Do istrage naše ili vaše
U članku Nikole Stojadinovića koji je objavljen 1902. godine u ,,Srbobranu", srpskom časopisu koji je izlazio u Zagrebu, pod naslovom „Do istrage naše ili vaše" (Do istrebljenja našeg ili vašeg) o Srbima i Hrvatima ne govori se kao o dvama narodima, već o jednom u kojem se sukobe dvije političke stranke s time da jednu stranu (Hrvatsku) treba eliminirati. O tome Stojadinović navodi: „...Srbi i Hrvati su, po mišljenju nekih, dva plemena istoga naroda; po mišljenju drugih, dva posebna naroda (narodnosti); po mišljenju trećih, jedan narod, jedno pleme."
Daljnji tekst daje uvid u romantičarski prikaz geneze srpskog naroda kojoj isticanje svetosavlja daje božansku podlogu: „Pleme nastaje u vremenu pre ustanovljenja države, a narod nastaje u državi inicijativom jednog plemena. Ta se uloga pripisuje u našoj istoriji plemenu kojim je upravljao Stevan Nemanja, ali i iza toga imamo i suviše primera koji pokazuju da srpske velmože nisu htele ili nisu mogle shvatiti zajednicu interesa svih krajeva, bez koje nema govora o trajnom političkom jedinstvu. Politički je Srbe ujedinila zajednička odbrana na Kosovu i kasnije zajednička sudbina robovanja jednoj istoj vlasti. Kulturno jedinstvo, kome je udario temelj Sv. Sava, ogledalo se najbolje u toj veličanstvenoj odbrani i u kasnijem stapanju srpske aristokracije sa demokracijom u jednu nerazdeljivu, divnu sastavinu - demokraciju s aristokratskim ponosom. U tom i leži važnost kosovskog boja, u tom smislu sprski poraz na Kosovu znaci jednu veliku pobedu." Još jedan u nizu poraza koje su Srbi tijekom svoje povijesti nastojali prikazati kao pobjedu.
Govoreći o Hrvatima Stojadinović ističe: „Hrvati niti imaju posebnog jezika, ni zajednice običaja, ni čvrstog jedinstva života, ni, što je glavno, svesti o međusobnoj pripadnosti, i stoga ne mogu biti posebna narodnost... Hrvati dakle nisu ni pleme ni posebna narodnost. Oni se nalaze na prelazu iz plemena u narodnost, ali bez nade da će sačinjavati ikada posebnu narodnost... Njihovo lutanje u 19. veku od Gajeva Ilirstva do Strosmajerova Jugoslavenstva i Starčevićeva Hrvatstva najbolje dokazuje. Njihovi glavni ljudi, koji su hteli prema potrebi tuđe politike stvoriti te razne narodnosti, zaboravili su da se nacije kao proizvod istorijskog razvitka ne stvaraju preko noć, i da se raznim mitovima (njihov tvorac Tadija Smičiklas, hrvatski Panta Srećković, predsednik je Jugoslavenske Akademije) ne možeizbiti srpski ponos na prošlost, izražen u narodnim pesmama, i zameniti ponosom na sjajnu hrvatsku prošlost."
Dio teksta u kojem Stojadinović niječe postojanje hrvatske umjetnosti i književnosti ne treba čuditi s obzirom na u ranijem tekstu spomenutu činjenicu da su u to vrijeme Srbi svojatali hrvatske književnike u cilju negiranja postojanja hrvatskog jezika i književnog stvaralaštva. U tom se pogledu u tekstu ističe: „Hrvati obično ističu neku kulturnu nadmoćnost nad Srbima. Oni koji nemaju nikakvih specijalno svojih pogleda na svet (u veri, običajima, vaspitanju itd.), nikakve nacionalne umetnosti ni književnosti, usuđuju se govoriti o hrvatskoj kulturi."
Na osnovu iznijetog Stojadinović zaključuje: „Hrvati, dakle nisu i ne mogu biti posebna narodnost, ali su na putu da postanu srpska narodnost. Uzimanjem srpskog za svoj književni jezik, učinili su najvažniji korak sjedinjenju... Proces pretapanja niko ne može zaustaviti, jer se tu sastaje masa sa istojezičnom masom, isto kao što se ne da otkloniti nikakvim deklamacijama o slozi borba izmedju inteligencija i srednjih staleža; jer su Srbi i Hrvati u današnjem izdanju - dve političke stranke."
