Velikani
dr. sc. Božo SKOKO
Prvi bosanski kralj, koji je od Bosne stvorio moćnu srednjovjekovnu državu
Stjepan Tvrtko I. Kotromanić (1338. - 1391.)
Prvi bosanski kralj, vladar hrvatskih korijena, koji je od Bosne stvorio moćnu srednjovjekovnu državu. Bio je sin Vladislava Kotromanića, brata dugovječnog bosanskog bana Stjepana II. i Jelene Šubić, unuke hrvatskog bana i vladara Bosne Pavla I. Šubića Bribirskoga. Postao je ban sa samo petnaest godina, a kralj u 39 godini života 1377. Za vrijeme Tvrtkove vladavine ostvarena je politička stabilnost i gospodarski razvoj Bosne, temeljen na bogatim nalazištima zlata, srebra, olova i drugih vrijednih metala te značajan kulturni i duhovni napredak, što je Bosnu učinilo najsnažnijom južnoslavenskom zemljom, a Tvrtka najvećim vladarom u povijesti srednjovjekovne Bosne. U njegovo doba se razvijaju bosanski gradovi, trgovina i rudarstvo, te se kuje prvi zlatni novac, na kojem se pojavljuje heraldički simbol ljiljana, koji će postati znakom bosanskih kraljeva. Državni teritorij je proširio i na susjedne države te se prozvao „Božjom milošću slavni kralj Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja i Raške", a uspješno se suprotstavio i prvim prodorima Osmanlija. Međutim, umro je već sa 53 godine, ostavivši svojim nasljednicima - sinovima Stjepanu Ostoji I. i Tvrtku II. veliko i dobro uređeno kraljevstvo.
Hrvoje Vukčić Hrvatinić (Kotor Varoš, 1350. - 1416.)
Jedan od najčuvenijih velikana feudalne hrvatske povijesti i najmoćniji velikaš srednjovjekovne Bosne. Na vrhuncu moći nosio je titulu „herceg Splita, potkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda bosanski i knez Donjih strana". Kao ban Dalmacije i Hrvatske bio je pristaša Ladislava Napuljskog u njegovim borbama oko ugarsko-hrvatskog prijestolja s kraljem Sigismundom.
Nakon njegove privremene pobjede i krunidbe u Zadru 1403., kralj Ladislav Napuljski postavio ga je za glavnog namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Vrbaskom području te ga imenovao hercegom Splitskim, darovavši mu i dalmatinske otoke. Utjecao je na svrgavanje bosanskog kralja Ostoje i dolazak na vlast Tvrtka II. Nakon što ugarski kralj Sigismund preuzima vlast, zauzima Bosnu pri čemu stradavaju mnogi velikaši, a Hrvoje, kako bi očuvao ovlasti, prelazi na njegovu stranu. No, nepovjerenje se nastavlja, Hrvatinićima slabi moć i ostaju bez posjeda. Hrvoje traži pomoć nezadovoljnog plemstva i Osmanlija, te pobjeđuju Ugarsku vojsku 1415. kod Lašve. No, taj poraz otvara put prodoru Osmanlija i kraju bosanskog kraljevstva. Vukčić je kovao vlastiti novac, a ostao je zapamćen i po nakladničkom pothvatu. Naime, po njegovoj narudžbi pop glagoljaš Butko 1404. u Splitu ili Zadru je izradio čuveni „Hrvojev misal", zasigurno najzanimljiviju glagoljašku knjigu sa stotinjak iznimnih iluminacija. Izdanje se od 16. stoljeća čuva u Knjižnici turskih sultana (Topkapi Šaraj) u Istanbulu.
Kraljica Katarina Kotromanić (Hercegovina, 1424. - Rim, 1478.)
Posljednja bosanska kraljica, supruga kralja Stjepana Tomaša i pomajka posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Bila je kćer utemeljitelja Hercegovine hercega Stjepana Vukčića Kosače. Ostala je zapamćena kao velika prosvjetiteljica i dobrotvorka te iznimno pobožna žena, koja je gradila crkve i podizala samostane. Nakon pada Bosne 1463. i ubojstva kralja Stjepana Tomašević, te zarobljavanja njezine djece, kraljica Katarina najprije bježi u Dubrovnik a potom u Rim. Diplomatskim putem je pokušala osloboditi svoju djecu ali nije nailazila na razumijevanje kršćanskih moćnika da riješe majčinsku brigu. Kasnije je saznala da su odvedena u Tursku i islamizirana. Snagu i utjehu joj je dala vjera. Moralno i materijalno je u Rimu pomagala izbjeglice iz Bosne te ih je predvodila u političkim i diplomatskim nastojanjima. U Rimu je bila poštovana i cijenjena kao kraljica, a na njezinu molbu papa Siksto IV. Hrvatima daje zemljišni posjed na kojem je podignuto naselje „Schiavonia". Osobno je bogato darovala hrvatsku crkvu svetog Jeronima. U svojoj oporuci papi i Apostolskoj Stolici ostavila je u nasljeđe Bosansko kraljevstvo.
Umrla je na glasu svetosti u 54. godini života te je pokopana u franjevačkoj crkvi „Ara coeli" u Rimu. U Katoličkoj crkvi njezin lik je štovan a spomen na nju se obilježava na dan njezine smrti 25. listopada. Prema nekim vjerovanjima, u okolici Kraljeve Sutjeske, gdje je povremeno boravila, žene i danas na glavi nose crne marame kao spomen na njezinu veliku dobrotu i izraz tuge za njom.
Vrelo: "Hrvatski velikani", str. 244-246