Na blagane

I sada - to se događalo na drugi dan blag­dana u krčmi, u kuhinji - Jegor je sjedio za stolom i držao u ruci pero. Vasilisa je stajala pred njim zamišljeno, s izražajem brige i mu­ke na licu. S njom je došao i Pjotr, njezin muž, jako mršav, visok, tamnosmeđe ćele; on je sta­jao i gledao nepomično i ravno kao slijepac. Na štednjaku u posudi pekla se svinjetina; ona je pištala i cvrčala i čak kao da je govorila: »flju-flju-flju«. Bilo je zagušljivo.

—    Što da pišem? — ponovo zapita Jegor.

—    Što! — reče Vasilisa, gledajući ga ljutito i sumnjičavo. — Ne tjeraj! Jer ne pišeš bada­va, nego za novac! No, piši! Milome našem zetu Andreju Hrisanfiču i jedinoj našoj volje­noj kćeri Jefimiji Petrovnoj s ljubavlju dubo­ki pozdrav i roditeljski blagoslov, neraskidiv navijek.

—    Da. Tjeraj dalje.

—    I još čestitamo blagdan Rođenja Kristo­va, mi smo živi i zdravi, što i vama želimo od gospoda ... cara nebeskoga.

Vasilisa se zamisli i pogleda sa starcem.

— Što i vama želimo od gospoda... cara ne­beskoga... — ponovi ona i zaplače. Nije mog­la više ništa reći. A prije, kada je u noćima mislila, činilo joj se da sve ne bi mogla izreći niti u deset pisama. Odonda, otkako joj je otiš­la kći s mužem, poteklo je u more mnogo vo­de, starci su živjeli kao siromasi i teško uzdisali

noću, upravo kao da su sahranili kćerku. A koliko se tokom toga vremena u selu dogo­dilo kojekakvih događaja, koliko svadbi, spro­voda! Kako bijahu duge zime! Kako su duge bile noći!

—    Vruće je! — progovori Jegor raskopča­vajući prsluk.

—    Vjerojatno će biti sedamdeset stupnje­
va. Što još? — upita on.

Starci su šutjeli.

—    Čime se tvoj zet tamo bavi? — zapita Jegor.

—    On je vojnik, baćuška, to se zna — od­vrati slabim glasom starac. — Došao je iz voj­ske istovremeno sa tobom. Bio je vojnik, a sad, znači, radi u Petrogradu na terapiji! Liječnik, bolesnike vodom liječi. A on je, znači, kod doktora vratar.

—    Evo, tu piše... — reče starica, vadeći iz rupčića pismo. Primili smo ga od Jefimije još bog te pitaj kada. Može biti da više uopće nisu niti živi.

Jegor malo razmisli te stade brzo pisati.

—  Sada — pisao je on — kad vas je vaša sudbina odredila na Vojno Poprište, mi Vam preporučamo da pogledate Ustav Disciplin­skih Kazni i Krivične Zakone Vojne Uprave, i Vi ćete u tom Zakonu vidjeti civilizaciju Či­nova Vojne Uprave.

On je pisao i čitao naglas napisano, a Vasilisa je smišljala što bi trebalo napisati, kak­va je bijeda vladala prošle godine, nije dosta­jalo kruha čak ni do Božića, morali su pro­dati kravu. Trebalo bi zamoliti novaca, tre­balo bi napisati da starac često boluje i da će vjerojatno brzo predati bogu dušu... Ali kako da se to izrazi riječima? Što da se kaže prije, a što poslije?

—Obratite pažnju — nastavi Jegor pisati — na peti svezak Vojnih Imenovanja. Vojnik je opće, Znamenito ime, Vojnikom se naziva previšnji General i posljednji Redov...

Starac maknu usnama i tiho reče:

—    Možda bi trebalo prigledati unučad.

—    Kakvu unučad? — zapita starica i ljutito ga pogleda. — Ta možda ih i nema?

—    Unučadi? A možda ih i ima. Tko će znati!

—    I zato možete prosuditi — žurio je Je­gor — kakav je Izvanjski, a kakav Unutarnji
neprijatelj. Najveći naš unutarnji Neprijatelj jest: Bakhus.