Predstavljajući Hrvate i Srbe kao dvije suprotstavljene stranke, Stojadinović koristi u ono vrijeme moderne liberalne struje koje uspoređuje sa Srbima, suprotstavljajući ih Hrvatima, konzervativim klerikalnim strujama. Ovu problematiku možemo sagledati i kroz religijsku prizmu pri čemu se slavi autokefalno pravoslavlje koje se suprotstavlja kozmopolitskom katoličanstvu: „Borba koja se po svemu svetu vodi izmedju liberalizma i ultramontanskog kozmopolitizma oličena je kod nas u borbi Srba i Hrvata. Opreka izmedju istorijskog državnog prava, koje služi kao podloga programima svih hrvatskih stranaka, od kojih nema ni jedne liberalne (sigurno jedinstveno u Evropi), i prirodnog prava izloženog u srpskoj narodnoj misli, kao podlozi programima srpskih stranaka, od kojih nema ni jednog klerikalno-konterzvativnog, najbolje to pokazuje."
Trenutnu političku situaciju u Dubrovniku, gdje je vlast preuzela udružena Srbsko-autonomaška (talijanaška) kolicija, Stojadinović koristi u cilju velikosrpske propagande: „Ponosni Dubrovčani su se odlučili za Srpstvo, premda su se ostali dalmatinski gradovi, koji su stajali pod uticajem iste talijanske kulture, odlučili za Hrvatstvo. Dubrovnik je bio slobodna republika, a ostali gradovi podanici republike Sv. Marka. Slobodni ljudi odlučili se za slobodno i napredno Srpstvo, tuđi podanici za tuđinima uslužno i nazadno Hrvatstvo. To je, mislimo, najbolji dokaz, da nas dele samo pojmovi o slobodi, da smo dve političke partije."
U daljnjem se tekstu ističe kako su Hrvati samo „tuđinska avangarda", dok se Srbe proglašava predstavnicima principa „Balkan - balkanskim narodima". Na temelju tog principa Stojadinović zaključuje: „Srbi se mogu i moraju složiti sa ostalim balkanskim narodima, ostavljajući za kasnije doba rešenje unutarnjih balkanskih pitanja. Hrvati su, kao predstavnici tuđih osvajačkih prohteva, od toga potpuno isključeni, ne kao narod radi svojih osobina, nego kao narod, koji je dopustio da ga predstavljaju i njegovom sudbinom upravljaju nekolike klike, za koje je i suviše očito da služe tuđim interesima."
Rješenje hrvatskog problema Stojadinović vidi u bespoštednoj borbi dvaju naroda do samog kraja, odnosno „istrage (istrebljenja) naše ili vaše" te napominje kako „jedna stranka mora podleći. Da li će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive svuda pomešani sa Srbima, i proces opšte evolucije, po kome ideja Srpstva znači napredak. Obrazovanjem mase narodne, spojene sa njenim učestvovanjem u politici, moraju pasti i nazadne klerikalne ideje. Propast klerikalizma u našem narodu znači propast Hrvatstva".
Ovako uvredljivo pisanje kojim se najavljuje propast jednog naroda te niječe postojanje njegova jezika i narodnosti izazvalo je, odmah po objavljivanju članka, tijekom 1. i 2. rujna 1902. godine krvave demostracije protiv Srba u Zagrebu. O sadržaju članka i zagrebačkim demonstracijama izvjestile su sve ondašnje hrvatske novine. Članak tiskan u „Našoj Slogi" br. 64., od 4. rujna 1902. godine, zorno nam svjedoči koliku je uvredu Stojanović takvim pisanjem nanio hrvatskom narodu: ,,U Zagrebu došlo je dne 1. o. mj. do uličnih izgreda, koje je izazvala, tamošnja takozvana srbska stranka. Njezino glasilo 'Srbobran' piše tako bljutavo i tako ogavno proti Hrvatom i njihovim narodno-političnim težnjam, da se takovo pisanje mora i najmirnijemu čovjeku ogaditi. Srbske ugrijane glave nestide se javno u svojih novinah priznati, kako idu za tim, da sagrade veliku Srbiju na ruševinah Hrvatske. Nije se dakle čuditi, ako je takovo izazivno i nebratsko pisanje konačno naišlo na odpor. - Ponajnovijim viestima, razjarena svjetina razlupala je prozore kuća, gdje su stanovali vidjeniji Srbi te izloge raznih trgovina, kojih su gospodari Srbi. Redarstvo je bilo preslabo, te se nije moglo odoliti sili demonstranata. Bili su pozvani vojnici, koji su zatvorili prolaz glavnih ulica. Javljaju, da je više ranjenih. Iz drugih gradova, kao Karlovca, Ogulina, Gospića dolaze također viesti o demonstracijama proti srbskoj nadutosti."
Vrelo: Zvonimir Despot, Danijel Tatić; "Ideja velike Srbije", str.24-27