Škola u Vrbovcu
Školstvo na ovim prostorima nije dugog vijeka. Većina stanovništva nije imala mogućnost stjecanja novih znanja, što zbog malog broja škola i slabog rada na prosvjećivanju, ali najviše zbog materijalne situacije tadašnjih obitelji. Za opremu djece za školu trebalo je izdvojiti znatna novčana sredstva. Trebalo je djeci osigurati knjige, odjeću i često pokriti velike troškove putovanja do udaljenih škola. Rjeđe su djeci osiguravali smještaj bliže škole, a samo su rijetki imali mogućnost plaćati stanarinu ili stanovati po internatima. Većina seoskog stanovništva nije pravilno vrednovala obrazovanje i radije je djecu koristila za obavljanje poslova u domaćinstvu, a nerijetko i težih poslove na njivi i u šumi. Djeca su redovno čuvala stoku, obrađivala zemlju, prikupljala usjeve, pripremala ogrjev i pomagala odraslima. U to vrijeme,čest stav je bio da je poslati dijete u školu značilo izgubiti ga. Za vrijeme «stare Jugoslavije»2 vrbovačka djeca su školu pohađala u susjednim selima, Potočanima i Svilaju, ali budući školovanje nije bilo obavezno, dosta ih je ostajalo kod kuća. Dugotrajno pješačenje prašnjavim stazama i prečicama bila je često prilika za druženja, igranje i razne nestašluke. Poslije ta četiri razreda malo je učenika školovanje nastavljalo u Odžaku. U tom periodu, na prostoru Vrbovca postojala je škola, ali taje škola bila namijenjena za školovanje njemačkih doseljenika.3 Nalazila se u dijeluVrbovca koji su naseljavali Nijemci i to neposredno uz njihovo groblje. Zanimljivo je istaknuti, a vezano za obrazovanje, da su u tom periodu njemački doseljenici bili tehnološki i organizacijski prilično napredniji od domicilnog stanovništva. Bilo je primjera da u svojim kovačkim, stolarskim i drugim radnjama obučavaju zainteresirane Vrbovčane. U prvim poslijeratnim godinama vrbovačka djeca nisu ni pohađala školu, pokušalo se tek organizirati analfabetske kurseve po kućama i tako opismenjavati stanovništvo. Tek krajem četrdesetih godina, u tadašnjoj opštini Vrbovac, traži se rješenje kako organizirati školovanje vrbovačke djece. Donesena je odluka da se gradi škola u Vrbovcu. Početne nesuglasice oko izboralokacije i otkupa zemljišta prevaziđene su i gradnja je počela na napuštenoj zemlji Davida Urlicha, njemačkog doseljenika. Rukovođenje gradnjom povjereno je gospodinu Marku Božinoviću, a glavni majstor je bio gospodin Ivan Šego. Graditelji su cjelodnevno bili angažirani na izgradnji, a stanovali su preko puta kod Joze Pavlovića gdje su se i hranili. I Vrbovčani su dali svoj obol izgradnji svoje nove škole. Za svaku radno sposobnu osobu propisana je „radna obaveza", određen broj radnih dana na izgradnji škole, a i konjske i volovske zaprege podlijegale su istoj. Većinom su bili angažirani na iskopu temelja, pripremi kamena, dopremi materijala, utovaru, istovaru i kao pomoćna radna snaga izvođačima radova. Čak su se na iskopu temelja angažirale i Vrbovčanke.
2Stara Jugoslavija je »Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija). Osnovana je 1918. godine, a prestala postojati 1941 .godine.
3 Njemački doseljenici su nastanjeni na sjeverozapadnom dijelu Vrbovca. Sistematski ih je naselila Austro-Ugarska 1896. odnosno J903. godine iz Galicije, a po naređenju Trećeg Rajha odselili su se 1942. godine
Kamen je kopan u Gvozdenjaku.4 Pokazalo se da je kamen iz Gvozdenjaka dosta kvalitetniji od kamena u kasarskim5 majdanima.6 Drvena se građa direktno na gradilište dopremala iz šume određene za sječu i na samom gradilištu se obrađivala. Za obradu hrastovih balvana korišten je ručni alat. Na prorezivanju, izradi vijenaca, greda i rožnica, sa velikim testerama radila su po trojica radnika. Temelj je zidan kamenom, a zidovi punom ciglom. Posebno upečatljiva je izvedba ulaza sa stepeništem koje je prostrano i oivičeno betonskom ogradom. Krovište je nisko, u četiri vode iuvezano sa krovom nad stanovima. Pored dviju velikih učionica, hodnika i zbornice škola je imala i dva dvosobna stana za smještaj učitelja. Ploča postavljena na tronožnom postolju, tri reda đačkih klupa i peć jedini su inventar u novim učionicama. Školske klupe i stolovi bili su iz jednog dijela, a izrađeni od punog drveta. Ispod stola je urađena polica za učeničke torbe, a na stolu žljebovi za pisala. Prvih četiri-pet godina učenici su za pisanje koristili male kamene pločice. Pločica se koristila za jednokratno pisanje. Poslije par godina učionice su dobile priručnu biblioteku, računaljku7, kartu SFRJ i BiH. Nastava fizičkog vaspitanja je izvođena u dvorištu, na prostoru nogometnog igrališta. Iza školesu izrađeni pomoćni objekti: spremište za ogrjev i toalet.
