Antiboljševizam Ante Pavelića
Hrvati su osoben narod. Skloni su svakog novog "vođu" koji im se nametne ili ga sami izaberu, dočekati kao Spasitelja, bezrezervno mu se pokloniti, izraziti mu krajnju odanost i podložnost, i stoički, "radi višeg interesa", trpjeti sve njegove prohtjeve, lopovluke, pa čak i zločinstva A onaj malobrojni sloj kritičke inteligencije koji vidi i upozorava da je "car gol", i svakog pa i najbezazlenijeg kritičara "Poglavara", ne samo da proglašavaju unutarnjim državnim neprijateljem ili plaćenikom vanjskih sila nesklonih Hrvatskoj, nego i neprijateljem cjelokupnog hrvatskog naroda (svedenog na puk), kojega se denuncira, omalovažava, a nerijetko mu prijeti i fizičkom likvidacijom, ili ga se u najblažem slučaju proglašava neznalicom i šarlatanom koji ne shvaća kretanja povijesne zbiljnosti i silnice svjetskih kretanja.
I tako "oficijelna povijest" ove zemlje počinje s dolaskom svakog novog vlastodršca, svake nove vlasti, koja se, k tome, bez imalo stida proglašava još i demokratskom.
A kada takav "poglavar" siđe s vlasti, uglavnom zbog svoje fizičke dotrajalosti ili više sile, slika se stubokom mijenja. Oni koji su ga najviše obožavali, najveći su njegovi protivnici. Pljuju po njemu, blate ga još mokrih obraza od suza koje su za njim lili, bacaju na njega drvlje i kamenje kao na najgoreg skota i vucibatinu koja je živjela na ovim prostorima, ne prezajući ni od toga da ga ocijene zločincem i izrodom hrvatskog naroda.
A potom se pronalazi novi "poglavar", novi "vođa", novi Spasitelj, i cjelokupna komedija počinje iznova.
Tako je to u novijoj hrvatskoj povijesti bilo s Antom Pavelićem, Josipom Brozom, a sada i s Franjom Tuđmanom.
Hoće li se ikada ta društvena komedija zaustaviti? I što će se dogoditi novom "vođi" ako se usprotivi "želji" naroda da bude njegov Spasitelj, njegov veliki Vođa, ako se usprotivi tome da povijest hrvatske države počinje njegovim dolaskom na vlast?
No, pored "oficijelne povijesti" koju pišu pobjednici, na svu sreću, postoji i stvarna povijest koju piše vrijeme i koju nije moguće ni s čim izbrisati, jer bez nje nijedan narod nema ni budućnosti! I svatko u njoj treba i dobit će ono mjesto koje mu pripada, ako mu pripada.
Tu sudbinu ne može izbjeći ni Ante Pavelić koga se danas uglavnom povijesno pamti kao poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, "tipične tvorevine fašističke Osovine" koja je izgubila rat, pa prema tome i kao "ratnog zločinca", iako protiv njega nikada nije podignuta takva i slična optužnica.
Kakvo i koje će mjesto Ante Pavelić zauzeti u hrvatskoj povijesti, ovisi o tome tko će tu povijest pisati.
Ako će je pisati oni koji drže da je Hrvatska kao država "pogreška svijeta", oni "koji pišu i govore da je Hrvatska malena, a da bi mogla sama za sebe postojati, da je presiromašna, a da bi se mogla sama uzdržavati, i da je hrvatski narod bedast, a da bi mogao sam sa sobom upravljati..", onda je Ante Pavelić zaista zločinac, jer se drznuo razbijati jugoslavensku državu, u kojoj je prema mišljenju svijeta Hrvatsko pitanje bilo unutarnje političko pitanje, "izraz nezadovoljstva Hrvata administrativnim uređenjem države", a nikako međunarodno pitanje kojim bi se svijet trebao baviti, pa ga je ta država s pravom osudila na smrt kao državnog neprijatelja.
Ako će hrvatsku povijest pisati oni koji drže da i Hrvati imaju pravo na svoju državu i da je ona za njih jedino rješenje, ukoliko žele biti slobodni i da ih nitko ne izrabljuje, onda je mjesto Ante Eavelića u hrvatskoj povijesti potpuno drugačije i ono obuhvaća razdoblje od preko dva i pol desetljeća, od dvadesetih godina, pa sve do njegova silaska s povijesne pozornice 1945. godine.