Pero je škripalo praveći na papiru kvakice nalik na udice. Jegor je žurio i čitao svaki redak nekoliko puta. Sjedio je na taburetu široko raskrečivši noge pod stolom. Bijaše to uhra­njen, zdrav čovjek isturene njuške i crvena za­tiljka. Bila je to sama taština, gruba, naduta, nepobjediva, ponosna zbog toga, što se rodila i odrasla u krčmi, i Vasilisa je dobro shvaćala što je tu taština, ali nije mogla da to izrazi ri­ječima, pa je samo ljutito i sumnjičavo pogle­davala Jegora. Od njegova glasa, nerazumlji­vih riječi, od vrućine i zaduhe nju zabolje glava, zapletoše joj se misli pa više nije ništa govorila, nije mislila, i samo je čekala kada če on završiti sa škripanjem. A starac je gle­dao pun povjerenja. On je vjerovao i starici, koja ga je ovamo dovela, i Jegoru, i kada je malo prije spomenuo terapiju, vidjelo mu se na licu, da je vjerovao i u terapiju, i u moć liječenja vodom.

2.

Hidroterapija doktora B. O. Moselweisera radila je i na Novu godinu jednako kao i u obične dane, jedino je vratar Andrej Hrisanfič imao na sebi mundir s novim bugovima, nekako osobito su mu sjale čizme, i svima onima, koji su dolazili čestitao je Novu godi­nu želeći im mnogo sreće.

Bijaše jutro. Andrej Hrisanfič stajao je uz vrata i čitao novine. Točno u deset sati ušao je poznati general, jedan od običnih posjeti­laca, a odmah iza njega - poštar. Andrej Hrisanfič skine s generala šinjel i reče:

—    Sretna Nova godina i mnogo sreće, va­ša visosti!

—    Hvala, dragi, i tebi također!

I idući gore po stubama, general klimnu na vrata i upita (on je svaki dan zapitkivao i svaki put zaboravljao):

—    A što je u ovoj sobi?

—    Kabinet za masažu, vaša visosti!

Kad utihnuše generalovi koraci, Andrej Hri­sanfič pogleda dobivenu poštu i nađe jedno pismo adresirano na svoje ime. On ga otvori, pročita nekoliko redaka, zatim, ne žureći, zagledajući u novine, pođe u svoju sobicu, koja je također bila ovdje dolje na kraju hodnika. Njegova žena Jefimija sjedila je na krevetu i hranila dijete; drugi, najstariji sin stajao je uz nju, položivši joj kudravu glavu na koljena. Treći je spavao na krevetu.

Ušavši u svoju sobicu Andrej Hrisanfič pruži ženi pismo i reče: — Vjerojatno sa sela.

Zatim iziđe, ne skidajući očiju s novina, i zaustavi se u hodniku nedaleko svojih vrata. Čuo je kako je Jefimija dršćućim glasom pro­čitala prve retke. Pročitala ih je i više nije mo­gla dalje, bili su joj dovoljni i ti reci. Kanuše joj suze i ona, zagrlivši svog najstarijeg sina i ljubeći ga, poče govoriti. I nije se moglo raspoznati plače li ili se smije.

— To je od bakice, od djedice... — govori­la je — Sa sela... Carice nebeska, ugodnici Božji. Ondje je sad napadao snijeg do krova...drveće je bijelo-bjelcato. Dječica na malenim
saonicama... I ćelavi djedica na peći... i žuti psić... Golubići moji, rođeni!

Slušajući to, Andrej se Hrisanfič prisjeti da mu je žena tri, četiri puta davala pisma, mo­leći ga, da ih pošalje u selo, ali su njega omeli kojekakvi važni poslovi. On ih nije poslao i pisma su se negdje zametnula.

— A poljem zečevi jure — dodavala je Je­fimija, zalijevajući se suzama i ljubeći svog dječaka. — Djedica je tih, dobar, bakica je ta­kođer dobra, žalosna. U selu pobožno žive, Boga se boje... I crkvica ima u selu, seljačići na koru pjevaju. Odvedi nas odavde, carice nebeska, zastupnice majčice!