Graditelj temelja pismenosti

Nikola KAMENČIĆ

 

Hrvati ne smiju zaboraviti svoje velikane duha, uma i srca. Ako je sve to ujedinjeno u jednoj osobi, to i sadašnja generacija našega naroda treba upoznati da bi se nadahnjivala na ovim uzorima stvarajući svijetlu budućnost.

21. kolovoza 1631. godine, umro je u olovskom samostanu fra Matija Divković. Godine 2001. navršilo se punih 370 godina od njegove smrti. Možda bi to trebala biti prigoda da se podsjetimo na ovoga našeg velikana, odgojitelja, vjeroučitelja, književnika, kul-turno-prosvjetnog djelatnika, te potaknuti katoličku javnost, HAZU, Institut za jezik i povijest, te sve one kojima je stalo do očuvanja hrvatske baštine, na ponovno izdavanje njegovih djela.

Za one koji manje poznaju Matiju Divkovića i njegova djela, evo nekoliko temeljnih podataka. Rodio se 1563. u Jelaškama kod Olova. U franjevački red stupio je u samostanu Olovo. Teologiju je završio u Italiji. Djelovao je u Sarajevu od 1609. godine, u kreševskom samostanu od 1612., te u olovskom samostanu od 1614. do smrti. Živeći u tadašnjem teškom i bremenitom vremenu, Divković je za glavni cilj odredio sačuvanje vjere i kulturno pros­vjećivanje u svom katoličkom puku. Kako bi u tom smjeru mogao što šire djelovati, Divković se odlučio na pisanje.


Tako je počeo stvarati svoja djela. Stvarao ih je upravo onako kako se oko njega živjelo, mislilo, radilo, pjevalo i propovijedalo. Stare legende je oživljavao svojim svježim i vještim načinom pisanja, a osobito svojim lijepim, sočnim narodnim jezikom.

Točno prije 390 godina, 1611. odlučio se na izdavanje svojih prvih djela Nauk krstjanski i Sto čudesa. Tiskao ih je u Mlecima isključivo narodnim pismom-bosančicom, koju je modificirao. U tiskari je on sam olovom izlijevao slova bosančice i tiskao svoje knjige. To su prva tiskana djela na narodnom jeziku nastala na tlu Bosne i Hercegovine i njima je fra Matija Divković udario temelje bosansko-hercegovačkoj književnosti.

Najpopularnija knjiga toga do­ba, i to ne samo u Bosni i Herce­govini već i u Dalmaciji, je Divkovićev "Mali" Nauk krstjanski iz 1616. godine. Iste je godine tiskao i veliku zbirku propovijedi Razlike  besjede,   koju   cijelo   Pri­morje pamti po imenu "Fratrica".


Divković je imao i velik utjecaj na razvoj dubrovačko-dalmatinske književnosti. Nedavno preminuli hrvatski pjesnik Nikola Miličević smatra ga jednim od najboljih hrvatskih prozaista u prošlosti.


Divkovićeve knjige su se dugo čitale, prepisivale i tiskale. Do­živjele su bezbroj izdanja, kako u bosančici tako i na latinici i glagoljici i bile su u XVII. i XVIII. stoljeću u čitavoj Bosni i Herce­govini i Dalmaciji, ali i u Slavoniji, najpopularnije narodno štivo. Nije ni čudo jer je Divković svojim poukama pronalazio pravi lijek za pomirbu i praštanje, a bio je i pravi specijalist za zadovoljavanje čovjekovih duhovnih, moralnih i estetskih potreba.

Došao je pravi trenutak da se u znak sjećanja na ovog velikog do­moljuba, pisca i prosvjetitelja započne s pripremama za ponovno tiskanje i izdavanje njegovih djela, da bi i današnja generacija otkrila ovoga velikana koji je tako raznoliko obogatio svoje vrijeme, ali i našu povijest. Zaslužio je da se njegovo ime utisne na pročelje mnogih naših škola i ulica, kao što je u iz­nimnim slučajevima to i učinjeno.

 

Ožujak 2011.