijesno
uspostavljenih veza izmedju Pecke Patrijarsije i Ruske Patrijarsije u
Moskvi (o cemu je pisao opsirno francuski putopisac i geograf Charles
Yriarte u svom velikom prilogu o Crnoj Gori, u povremeniku "Le tour du
monde" (od 1877., ss.337 - 416). No s vremeno je, zbog tih intenzivnih
veza s Rusijom, doslo do pojave novog jezika u knjizevnosti Srbijanaca -
do "rusko-srpskog" jezika. U tom odlicno ilustriranom prilogu mozemo
doznati kako je Pecki patrijarh prisvojio Crnogorsku crkvu, stavivsi se
pod svoj autoritet, a sebe na raspolaganje - ruskom Patrijarhu, koji je
zatim i u to ime, vodio 'brigu' o dusama - Srba na Jadranu, odnosno o
Crnogorcima...
No, kako na tom 'rusko-srpskom' jeziku nije napisano bog-zna-sta,
'slavenoserbski' je i dalje bio obveza onih koji su njeogovom uporabom
morali dokazivati i svoje pravoslavlje i svoje srpstvo.
U Hrvatskoj se je pocetkom devetnaestog stoljeca pojavio pravoslavni
sjemenistarajc i buduci monah, brat Julijan', odnosno Savo Mrkalj.
Navikao na jezik Ante Starcevica (lickog sina katolika i pravoslavke),
on je dosao do zakljucka da bi taj jezik, kojim su govorili pravoslavci
u Hrvatskoj trebao postati moderni jezik i za sve Srbe u Srbiji. Tako je
doslo do pisanja i objave njegovog knjizevno-jezikoslovnog pamfleta
"Salo debeloga jera libo azbukopotres u Budimu Gradu" (1810). Time je
Savo Mrkalj protiv sebe izazvao - sve sto je u pravoslavlju disalo
srpskim pravovjerjem. Njegov zivot je postao slican onom Galileo
Galileja - morao se je odreci svoje vizije modernog jezika za sve Srbe
pa i za Srbijance, a da u to nikad nije prestao vjerovati.
Na Mrkaljevu biografsku tragediju osvrnuo se je i beogradski "Politikin
svet" (od 12.08.1987., s.52), i u tom osvrtu mozemo procitati i
slijedece tvrdnje, koje nam pojasnjavaju i kako je Vuk, pred Gajem pojeo
Mrkalja:
"U svojoj kritici pod naslovom 'Otpor' stampanoj u 'Novinama srpskim',
br. 97/1817., Sava je naprosto iskasapio gresnog Milovana Vidakovica,
dokazujuci da Milovan nije poznavao ni postovao granice koje treba da
postoje izmedju poezije i proze... Do pojave Savinog 'Sala debeloga
jera' srpskim kulturnim radnicima vladala je potpuna pometnja jer su
u srpskoj knjizevnosti 18. veka vladala cetiri tipa knjizevnog jezika
sa 46 slova u cirilickoj azbuci. o su: srpskoslovenski, narodni,
ruskoslovenski, i slavenoserbski. Vuk je vodio borbu protiv ovog
posljednjeg, slavenserbskog jezika...
"Sava Mrkalj, obrazovani lingvista, poliglot i filozof, vaspitanik
racionalisticke filozofije, covek iz naroda uspeo je da pronikne u
postojeci haos i da srpsku azbuku 'pretrese' i ocisti od nepotrebnog
trnja. Od 46 slova odacio je ravno 20. Pod gavnim udarcem naslo se je
slovo 'debelog jera', taj 'peti tocak u kolima', barjak zaostalosti .
Mrkalj je prethodnik Vukov...
"Samim tim, ne smemo danas, pri objektivnoj oceni pitanja reforme nase
cirilice u 19. veku, neopravdano i nepravedno zaobilaziti ime i delo
Save Mrkalja, tog malog coveka zaklonjenom do danas ogromnom Vukovom
figurom, koji je imao hrabrosti i znanja da napise i objavi 'Salo
debneloga jera' 1810., cetiri godina prije pojave Vuka Karadzica. Sava
i Vuk upoznali su se u Pesti 1810, kad je Sava studirao , a Vuk boravio
u kupalistu trazeci leka svojoj bolesnoj nozi...
