Svjetiljka od trnja
Mile STOJIĆ
Među stvarima što ih je moja žena panično nabacala u kofer prije bijega iz Sarajeva nalazi se i jedan maleni kaktus. Sjećam se, satima sam stajao paraliziran, zatečen divljačkim rušenjem grada, odbijajući svaku primisao o odlasku, a žena je, da bi potisnula isto osjećanje, plijevila naš mali botanički vrt na balkonu. Oko nas se događao smak svijeta i vijesti u eteru presretale su granate, a ona je najnužnije stvari trpala u kofere. »Nemoj zaboraviti zalijevati cvijeće!« rekla je na rastanku, glumeći normalnost kao da odlazi na službeni put. Kad sam koji mjesec kasnije dobauljao u Zagreb s tragovima gareži na prstima, prvo što sam primijetio među našim ubogim stvarima bila je bodljikava biljka. U mnogobrojnim ubogarskim seobama (moja djeca su u posljednje dvije godine promijenila šest škola na tri jezika), u skučenim i jeftino unajmljenim sobama taj mali kaktus poprimio je obilježje kultnog predmeta i naše obiteljske amajlije. »Oteli smo još jednu mrvicu života pred Koscem Smrti«, primijetio sam jednom u povodu biljke, a moja žena je na to gorko rekla: »Jedino ovaj komadić sarajevske zemlje u glinenoj posudici još nije krvav.« A zatim zamišljeno dodala: »Ne čini li ti se da je ovaj kaktus simbol našeg prognaničkog života? «
S područja novopriznatih država nastalih raspadom Jugoslavije rat je pokrenuo nekoliko milijuna ljudi. Turobnu ljudsku rijeku što se u kratkome razdoblju razlila u mnogobrojne zemlje Evrope i Amerike, već sad je izvjesno, teško da će itko razumjeti. Prognane mogu shvatiti samo oni koji su doživjeli sličnu sudbinu, jer su neusporedive i nepredočive slike užasa. U zapadnim medijima danas se o izbjeglicama govori isključivo na razini socijalne higijene, da se pritom nitko ne upita kakva je to sila koja je natjerala ljude da ostave svoje domove, materijalna dobra i prijatelje i potjerala ih u druge zemlje, njima nesklone i nepoznate. Eufemizam sintagme etničko čišćenje obična je sofistička podlost da se prikrije ponavljanje genocida.
Fenomen prognanika sveden je na televizijski stereotip Bijafre, jer jedino takav može funkcionirati u licemjernoj igri. Ideja evropskog humanizma reducirana je na humanitarnu pomoć, a ljudi će najlakše udijeliti milostinju kad vide slike živih kostura na televizijskome zaslonu. Oni koji imaju realnu političku moć da zaustave rat svome narodu sugeriraju ponašanje starozavjetnog trgovca koji kaže: Hvala ti Bože, što nismo kao oni! Pomišlja li itko da se u toj masi nalazi cijeli jedan narod, sudbinom tako srodan narodu židovskome? Sjeti li se itko da su među tim izbjeglicama i akademici, pisci, liječnici i slikari, da se u tim masama u pokretu nalazi jedna strašna opomena ovoj planeti koja uskoro kao obljetnicu svoje kulture slavi dvijetisućiti jubilej rođenja nevine ljudske žrtve? Ništa, ni riječi ohrabrenja i utjehe, samo hipertrofirani mehanizmi novih država sa žigovima i rampama, carinskim ispravama i sabirnim centrima. S nelagodom sam gledao kako novouspostavljena slovenska carinska služba skida s vlaka uglednog sarajevskog novinara, samo zbog toga što ovaj pokazuje staru, jugoslavensku putnu ispravu. Paradoks je u tome što je i novi carinik koji mjesec prije nosio istu iskaznicu kao i inkrimirani novinar, čije je tekstove godinama čitao u najuglednijim slovenskim listovima.
