Na pragu hrama

Za nekoliko me dana obuzela samoća; umorih se od gle­danja mračnih lica knjiga; unajmio sam kočiju i zaputio se kući efendije Farisa. Kad sam stigao do borove šume u koju su ljudi odlazili na izlete, vozač je skrenuo na privatni put s obje strane zasjenjen stablima vrbe. Prolazeći njime mogli smo vidjeti ljepotu zelene trave, grožđa i mnoštvo šarenog proljetnog cvijeća u cvatu.

Nakon nekoliko minuta kočija se zaustavila pred usamlje­nom kućom nasred prekrasnog vrta. Zrak je ispunjavao miris ruža, gardenija i jasmina. Silazeći i stupajući u prostran vrt, ugledao sam efendiju Farisa kako pristiže pozdraviti me. Uz srdačnu dobrodošlicu me uveo u svoju kuću i sjeo do mene kao sretan otac kad vidi vlastitog sina, zasipajući me pitanji­ma o tome kako živim, što planiram u budućnosti i kakvo mi je obrazovanje. Odgovarao sam mu glasom punim ambicije i revnosti; jer i sam sam čuo kako mi u ušima odzvanja crkve­na himna i jedrio sam mirnim morima snova prepunih nade. l upravo je tada iza baršunastih zastora na vratima izišla pre­krasna mlada žena odjevena u veličanstvenu haljinu od bije­le svile i zaputila se prema meni. Efendija Faris i ja ustali smo sa svojih sjedalica.

„Ovo je moja kći Selma", rekao je starac. Zatim je i mene predstavio njoj, riječima: „Sudbina mi je vratila dragog starog prijatelja u osobi njegova sina." Selma se kratko zagledala u me, kao da ne vjeruje da je neki posjetitelj ušao u njihovu kuću. Ruka joj je, kad sam je dotaknuo, bila poput bijeloga ljiljana i od tog sam dodira osjetio čudno drhturenje srca.

Svi smo šutke sjeli, kao da je Selma sa sobom u prostoriju dovela nekog nebeskog duha vrijednog nijemoga štovanja. Osjetivši tu tišinu, nasmiješila mi se i rekla: „Moj mi je otac mnogo puta ponavljao priče o svojoj mladosti i o starim dani­ma koje su on i vaš otac zajedno proveli. Ako je i vama otac na jednak način pripovijedao, tada ovaj naš susret nije prvi."

Starac je bio oduševljen što čuje svoju kćer da tako zbori i rekao je: „Selma je veoma osjećajna. Sve vidi očima duha." Tada je nastavio razgovor pažljivo i obzirno, kao da je u meni otkrio čaroliju koja ga je na krilima uspomena odnijela u dav­no prošle dane.

Dok sam ga slušao, snatreći o posljednjim godinama vla­stitog života, promatrao me je poput uznositog starog stabla što preživjelo je mnoge oluje i žestinu Sunca i sada baca svoju sjenu na malenu mladicu koja drhturi na jutarnjem povjetarcu.

Ali Selma je šutjela. Povremeno bi pogledala mene pa svoga oca, kao da čita prva i posljednja poglavlja životne drame. Dan je u tom vrtu pretjecao brže i kroz prozor sam već mogao vidjeti sablastan žuti poljubac zalaska Sunca na libanonskim planinama. Efendija Faris se i dalje prisjećao svojih dogodovština, a ja sam ga slušao kao začaran i tako revno da mu se tuga pretvorila u sreću.

Selma je sjedila uz prozor, šutke nas promatrajući tužnim očima, premda ljepota ima svoj vlastiti nebeski jezik, uzviše-niji od glasova koje jezik i usne proizvode. Bezvremenski je to jezik, jedinstven cijelom čovječanstvu, mirno jezero što u svoje dubine privlači raspjevane potoke i ušutkuje ih.

Samo naše duše mogu razumjeti ljepotu, ili živjeti i rasti uz nju. Ona nam zbunjuje misli; ne možemo je riječima opisati; to je osjećaj koji naše oči ne mogu vidjeti, osjećaj podijeljen između onoga koji promatra kao i onoga koji je promatran.

Prava je ljepota zraka koja izvire iz najvećih svetinja duha i obasjava tijelo kao što život izvire iz dubina zemlje i daruje cvijetu boju i miris.

Prava se ljepota skriva u duhovnom skladu što naziva se ljubavlju koja može postojati između muškarca i žene.

Jesu li moj i Selmin duh toga dana našeg prvog susreta segnuli jedan drugome i jesam li je zbog te žudnje vidio kao najljepšu ženu pod Suncem? Ili sam bio opijen vinom mlado­sti zbog čega sam umislio ono što nikad nije postojalo?

Je li mi mladost zaslijepila oči i učinila da zamišljam blje-štavilo njezinih očiju, slatkoću njezinih usana i sklad njezina lika? Ili su mi to blještavilo, slatkoća i sklad otvorili oči i poka­zali mi sreću i žal ljubavi?

Teško je na ta pitanja odgovoriti, ali iskreno govorim da sam u tom satu doživio osjećaj kakav nikad prije nisam, novu privlačnost kako mi mirno počiva u srcu poput duha koji u trenutcima stvaranja svijeta lebdi nad vodama i iz te privlač­nosti rodila se moja sreća i moja tuga. Tako je završio sat mojeg prvog susreta sa Selmom i tako me je volja Nebesa oslobodila od veza mladosti i samoće i dozvolila mi hodati u povorci ljubavi.

Ljubav je jedina sloboda na svijetu jer toliko uzdiže duh da na njega više ne djeluju ni ljudski zakoni ni prirodne pojave.

Dok sam ustajao kako bi pošao, efendija Faris mi je prišao i trezveno mi rekao: „Sine moj, sada kad znaš put do ove kuće, trebao bi češće svraćati i pritom se osjećati kao da do­laziš u kuću svoga oca. Smatraj me ocem, a Selmu sestrom svojom." Rekavši to, okrenuo se Selmi kao da traži potvrdu svojih riječi. Ona je potvrdno kimnula glavom i zatim me po­gledala poput nekoga tko je opet pronašao starog znanca.