Špiclov

Na litici, tri metra iznad ruba kolnika, gdje se mo­že nalijepiti više velikih plakata, crnim je sprejem, velikim slovima ispisano: Špiclov! Od plakata je na litici ostao samo trag ljepila i komadić papira koji se presavio, i ono što mu je bilo lice sada je okrenuto kamenu. Suhom bagremovom granom podižem presavijeni papir i ta­mo nalazim žmirkavo nasmiješeno oko Žepe Bevande s pla­kata na kojem su on, Esma Frčko i onaj za koga se ne zna je li gangster ili političar obećavali mnoštvo radnih mjesta. Dakle, špiclov se odnosi na žmirkavo oko. Nego što!

Nakon izbora za zastupnike Sabora, na kojima je Žepe iz­gubio, i nešto prije izbora za predsjednika države, koji su usli­jedili kad je prvi predsjednik umro, čim se počelo govoriti o Žepinoj kandidaturi, »Slobodno Primorje« je objavilo nekoli­ko dokumenata iz kojih se jasno vidjelo da je Žepe Bevanda u mladosti bio doušnik zloglasne jugoslavenske tajne policije, i da je doušnik ostao i kad je postao član Predsjedništva jugos­lavenske države.

Među dokumentima se nalazila doušnička iskaznica sa slikom Žepe Bevande i putni nalog da Žepe ode u Lyon k svom tetku Stanku Rogulji, trgovcu nekretninama, i otuda po­liciju izvještava što radi hrvatska emigracija, a posebno što ra­di i kuda se kreće Milo Ciglar, Šef katedre ruskog jezika na sveučilištu u Lyonu.

Među dokumentima nema njegovih izvještaja iz Lyona koji bi trebali opravdati putne troškove i primljene dnevnice, ali se iz novinskih vijesti zna da je, četiri godine nakon Žepina gostovanja kod tetka Rogulje, Ciglar nađen ustrijeljen u svom stanu. Njegova je smrt prikazana kao međusobni obračun emigranata.

Među objavljenim dokumentima nalazi se i zapisnik in­formativnog razgovora s agentom tajne službe, u kojem Žepe, samo godinu dana prije nego će zajedno s njim osnovati stran­ku opasnih namjera, denuncira prvog predsjednika i sve koji su imali namjeru osamostaliti hrvatsku državu.

Za svakog kandidata ta bi otkrića bila dovoljna da od kandidature odustane. U svakoj bi zemlji takvog čovjeka, ako sam ne bi htio, privoljeli da svoju kandidaturu povuče. Ali, niti je Žepe Bevanda kakvi su drugi ljudi, niti je hrvatska de­mokracija tako razvijena da će takvoga, ne bude li sam htio, na povlačenje prisiliti.

Zanimljivo je kako se Žepe ponio prema objavljenim do­kumentima, koji su, jedan za drugim, tiskani u nekoliko dana. On nije nijekao ni jedan od tih dokumenata. Nije ni mogao jer se to nijekati nije dalo. Ali je za list koji je to objavio, za »Slo­bodno Primorje«, rekao ono isto što je, najvjerojatnije, rekao policiji za šefa katedre ruskog jezika u Lyonu - za Miju Cigla­ra - da je nacist i fašist, a za »Slobodno Primorje« da su nacis­tičke i fašističke novine.

Svatko će normalan upitati zašto bi »Slobodno Primorje« bile fašističke i nacističke novine ako su objavile dokumente tajne policije, kad nema novina koje nešto slično nisu objavi­le? Uzaludno je logiku Žepina mišljenja tražiti u logici. Naz­vati svoga protivnika nacistom i fašistom, poznata je manira svih koji su, kao Žepe Bevanda, imali sliku u doušničkoj is­kaznici i na doušničkom kartonu. Poznata manira, poznata ambra!

Ipak, kad je novinarka Rozalija Jakubek, iznervirana iz­bjegavanjem odgovora, predsjedničkog kandidata upitala, kad sve zaobilazi, drži li on da je bar njegova slika u doušničkoj is­kaznici vjerodostojna, razgoropađeni joj je Žepe odgovorio:

- Pa što! Slika je moja. Onda sam bio ono, a sada sam ovo! Samo se magarac rodi kao magarac i kao magarac krepa. A čovjek se mijenja, u mladosti je nezreo, nedorastao zadatku, kakav sam ja bio, a umire kao mudrac, kakav ću ja umrijeti. Tako će biti, ja to tvrdim i jamčim.

Neki su u mudrost starog Žepe, koji je u mladosti bio opasan dripac, povjerovali i on je na izborima pobijedio. Neki nisu vjerovali da od neodgojena dripca može postati mudar i pravedan čovjek, pa su ispod njegove slike napisali: Špiclov!