Vrijeme slobode -Korizma

Obično se korizmu zamišlja nekim manje vedrim vremenom, gotovo mučnim periodom u crkvenoj go­dim. A ipak je ona put k slobodi. Teško ćemo do kraja znati definirati pojam slobode. Znamo daje to drago­cjena vlastitost darovana čovjeku, da je silno potreb­na, ali u isto vrijeme osjećamo da je svako definiranje slobode već zarobljeno određenim ljudskim ograni­čenim razmišljanjima. Koliko je akademskih ili ma­nje akademskih diskusija posvećeno toj temi! Koliko je pjesama ispjevano slobodi! A ipak, još smo uvijek samo na početku. Uvijek iznova svaki je čovjek suo­čen s tom stvarnošću koju mora pojasniti i za koju se mora izboriti čim osjeti da je biće okruženo drugim sličnim bićima, čim osjeti da nije sam. U svojem od­nosu prema drugima otkriva prostore slobode i spu­tavanja. Mnogo toga čovjek mora činiti kako se ne bi ogriješio o poštovanje drugih, o slobodu drugih.

Nismo li mi zapravo sužnjevi u vrtlogu sve zamr­šenijih ljudskih odnosa? Često se tužimo na određenu krutost Božjih zapovijedi. Međutim, činjenično je stanje drukčije. Daleko su nam neposrednije nametnuti ljudski zakoni. Bog ih je nama odredio samo deset, a koliki je broj ljudskih zakona? Parlamenti država i ne diskutiraju o drugome nego o izdavanju novih zakona, mijenjanju starih. Neprestano nove odredbe u prometu, u poreznim pravilnicima, u poslovanju. Stalno se izmišljaju novi pravilnici na radnim mje­stima ili u ljudskim prebivalištima. Sve su to okviri kojih se čovjek mora držati. Gotovo se čovjek prema mnoštvu takvih propisa neprestano nalazi u nekoj zamci, osjeća se krivim, jer je nemoguće sve održa­vati ili je nemoguće sve to znati. Sve nas to sputava. Sužnjevi smo sve zamršenijeg ritma života.