Čemu sve to?

U nedjelju ujutro, u sedam sati, 'četa tamanitelja' otputovala je vla­kom na Bledsko jezero, na odmor. Tada to nisam znao, o tome sam doznao tek mnogo kasnije, kad su se ti mesari vratili u svoje jedini­ce, u međuvremenu premještene u Makedoniju. Pričali su mi kako su kao nagradu za pokolje što su ih načinili kod Kočevja dobili dvanaestodnevni odmor na Bledu, gdje su bili smješteni u nekadašnji luksuzni hotel. Dobivali su dobru hranu, išli na plivanje, imali na raspolaganju jedrilice i prisustvovali priredbama koje su posebno za njih svake večeri izvodili glumci amateri iz glavnog štaba njihove, 26. dalmatinske divizije. Osim toga, svaki 'tamanitelj' dobio je po dva-tri odlikovanja od vlade, a uz to zlatne satove, kamere i druge vrijedne darove.«

S Titova stajališta, te su medalje itekako zaslužne. Napori tih dana ubrali su svoj danak i od tih odabranih, snažnih i povjerljivih ljudi: »Čuo sam da su neki od njih poslije dobili padavicu; takozvana parti­zanska bolest, od koje su patili, bila je možda oblik živčanog sloma.« To se čini vjerojatno; u Sovjetskom Savezu Ministarstvo unutrašnjih poslova imalo je vlastito lječilište za oficire, iscrpljene od napora u neprestanim »ispitivanjima« koja su obavljali. Jedan funkcionar toga ministarstva kaže: »Statistički je dokazano da tri godine rada u ope­rativnim organima pretvaraju čovjeka u neurastenika.« Uobičajeni simptomi toga su impotencija i ovisnost o drogi, najčešće morfiju i kokainu.

Drugi partizan koji je obavljao slične dužnosti potvrđuje taj prikaz i dodaje zanimljive pojedinosti:

»Ne znam točno koliko je željezničkih transporta zarobljenika sti­glo u toku sedam ili osam dana što smo ih proveli u Kočevju. Ti su vlakovi obično ulazili u kolodvor kasno navečer ili čak pred zoru. Komunistička vlast nije željela da civilno stanovništvo u gradu sazna što se zbiva. Svaki je vlak imao deset do dvadeset stočnih vagona, a zarobljenici su stizali posve iscrpljeni i gotovo nasmrt izgladnjeli. Znali su što ih čeka, no bili su previše umorni i utučeni da bi se zbog toga zabrinjavali... Zadatak mi je bio da pratim zarobljenike od vlaka do baraka i njihovog konačnog smještaja. Kako sam to ra­dio samo jedan dan, mogu samo nagađati o broju zarobljenika koji su dovedeni u Kočevje na klanje. Od drugih koji su bili ondje raza­brao sam da je moglo biti dvadesetak tisuća poklanih. Specijalna četa očeličenih marksista bila je formirana upravo za obavljanje tih smak­nuća..«

Kad je masovni pokolj dovršen, ždrijelo jame minirano je i posve zatrpano. Vjerojatno je da su mnogi među posljednjim žrtvama bili još živi kad se to događalo. Poslije su na tom mjestu posađeni mladi arišj, slično kao što su Sovjeti pokušali prikriti mjesto svog zločina u "Katynu. Danas je na cijelo to područje zabranjen pristup, no prije nekoliko godina jedan je slovenski emigrant u posjetu domovini do­šao na to mjesto i fotografirao ga. Na njegovim se snimkama vidi kako mladi ariši očito odudaraju od samorodnih breza, omorika i ari­ša koji su ondje već rasli u doba pokolja Mjesto gdje je bio otvor jame jasno se razaznaje po uleknuću koje je nastalo slijeganjem tla pošto je jama bila zatrpana. Na okolnom drveću posjetilac je vidio znakove koji pokazuju da preživjeli rođaci stavljaju na kocku svoje živote kako bi odali počast žrtvama. Na okolnim stijenama vidio je ostatke svijeća, o jednoj grani visila je krunica, križevi su urezani u koru stabala.

Većina zarobljenika iz logora Viktring koje su Britanci izručili ko­munistima poklana je kod Kočevja. Kako pokazuje broj žrtava, OZNA je uložila krajnje napore da se to golemo klanje obavi u što kraćem vremenu i »ljudski cjevovod« od Viktringa do Kočevja bio je zagušen utranzitnim logorima u Škofoj Loki, Kranju i Šentvidu. Osim brzine, operacija je zahtijevala i efikasnost, a iznad svega što veću tajnost. Zato su Britanci morali osigurati još jednu liniju, koja je išla od Bleiburga u britanskoj zoni u Austriji do Celja i Maribora. Taj je put vodio do još jednog mjesta pokolja, podjednako strašnog kao što je kočevska jama.

Janez Dernulc bio je u drugom transportu domobranaca koji je 28. svibnja krenuo iz Viktringa u Bleiburg. Njegov zapovjednik, ofi­cir, rekao mu je da idu u Italiju i stoga je Dernulc osjetio olakšanje kad se penjao u kamion. No ubrzo su ga obuzele zle slutnje. Umje­sto da putuju na zapad, prema Tarvisiu, očito je da su se vozili na istok. U Bleiburgu su doživjeli težak šok kad su izručeni partizani­ma, koji su ih ondje čekali, i zatim prevezeni vlakom preko granice, u Dravograd. U Slovenjgradecu, četiri stanice dalje, proveli su noć u nekoj školi. Ondje su podijeljeni po kategorijama i odmah doživjeli u kupaonicama teška batinjanja — Dernulc ih je nasreću izbjegao. (Treba reći da je u Dravogradu imao sjedište jedan britanski oficir za vezu koji je provjeravao da li se sve odvija kako treba, i ne čini se vjerojatnim da on nije znao ništa o mučenjima i pokoljima koji su se događali u vrijeme kad su njegovi pretpostavljeni u Bleiburgu izruči­vali stotine četnika partizanima.)