4 Gvozdenjak je potok iznad Gornje Jošave premaSjenčuši.
5 Kasar je dolina iznad Rakovca, između Gaja i
borika u Vrbovcu. Kroz dolinu Kasar teče i
istoimeni potok.
6 Majdan je mjesto gdje se eksploatisao kamen.
Veliki i Mali majdan nalaze se u jugozapadnoj
strani Kasara, prema Kočijašu.
7 Računaljka je mehaničko nastavno pomagalo. Drveni okvir stajao je na postolju, a u okviru na deset željeznih sipki nanizano je deset drvenih kuglica. Svaka se mogla prstima pomjerati po šipci.
Prvi đaci u novootvorenoj školi bile su starije generacije vrbovačkih djevojčica i dječaka, kojima su rat i nesređene prilike u poraću onemogućile pohađati školu. Pohađali su nastavu po ubrzanom tempu: za dvije godine završavali su četiri razreda. Nastava je otpočela hiljadu devetsto pedesete, a prvi učitelj i prvi stanar u učiteljskom stanu bio je Nikola Sivrić iz Međugorja. I prve redovite generacije su bile dosta izmiješane, pojedina odjeljenja su sačinjavali učenici različitih godišta, a često su prelazili iz jednog u drugo. Stabiliziranjem opšteg stanja u školi učitelji su počeli organizirati odjeljenja većinom istog godišta. Prvih godina učitelji se nisu baš dugo zadržavali u Vrbovcu. Uslovi nisu bili prikladni: mnogo đaka, loša infrastruktura i ostale teškoće su tjerale učitelje prema perspektivnijim školama.
U to vrijeme jedino je učitelj Nikola Sivrić bio izuzetak takve prakse. Za uvođenje reda učitelji se nisu libili posegnuti za šibom. Nanošenje tjelesne boli kao vaspitna mjera zadržalo se u upotrebi do početka osamdesetih. Slobodno zemljište oko škole pojedini su učitelji koristili za lične potrebe. Uzgajali su kukuruz, duhan i povrće, gajili kokoši i svinje. Polovinom pedesetih na prostoru ispred i pored škole (prema putu za Rakovac) zasađen je voćnjak. Od sadnica preovladavale su jabuke i šljive. Nakon smrti Josipa Broza Tita, a njemu u čast zasađeno je oko škole osamdeset osam jela. U školskoj 1961/62. godini vrbovačka škola postaje područna škola OŠ Donji Svilaj i kadrovski je više vezana za istu. U Svilaju je organizirana osmogodišnja škola, ali sve do početka sedamdesetih mali broj vrbovgčke djece pohađa istu. Iako je osmogodišnja škola bila obavezna, i u drugoj polovinisedamdesetih bilo je vrbovačkih đaka koji su svoje redovno školovanje završavali slicanjem četverogodišnjeg obrazovanja u Vrbovcu. Tih sedamdesetih godina generacije vrbovačkih učenika narastale su do te mjere da su učitelji u više navrata morali formirati po dva odjeljenja jedne generacije.
Dvije-tri školske godine nastava je obavljana u tri smjene. Iako su uvjeti bili loši, rezultati nisu izostali, a često su bili na vrlo zavidnom nivou. Osnovna škola u Donjem Svilaju sa područnim školama l970. godine osvojila je šesto mjesto od dvadeset četiri škole na šamačkoj regiji. Na republičkoj provjeri znanja 13. i 14. maja 1975. godine od pedeset sedam područnih škola dobojske regije Vrbovac je zauzeo izvanredno peto mjesto. Savjet škole na svojoj sjednici održanoj 08. 02. 1971. godine donosi odluku da se školi da naziv „15. MAJ" po Danu oslobođenja Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu.Osamdesetih godina, pod uticajem sve većeg odlaska Vrbovčana na „privremeni rad u inostranstvo" i postupnog povlačenja djece za sobom, generacije polako jenjavaju, broj učenika se smanjuje, a pojedine generacije počinju raditi u kombiniranim odjeljenjima što krajem osamdesetih postaje i česta praksa.
Pored nastavnog osoblja, škola je redovno imala zaposlenog i podvornika. Prvih je godina podvornik bila Joza Pavlović. Poslije izvjesnog previranja oko izbora novog podvornika, dužnost je preuzela Ivka Pavlović i obavljala je do 1981. godine kada je zamjenjuje Marija Paradžik. Izvjesno vrijeme pred rat dužnost podvornika obavljale su Ruža Katić i Ana Anđelić. Podvornik je bio zadužen da se brine o čistoći i urednosti objekta škole i školskog dvorišta, a u zimskom periodu da pripremi ogrjev iloži peći u učionicama.
Vrelo: Ivo Lubina, "Škola u Vrbovcu", str.23-27