Ponovno se geografija Evrope crta krvlju nevinih. Na obezglavljenom tronu »naučnog socijalizma« sad se ustoličila ideja nacionalne države. »Socijalizam s ljudskim likom« proizveo je ljude bez obličja; oni su laž prihvatili kao istinu, a smrt uzeli za život. Kroz paklene rešetke rata Sarajevo se danas gleda kao neka vrst medijske atrakcije, o čemu je nedavno pjevao Josif Brodski. Narod umire sred bešćutnosti svijeta, kaže on. Ljudi uhvaćeni u omči zla koja se sve više steže imaju samo jednu fiksnu ideju: otići, pobjeći, ali ne privremeno, već okrutno — zauvijek. Napustiti tu sablasnu arenu i pridružiti se publici. Ali, već u prvim minutama izvan ratne opasnosti čovjek pomisli: Ali, zašto? To je moj grad, moj jedini grad u kojem su se do jučer sretno rađale bebe, ljudi u ranim jutarnjim satima žurili na posao, a prodavači novina izvikivali najnovije vijesti sa svjetskih ratišta. »Bila sam dolje šest mjeseci«, žali mi se nedavno poznanica, istaknuta sarajevska liječnica,« i čini mi se daje lakše trpjeti granate nego prijesnu medijsku laž, koju emitiraju zlikovci, a svjetski mediji je bezrezervno prihvaćaju i šire. Pa onda taj osjećaj ostavljenosti od sugrađana do jučer iste države, nitko ni da se javi, da upita kako smo, kao da se ovaj rat tiče samo nas što gladujemo, krvarimo i ginemo. Onda sam jednog jutra rekla mužu: Kad ne možemo spasiti narod, pokušajmo barem spasiti porod! Eto, sad sam u Beču, ali prvo ushićenje začas je ugaslo. Sad se pitam: što ću ja ovdje, komu sam ja ovdje još uopće potrebna?«
Katapultirani na pločnike evropskih gradova prognanici se odmah suoče s vlastitom suvišnošću. Oni koji su ti se do jučer radovali i dočekali te raširenih ruku, najednom te doživljavaju kao teret. »Rođena sestra me je zlovoljno primila, jada mi se ljetos u Zagrebu poznanik, istaknuti sarajevski grafičar.
Nakon desetak dana morao sam napustiti njen prostrani stan i unajmiti jeftinu sobicu na periferiji. 'Zašto se nisi ostao boriti?' drsko su me pitali u uredu za izbjeglice, a ja sam šutio, jer nisam im htio objašnjavati da sam za godinu dana pokopao pola obitelji, da sam poludio.« Onda taj osjećaj krivnje: krivi smo ovima što su nas primili, ali još više onima što smo ih ostavili. Oni nas doživljavaju kao izdajnike, mada su nam zavidni što nismo gladni, što oko nas ne zuje meci. Najčešći je stereotip o izbjeglicama: on pije whiskey u luksuznim hotelima dok mi ovdje umiremo. Rat je oduvijek bio povoljan teren za procvat svih hulja, pa sigurno ima i takvih. Najveći broj prognanika je na ivici bijede. Pored toga što su neadaptirani, mnogi od njih nemaju ni slobodu kretanja; osuđeni su na konzerve i rižu, te na svakovrsna poniženja. Ali, oni se rijetko kada žale. Po jednom istraživanju Hrvatskog liječničkog društva iz 1995. godine, najmanje su prognanici tražili liječničkih intervencija, a primjedbe na usluge nisu pravili. Zabavljen vlastitom mukom ovaj prognani svijet ostaje vjeran samo svojoj fiksnoj ideji, koja se svodi na višesatno slušanje radija u kasnu noć.
Oni koji su ostali u paklenim mukama vrlo su okrutni prema nama. »Prodaješ našu muku za debele hrvatske dinare«, javno mi je poručio prijatelj, nakon što sam u zagrebačkom listu objavio svjedočenje o ratnim strahotama. Ili: »Izvukao si guzicu, a sad plačeš za nama.« Ovakve izjave ukidaju pravo na uspomene i svjedoče da rat uvodi novo računanje vremena, da više nikad nećemo biti isti.
Kao da smo zauvijek izgubili prijatelje, kao da je sve što nosimo u zavežljajima tek gomila pepela. Teškom sam mukom izvukla dvoje djece do Crikvenice, gdje imamo kuću za odmor. Nagovarala sam ga da krene s nama, ali nije htio. Nakon mjesec dana dobila sam od njega pismo puno uvreda — »vi tamo uživate na plaži dok ja ovdje ginem«, pričala mi je poznanica, diplomirani inženjer. »Od tada se više ne javlja, a ja djecu prehranjujem šivanjem i teškim radom. Osjećam da sam zauvijek izgubila muža.«
Olovo u izbjegličkom koferu su slike. Pamćenje se opire razaranju kao unatrag vraćena vrpca filma. Fantazija rekonstruira slike na staklenim krhotinama. Kad gledate kako u ognju nestaje zdanje Univerzitetske biblioteke, u nosnicama vam se javi ustajali miris knjiga, pred očima iskrsavaju austrougarske intarzije, kristalni lusteri s fran-cjozefinskom pozlatom. Ožive slike iz studentskih dana, zaboravljeni susreti i lica. Mladi dani, vjera u bolji život i smisleniji svijet. Ćevapčići u somunu i pivo, odmah tu iza ugla. Sprženo stablo jablana pokraj Begove džamije, sve čim je rađala mladost rastače se u plamenu i dimu, pretvara se u ništavilo. Za sunčanih dana s Trebevića si gledao ovaj grad, njegov centaurski sklad i divlju ljepotu, a sad otud štekću srpske smrtonosne strojnice, poručujući bivšim sugrađanima: ruski barut značajniji je negoli stambolski alabastar i austrougarski mramor. Czeslav Milosz nedavno je pjevao da bi zapadna civilizacija skoro mogla umrijeti od bolesti koja se zove Sarajevo.