"Mrkaljeva molba da udje u kaludjere bese uslisana. Sava Mrkalj se
preobrazi u monaha Julijana. Mladi monah se snebiva: kud sam ja to
zabasao: zar ovde da ne prevodim Horaca, Vergila i Ovida; zar tu da
pisem svoj 'Jezikopotres'; s kime da podelim svoje misljenje? Zadirkuju
ga: zasto ne namazes odecu, kad imas 'sala od debelog jera'? Sava je
doveden u stanje krajnje razdrazensti (nije vise dao da ga zovu
djakonom, nego - Savom). Konzistorija je 13. juna 1813. donela odluku da
se Mrkalj lisi monaskog cina i otpusti iz manastira...
"Samo jos zavezljaj spisa i knjiga o ramenu podseca na nekadasnjeg
intelektualca, ali i taj rekvizit izaziva u obicnog sveta jos vece
cudjenje: gle, gle, lude!...
"Upoznaje se sa uciteljem crtanja, nekim Milinkovicem, i otpocne mu
davati lekcije iz latinskog jezika... Milinkovic ne stize da umakne od
besomucnika, jer ovaj zakljuca vrata da mu zrtva ne pobegne, hvata se
noza i zabada ga Milinkovicu 'u vrat nize uha'. Ipak Sava smrtnu ranu
ne zada....
"Dvadeset godina tumaranja bolovanje, gladovanja, raspadanja, bolesno
neuroticnih ispada i trzaja ka spasenju, totalno bezuspesnih. Svaki
pokusaj da skoci uvis zavrsava se padom u u jos dublji ponor , i sve
tako dok ne zavrsi u mracnoj komori Becke Ludnice, 1833...
"Vuk je odusevljeno podrzao Savine ideje. Cetiri godine kasnije Vuk je o
Savi Mrkalju napisao, u svojoj 'Pismenici': 'Ovo rjesenje G.Merkala je
tako istinito i tako jasno, da svaki Srbljanin, koji zdrav razum ima i
bezpristrasno sudi, oce i mora odobriti".
Savo Mrkalj, sve u svemu, htio je da hrvatski jezik kao jezik srpskih "precana" postane zajednicki jezik svih Srba.
No, ovdje valja spomenuti da je Jernej Kopitar bio u Becu sluzbeni
cenzor knjiga za podrucja na kojima su narodi carevine govorili nekim
'slavenskim' jezikom. On se je razvio u Zoisvom krugu, tu je postao
slavistom, uz rame Ceha Dobrovskog. On je objerucke prihvatio ideje Vuka
Karadzica, a zatim mu je pridruzio i ljude okupljene oko Ljudevita Gaja. Trebalo je pod svaku cijenu ugasiti vatru ilirizma koju je Gaj razvio u svojoj 'Danici'. Trebalo je, kod Hrvata stvoriti zanos za novu, panslavensku ideju i navesti ih da, zajedno sa Srbijancima, udju u podrucje politicke promidzbe pod isprikom znanosti i jezikoslovstva - naviknuti ih da oni nisu izvirni narod na svom tlu, negio lii oni neki dotepenci. Uspio ih je navesti da, 1850. potpisu tzv. 'Becki dogovor' po kojem je jezik Hrvata i Srba - stvoren na temelju jezika Bosne - jedan te isti jezik.
Srbijanci su se za zivoga Vuka odrekli Vukovog potpisa na 'Beckom
ugovoru' i vratili se svom sumadijskom govoru. k ekavici, uz mnostvo
tudjica, najvise turcizama i bugarizama. Kako dugo nisu imali knjizevne
tradicije, u taj seljacki govor trebalo je unijeti mnoge rijeci iz
razvijenijih jezika, najvise iz tak nastalog - hrvatskog jezika. To u
novije vrijeme ne smeta ovim Medicima da dokazuju u kakvon mentalnom
stanju se nalaze mitomani, koji nisu zapamtili danas sto su govorili
juce, a sutra ce biti opet nesto drugo.
No, u Hrvatskoj nikad nije bio prekinut kontinuitet pismensti na
narodnom jeziku, ni za glagoljasa, ni nakon usvajanja latinskog pisma.
Da je jezik u pupoprabi i kod nasih crkvenih i svjetovnih ljudi bio -
hrvatski jezik - a ne neki slavenski prisvarak, dokazuje i ?Hrvojev
misal' i Maruliceva Judita' 'na versim 'rvatckim slozena'. Uz tradiciju
nasih latinasa, odrzala se je i sve vise jacala i tradicija narodnjaka.