Ante Pavelić je bio hrvatski nacionalist koji se nakon tragičnog desetljeća zajedničkog življenja Hrvata i Srba u Jugoslaviji, uvjerio da je rješenje "Hrvatskog pitanja" moguće samo u osnivanju samostalne hrvatske države, što je prvi javno i otvoreno izrazio već tijekom predizborne agitacije za izbore 1927. godine.
Na sjednici Narodne skupštine u Beogradu (28. 10.1927.), u ime Hrvatskog bloka pročitao je "Programsku izjavu" u kojoj se govori da je "prošlo tisuću godina od osnutka hrvatske države koja je od 925. godine postojala neprekidno, sad kao posve nezavisna, sad u zajednici s drugim narodima, a vazda kao zasebno državno pravno tijelo. Kroz to dugo vrijeme hrvatski je narod u teškoj borbi izgradio i organizirao svoj nacionalni i državni život, da je postao poznatim članom zapadne civilizacije kojoj je kroz vjekove bio obrana i bedem... Toga svog državnog prava i po njemu osnovane državne samostalnosti nije se hrvatski narod odrekao nikada, pa ni u kraljevini SHS. Ovo stanje ugrožava pravnu sigurnost, kulturni i privredni život uopće, a napose je hrvatski narod dovelo u očajno stanje. Nametnuti centralizam oduzeo mu je državno-pravni individualitet izgrađen na tisućugodišnjem državnom pravu, a današnji način vladanja iscrpljuje ga ekonomski i sustavno osiromašuje... U Izjavi se ističe, da hrvatski narod ovakvo stanje nije htio, ono ne odgovara ni njegovoj prošlosti, ni njegovoj potrebi u sadašnjosti.
"Prosvjedujući s toga protiv ovoga stanja nametnuta hrvatskom narodu izjavljujemo, da učestvovanje Hrvatskog bloka u parlamentarnom radu Narodne skupštine ne znači da to faktično stanje priznajemo i odobravamo. Naprotiv, Hrvatski blok će svim zakonitim sredstvima raditi, da se odnošaj hrvatskog naroda iz temelja izmijeni uspostavom hrvatske državne samostalnosti.
Tako će hrvatski narod, zaključuje se u Izjavi, po svom državnom Saboru u Zagrebu, kao zakonodavnom tijelu, samostalno odlučivati o svom političkom, privrednom i kulturnom životu."
Pavelić u više navrata ističe: "Nema autonomija, federacija i drugih prijevara i podvala Toga mi nećemo. Mi hoćemo punu slobodu, a ta je samo u hrvatskoj republici, u samostalnoj i nezavisnoj državi."... Hrvatski je narod u času raspada Austro - Ugarske izgubio svoju autonomiju protiv vlastite volje, te zahtjeva obnovu svoje države, nezavisne od Srbije i Jugoslavije, obnovu države koja bi bila suverena u svakom pogledu. Osnivanje Jugoslavije 1918. godine drži najcrnjim danom u povijesti hrvatskog naroda. I toga je dana počinjen veliki zločin na hrvatskom narodu... "Glavnjače u nas u Hrvatskoj nisu bile, no 1918. godine čitava je Hrvatska pretvorena u Glavnjaču".
Jugoslavenska je država, po njemu, bik sagrađena na dvjema izmišljotinama, tj. da su Hrvati i Srbi jedan narod, i da Hrvati žele jugoslavensku državu, a u stvarnosti, jugoslavenska je država stvorena protiv volje i bez pristanka hrvatskog naroda, na prijevaru, nasilno, što dokazuju i prosvjedi u Zagrebu nakon samo pet dana od proglašenja zajedničkje države.
"Podvrgavanjem Hrvatske jarmu Beograda nastala je, isticao je, situacija koja ne samo da nije konsolidirala odnose u tom dijelu Europe, nego je, što više, otvorila vrata novim neizbježnim sukobima koji se tamo odigravaju već više od deset godina, a koji će u dogledno vrijeme odjeknuti po čitavom svijetu, i to ne bez teških posljedica". Već 1929. tvrdi, daje jedino uspostavom Hrvatske države moguć trajni mir na Balkanu.
