Sova
Josip MLAKIĆ
— Nema ga — rekao je čovjek sa zavojem oko glave.
— Nema.
Negdje je kucao sat, uporno i neumoljivo. Soba je bila polutamna, osvijetljena fenjerom prljavog i začađenog cilindra. Fenjer je bio kričavo žute boje, donekle prigušene slojem prašine. Sat se nije vidio: zvukovi kucanja su dolazili iz sjene. Na zidu, odmah ispod fenjera, bio je nalijepljen poster ispranih i izblijedjelih boja, s velikim, razvučenim natpisom HVO u vrhu. Poster je bio nemarno zalijepljen, stajao je pomalo ukoso, a ljepljiva traka kojom je bio prilijepljen na zid, bila je žuta od dima i vremena. Jedan od gornjih krajeva postera se odlijepio i poderao, a u drugom gornjem kutu bila je nalijepljena fotografija, izrezana iz nekog časopisa, koja je svježinom boja vidljivo odudarala od postera na koji je bila zalijepljena. Na fotografiji je bila Claudia Schiffer, koja je do koljena stajala u vodi.
- Trebo je već davno stić - ponovno se oglasio čovjek sa zavojem.
Nitko mu nije odgovorio. Vani je zagrmilo ili su se čuli odjeci dalekih detonacija. U prostoriji su bila trojica. Sva su trojica bili odjeveni u iznošene maskirne uniforme, ružnih, izblijedjelih boja. Unutra je zaudaralo na duhanski dim, znoj i isparenja od fenjera. Jedan je od njih nervozno hodao po prostoriji, niski čovjek s prevelikom uniformom, koji je izgledao kao da je na sebe odjenuo vreću. Drugi je sjedio na pragu oborene glave i nervozno se igrao prstima. Kosa mu je bila rijetka i masna. Čovjek sa zavojem oko glave gledao je kroz prozor. Stakla na prozoru su bila dupla. Unutrašnjeg nije bilo, bilo je razbijeno, samo je još u donjim kutovima okvira ostalo nešto krhotina, dok je vanjsko bilo čitavo, ali užasno prljavo.
— Ivane, šta ćemo? — zapitao je čovjek s praga.
— Što mene pitaš? — oštro mu je odgovorio niski čovjek.
Čovjek sa zavojem je šutio. Uporno je gledao kroz prozor, i ovo pitanje kao da je odletjelo pored njega u noć. Atmosfera u prostoriji je dobila nešto otrovno, postala je još teža i tjeskobnija. U daljini je bljesnule i s nekoliko sekundi zakašnjenja doprla je do njih potmula grmljavina.
─ Ipak grmi - rekao je čovjek sa zavojem.
Zavoj oko glave mu je bio širok i na jednom dijelu prljav od skorene krvi.
─ Jebeš grmljavinu! - ljutite mu je odgovorio čovjek s praga. — Nećemo cilu noć vako čekat.
Čovjek sa zavojem mu nije odgovorio. Odsutno je kopao po džepovima. Izvadio je iz džepa cigarete.
— Nismo ga mi tirali. Sam je otišo — rekao je čovjek s praga.
Nije više kontrolirao glas. Glas mu je bio neravan, pun histerije i na trenutke je prelazio u viku.
Prišao mu je čovjek sa zavojem. Medu usnama je stiskao nepripaljenu cigaretu, dok je u ruci držao šibice i igrao se s njima. Zastao je iznad njega, nekoliko je trenutaka čekao, a onda je napokon zapalio cigaretu. Ovaj je oborio glavu. Plamen šibice je na trenutak razbio polutamu.
─ Jebi se ti, da znaš! Svima nam je odgovaralo da ode vidit šta se događa, a sad ko ga jebe ─ rekao mu je.
Glas mu je bio ljutit i tih. Dok je govorio, gledao je iznad njegove glave, kao da govori nekome iza njega. Niski čovjek je uzeo s poda ručnu stanicu.
— Ne vridi — rekao mu je čovjek sa zavojem.
Zatim se ponovno vratio na prozor. Cigaretu je stalno držao u ruci kao da je zaboravio na nju. Niski čovjek je ipak upalio stanicu. Čuo se kratkotrajan šum.
─ Istrošila se baterija -
rekao mu je čovjek s praga.
— Probaj je malo zagrijat iznad fenjera.