Bartol Kasic, rodom s otoka Paga napisao je, dva i pol stoljeca prije
Vuka!, prvu hrvatsku gramatiku "Institutiones linguae illyricae" (1604)
- po uzoru na metodiku sastavljanja gramaticke latinmskog jezika.
I dok su se Srbijanci zanosili 'slavenoserbskim' jezikom, u Hrvatskoj
je, u osamnaestom stoljecu napisano - cetiri pravopisa hrvatskoga jezika
za cetiri razlicuta narjecja: za Dubrovnikl, Bosnu, Dalmaciju i
Salavoniju! A , nakon pojave rjecnika Della Belle i Michagnie, pojavio
se je i prvi enciklopedijski rjecnik "Rjecsoslozje" koji napisao fratar
Joakim Stulli u Dubrovniku na 'ilirsko-latinsko-talijanskom jeziku' i
objavio ga u dva toma tek pocetkom 19 stoljeca (1806.). Prvu opsirnu i
odlicno dokumentiranu povijest "Kraljevine Hrvatske i Dalmacije" napisao
je Trogiranin, Ivan Lucic i dao je objaviti u Amsterdamu, godine 1666.
Zanimljivo je da je prvu povijest Srbijanaca napisao prvi hrvatski
profesionalni knjizevnik, Pavao Ritter-Vitezovic - "Serbia illustrata"
negdje pocetkom osamnaestog stoljeca. Oko pola stoljeca kasnije prvu
povijest Srbije koju jen napisao jedan Srbijanac bila je "Povijest Srba,
Hrvata i Bugara" koju je napisao Jovan Rajic. Ideju ilirstva u nas nije
donio Napoleon, kako to neki tvrde. Katolicka crkva je oduvijek nas
jezik nazivala sluzbeno 'lingua illyrica' i na Tridentskom koncilu ga
proglasila jednim od cetiri sakralna jezika u Katolickoj crkvi, od kada
su sva katolicka sveucilista morala nas jezik naucavati u svojim
programima. Nemoguce je da je Sveta stolica zivjela u zabludi
dvije tisuce godina!
Kakve veze ima taj nas drevni jezik, jezik sjedilackog puvanstva s jezikom koji su upabircili i stavili na jednu gomilu na Balkan doklatareni Serbi? Jezik koji Srbijanci tek u najnovije vrijeme nazivaju 'srpski jezik' i koji je zapravo denaturalizirani izdanak - nezamisliv bez svog korjena - bez jezika Bosne?
Na prostorima starog Illyricuma postoji jedan koherentan i u kontinuitetu razvojan jezik - a to je jezik Bosne. Svi okolni govori koji su iz politickih razloga proglasavani posebnim jezicima zapravo su - dijalekti tog jedinstvenog izvornog jezika, jezika Bosne koji je prvi, prije cetiri stotine godina, shvatio Bartol Kasic, a koji je, prije 162 godine, u povodu 'Beckog dogovora',, uzet kao - podloga za nadgradnju hrvatskog knjizevnog jezika.
U sustav prevodjenja pri europskim institucijama EU treba biti unesen taj jezik, kao zajednicki jezik za svo jezicno podrucje oko Bosne. To nije samo pragmaticno rjesenje, nego li - stvar zdrava razuma i nepristrane znanosti.
Gajevo prihvacanjejezika Bosne kao temelja za nastanak i razboj hrvatskog sluzbenog iknizevnog jezika Hrvati se nikad nisu odricali, a Srbijanci, koji suodbacili ideju Vuka da i sam tako nesto ucini - podvaljuju nam da nas je Vuk jezikoslovno ujedinio sa Srbijancima. O nemogucnosti tog'ujedinjenja' dovoljno je zapisano, opet, u "Pravoslavlju": 'Svet bizantinskog utecaja ne vidi mogucnosti zajednickog opstanka u istojdrzavi s pripadnicima zapadne, rimske orjentacije, pogotovu posle II.sv. rata" (v. 'Pravosl. od 01.10.1987.)
Da bismo izbjegli politickom i narodnom obezlicenju kao i nasoj vjerskoj
tradiciji, mi smo morali povesti racuna o sebi. Po onoj narodnoj u
Bosni: U jato brave, da te vuk ne pojede!
* * * * *