Svaka državna zajednica s nekim drugim narodom, bila bi Hrvatima na štetu. Samo nezavisna država Hrvatska može održati potrebne preduvjete za održavanje i napredak hrvatskog naroda." A "slobodna i nezavisna hrvatska država uredit će svoje odnose sa drugim državama, politički i pravno, onako kako to odgovara volji i predaji hrvatskog naroda, kao i njegovim gospodarskim probicima koji su isključivo usmjereni prema srednjoj Europi i Jadranskom moru. Još nikada nije Hrvatska u svojoj prošlosti bila vezana uz Francusku, Rusiju ili uz zemlje Male Antante." Što se tiče restauracije Habs-burgovaca "u širokim slojevima hrvatskoga naroda, a ni među intelektualcima, nema nikoga tko pomišlja na ponovno uspostavljanje Habsburgovaca u Hrvatskoj, pa ni takvih koji tu mogućnost potajno priželjkuju..."
Još 1927. godine tvrdi: "Ono pokoljenje, ti. onaj rod koji bi u nevolji smalaksao i napustio svoju borbu i rad za pravo te sadašnje i buduće cjeline, teško bi sagriješio pred svojim potomstvom, propustivši možda otklonitii još veću nesreću koja bi mogla stići potomstvo".
Uvjeren je da nema nikoga tko ne bi mogao vjerovati da hrvatski narod ne može izvojevati svoju slobodu i postići da bude gospodar u svojoj kući, ali isto tako izjavljuje da se varaju oni koji misle da se stanje u državi SHS može popraviti "ljupkim riječima".
"Mi ne možemo da se borimo s molitvenikom u ruci protiv šumadijskih razbojnika," jer... "...na ljutu travu treba mečatiljutu vatru". Prema tome: "Naša borba neće ostati samo kod riječi. Ona će prijeći u djelo.
Naša borba neće prestati dokle god ne bude polučen dlj: uspostava posve nezavisne i samostalne države Hrvatske. " Svjestan je da ne treba čekati pomoć ni od koga. "Ako skrstimo ruke i čekamo da nam kulturni svijet pomogne, i naša unučad umirat će u ropstvu. Ako želimo da vidimo svoju domovinu slobodnu, treba da zasučemo rukave i pođemo u borbu... Ta će borba biti teška i velika, ali je i veliko zlo u kome se nalazimo..."
Ipak, on i dalje nastoji da s "Hrvatskim pitanjem" upozna svijet, kako bi se ono ipak riješilo zakonitim, mirnim putem, pa 1. rujna 1929. predaje Društvu naroda u Genevi svoj memorandum, ističući u njemu da je hrvatski narod davao dokaze da se ne odriče svoga prava na samoodređenje. Za nj se borio miroljubivim i zakonitim sredstvima, jer je bio uvjeren da je mir najveće dobro čovječanstva... Ali to mu je onemogućavala Srbija koja mu je oružanom silom nametnula dinastiju i svoju hegemoniju, pa od onda postupa s Hrvatskom kao sa osvojenom neprijateljskom zemljom.
Da bi izbjegao izvršenje izrečene mu smrtne kazne, 1929. godine, preko Austrije odlazi u Italiju gdje nastavlja svoje političko djelovanje usmjereno na stvaranje samostalne hrvatske države, razgranjujući svoje djelovanje i u Hrvatskoj i u inozemstvu.
Krajem 1929. i početkom 1930. godine predložio je da se povede plebiscit pod nadzorom Europe, i "ako se velika većina hrvatskog naroda ne odluči za otcjepljenje od Srbije, spreman sam otići u Beograd i staviti se na raspolaganje srpskim vodećim krugovima, da bi se nada mnom izvršilla smrtna kazna koja je protiv mene izrečena prošlog ljeta."
Kako svi apeli nisu imali nikakva učinka, a svijet je ostao gluh na sve hrvatske zahtjeve, Pavelić je u inozemstvu počeo osnivati hrvatska udruženja: 1930. u Belgiji osniva Hrvatski savez da bi u njemu udružio sve Hrvate koji žive u inozemstvu. Godinu dana kasnije (1931.) u Južnoj Americi s istim ciljem osniva društvo Domobran. Dana 1. lipnja 1932. godine, uz suglasnost talijanskih vlasti osniva u Italiji Ustaški pokret (Ustaše - Hrvatska revolucionarna organizatija-UHRO) kao vojnu organizaciju sa zadaćom, "da svim sredstvima, pa i oružanim ustankom oslobodi Hrvatsku ispod tuđinskog jarma, da bi postala potpuno samostalna i nezavisna država u čitavom svom narodnom i povijesnom području. Kada to bude postignuto, Ustaški pokret će svim sredstvima braniti državnu samostalnost Hrvatske". Formiraju se i ustaški logori u Italiji i Mađarskoj, gdje se izvodi i vojna obuka. Godinu dana kasnije "obnarodovao" je i Načela ustaškog pokreta u 17 točaka.