Ovaj je prišao fenjeru, skinuo bateriju sa stanice i stavio je iznad cilindra. Plamen se pojačao, ali je bio crn od dima, i cilindar je postao još prljaviji. U prostoriji je postalo osjetno tamnije. Sjene su postale oštrije i izduljenije. Držao je bateriju nekoliko trenutaka iznad plamena, a zatim je obrisao o hlače.
─ Probaj ti! - rekao je čovjeku sa zavojem, pružajući mu bateriju i stanicu. - Slabo ja znam s ovim.
On ju je uzeo i još je malo trljao o hlače, a zatim je postavio na stanicu.
— 202 kroz 1, javi se za 202, prijem!
Ponovno je nastupila mučna tišina. Upalila se crvena žaruljica na stanici. Čovjek je tiho opsovao. Ugasio je stanicu, pričekao par trenutaka, a onda je ponovno uključio. Opet se nije dogodilo ništa.
─ 202 kroz jedan, javi se!
Iz stanice se čulo krčanje, ali je sad dolazilo na mahove. Sva trojica su bili napeti. Krčanje je prestalo, opet se upalila crvena žaruljica. Ponovno je ugasio stanicu i uključio je. Lampica više nije gorjela.
— Probaj opet! — rekao mu je niski čovjek.
— Bojim se da neće ić. Ispražnjena je do kraja — odgovorio mu je.
— 202 kroz jedan, javi se za 202! — ipak je pokušao još jednom.
Nije išlo: nije stigao ni do pola poruke, napajanja je nestalo. Kroz prozor je ponovno bljesnulo. Grmljavina se ovaj put nije čula.
— Jozo! — zovnuo je niski čovjek.
Glas mu je bio čvrst i odlučan. Čovjek sa zavojem se okrenuo od prozora.
─ Da odemo pogledati šta je s njim? - rekao je. ─ Da znamo na čemu smo.
Šutio je nekoliko trenutaka. Kroz prozor je opet bljesnulo.
— Idemo! — izgovorio je napokon.
Glas mu je bio bezbojan i ravan.
— Ti, Pavo, ostani ovdje i pazi nam na stvari — rekao je čovjeku koji je sjedio na pragu. - Ako se mi ne vratimo za sat-dva, ti idi.
Ovaj je šutke klimnuo glavom. Nije gledao u njihovom pravcu, kao da ga je bilo stid. Ustao je s praga i prišao prozoru. Oni su stavili na sebe borbene prsluke i izišli van. Šarke na vratima su ružno zaškripale. Vani je bilo mračno, ali su im se oči ipak brzo priviknule na mrak. Dolje su se, u dubini ispod njih, vidjela svjetla nekog vozila.
Teren ispred njih se spuštao. Pred njima je bila čistina obrasla trnjem. Iz daljine se začula sova. Niski čovjek je tiho opsovao. Svjetlost vozila je nestala, samo se još spram neba vidio jedva prepoznatljiv odbljesak svjetlosti.
—Dokle ćemo ić? — upitao je niski čovjek.
— Ne znam, vidit ćemo.
Zašli su u šumu. U daljini su se začula dva kratka rafala. Pucnjevi su im dopirali s boka, i oni su zastali.
— Izgleda da su iz iste puške — rekao je čovjek sa zavojem.
— I meni se čini.
— Idemo još!
Govorili su tiho. Ponovno se javila sova, ali ovaj put je bila nešto bliže. Zvuk je bio pun i jak.
— Vrag je odnio! — promrmljao je niski čovjek.
Drugi je šutio. Nisu išli daleko. U daljini je ponovno bljesnulo, ali je ovaj put bljesak trajao duže. Dolazio je u nizovima, činilo se kao da se daleko na horizontu naizmjence pale i gase svjetla. Oni su zastali. U rukama su držali zapaljene cigarete, koje su brižljivo zaklanjali dlanovima, ali bi se ipak ponekad između njihovih prstiju pojavio trak svjetlosti od žara cigareta. Nakon kratkog dogovora krenuli su natrag.
I treći put se javila sova. Sa zakašnjenjem se čula i grmljavina od maloprijašnjih bljeskova. Stopila se sa sumornim hukom sove, i činilo se da huk dolazi kroz zvučnu kulisu kamenja što se kotrlja.
Vrelo: „Ponoćno sivo“ str.115