Ustaške organizacije osnivaju se i u Hrvatskoj (Lika, Rijeka, Lastovo..) Pod plaštem sportskog društva u Zagrebu se (1933.) osniva i Hrvatski domobran, u čijim se okvirima stvaraju "ustaški rojevi".
U inozemstvu organizira i vrlo razgranatu izdavačku djelatnost. U Buenos Airesu (1930.) počinje izlaziti Domobran; u Berlinu Nova Ves; u New Yorku, Chicagu, Rtsburghu... Nezavisna država Hrvatska; u San Franciscu Hrvatsko pravo; u Berlinu Die Kroatische Frage; u Beču Grič, Budućnost.., a sredinom 1931. u Beču izlazi i Pavelićeva knjiga: "Aus dem Kampfe um den selbstandigen Staat Kroatien"...
U svojoj borbi za samostalnu i slobodnu državu Hrvatsku, Paveliću su se suprotstavila tri snažna i organizirana protivnika:
(1) jugoslavenska država sa svojom cjelokupnom policijskom i vojnom silom i ustrojstvom. Režim u Beogradu nastojao je pod svaku cijenu uništiti hrvatski nacionalizam, koji je postao neposredna opasnost za opstanak jugoslavenske države. Išlo se je dotle da je u Skupštini izvršen atentat na Radića, "koji nije djelo jednog čovjeka i plod slučajnog uzbuđenja, već unaprijed smišljeno i dogovoreno djelo", a krajem iste godine kralj Aleksandar izravno izaziva Hrvate umirovljujući zagrebačkog župana Petra Zrelca, da bi na njegovo mjesto postavio Srbina, pukovnika Vojina Maksimovića. Da se ne govori o državnom teroru, obznanama i Vidovdanskim ustavima.
(2) komunistička partija Jugoslavije koja je aktivna od 1919. godine i koja sa svog internacionalističkog stajališta zagovara komunizam po uzoru na ruski boljševizam, te joj je cilj stvaranje Jugoslavije kao boljševičke države, a protiv je samostalne hrvatske države. "Komunisti Jugoslavije bjli su oduvijek najbolji Jugoslaveni, uvjeren je Pavelić, jer jugoslavenstvo odgovara komunističkoj ideologiji o stvaranju narodnosno pomiješanih državnih oblika, na kojem načelu počiva i sovjetsko carstvo. Komunisti su već 1919. godine nazirali svoju sliku komunističke Jugoslavije, isto onako kao što su Židovi primili ovu državu i ovo ime s najvećim veseljem. Komunizam i Židovstvo u tom se pogledu potpuno podudaraju i zajednički rade protiv narodnog (nacionalnog) oslobođenja Hrvatske. Osim toga i Komintern stoji na stajalištu da se boljševički ciljevi mnogo lakše postižu u jednoj nesređenoj podmitljivoj i, uslijed hrvatsko-srpskili suprotnosti, razdrmanoj državi, nego u narodnosno čistoj Hrvatskoj državi, čije narodnosno jedinstvo, zdravo seljaštvo, jaka srednjoeuropska uljudbena predaja (kulturna tradicija) i povijesno poslanstvo (misija) jesu tvrđave Zapada protiv Istoka; tvrđava upravo stvorena od sudbine da bude brana protiv boljševizma. Zbog toga se boljševici zalažu za održavanje jugoslavenske države, te se bore s upravo neizmjernom mržnjom protiv našeg narodnog pokreta za nezavisnošću. Zbog toga su beogradski vlastodršci podupirali mandzam i komunizam u Hrvatskoj.
(3) Srbi u Hrvatskoj koji se kao produžena ruka beogradskog režima organiziraju u tajne i javne poluvojne i političke organizacije. Te srpske organizacije u Hrvatskoj, podržavane i podupirane iz Beograda, djeluju u dva pravca:
- na izazivanju maksimalne nacionalne netrpelji vosti prema Hrvatima, čime se nastojalo Srbe uvući u masovni nacionalni pokret;
- u naglašavanju tragične sudbine Srba, čime se u prvi plan izbacila parola o potrebi odbrane srpstva i srpske tradicije.
Nakon sloma jugoslavenske države, predsjednik općine Knin, traži od Talijana "u ime 100.000 pravoslavnih Srba sjeverne Dalmacije" da se to područje pripoji Italiji, odnosno da Italija anektira cijelu Dalmaciju. Srbi iz Trebinja traže da Italija okupira Hercegovinu (i Dubrovnik). Predstavka se upućuje "ne samo kao želja izbjeglica iz Hercegovine, nego i kao želja izbjeglica iz Hercegovine i svih srpskih zemalja". Takve se predstavke upućuju i iz Like i Istočne Bosne. Organizirana je čitava mreža odbora i povjerenika "ugroženih Srba" u Hrvatskoj (Šibenik, Kistanje, Benkovac i Obrovac), koji "objašnjavaju" teškoće Srba u Hrvatskoj, uz stvarne i izmišljene priče o zločinima, sažaljevaju se nad sudbinom Srba u Hrvatskoj, prijete Hrvatima osvetom, itd...
Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. godine Srbi u Hrvatskoj su doživjeli kao mahanje crvenom krpom pred razjarenim bikom. Već u svibnju iste godine kad praktički hrvatska država nije ni organizirana, u Hrvatskoj je organiziran masovni četnički pokret, koji se usprotivio novoj državi. Tako je 23. srpnja u Benkovcu održan sastanak nacionalističkih srpskih elemenata u duhu prijateljstva prema kraljevskoj oružanoj sili i talijanskoj zastavi. Pet dana kasnije slijede i prve oružane akcije pobunjenih Srba. U Plavnu, a kasnije u Polači i Erveniku, napadnuta je oružnička postaja, a u selima Golubiću, Strmcu, Otonu, Očestovu, Padanima i drugdje dolazi do otvorene srpske pobune protiv hrvatske države. Četnički vođe, kao pop Đujić u Strmcu, Popović u Biskupljanima, Bogunović u Polači, polažu zakletvu protiv
NDH. Početkom listopada Knin je osvanuo pun četnika od kojih je većina na glavi nosila šajkače i bila odjevena u razne četničke odore, koji su izazovno u brojnim skupinama stupali po Kninu, na čelu s Momčilom Đuji-ćem... "Stanovništvo Like i četnici" mole talijansku vojsku da smesta zauzme ćelu zonu provincije jer ne može više da živi od hrvatskog tlačenja".
Pavelić je bio svjestan da u takvim prilikama, nije moguće ostvariti samostalnu hrvatsku državu vlastitim snagama, te da treba pomoć dovoljno jakih saveznika, ali i toga da će to "savezništvo" trebati i platiti. Procijenio je (kao pedeset godina kasnije i Franjo Tuđman) da je uspostava samostalne hrvatske države vrijedna svake cijene, pa čak i privremenog odricanja od dijela hrvatskog teritorija.
Kako je Europa "Hrvatsko pitanje" držala, kao što je već rečeno, "unutarpolitičkim pitanjem Jugoslavije", jedini saveznici na koje seje Pavelić mogao osloniti bili su fašistička Italija i nacionalsocijalistička Njemačka, koje je on kao nationalsodjalista držao jedinim dostojnim protivnicima komunizma, jer su talijanski fašizam i njemački nacionalsocijalizam antiteza komunizma Fašizam je na Zapadu nikao na razvalinama demokracije, koja se, držao je Pavelić, nije bila u stanju suprotstaviti boljševizmu koji je iz Rusije počinjao prodirati na Zapad (Mađarska, Bavarska). Zato je po njemu fašizam najprije trebao odstraniti demokraciju koja se pokazala nedoraslom i nesposobnom za borbu s boljševizmom.
Ova dva velika pokreta, "fašizam kao pokret ideja i naroda, boljševizam kao sljub barbarstva i razaranja, dijele među sobom veliki dvoboj, a demokracija je samo vlasnik polja na kojem se taj dvoboj odvija, a kad se borba završi, na polju neće ostati ni zelene trave od "demokratske ideologije" i demokratskog društvenogponetka" bio je uvjeren Pavelić.
Beskrupuloznost jugoslavenskog režima s jedne strane, te jugoslavenstvo komunističkih organizacija, s druge, utjecali su na Pavelića da je bio ogorčeni protivnik svakog internacionalizma, a posebno boljševizma kakav je bio realiziran u zaostaloj Rusiji, u čijim se osnovama nalazi njegovo prerastanje u svjetski poredak. Sve je to bilo u suprotnosti s njegovim idealom, nacionalnom državom, te se on u skladu sa svoji svjetonazorima, a i iz nužde, priklonio silama Osovine, čijom pomoći je mislio ostvariti san svih Hrvata - slobodnu hrvatsku državu.
I u tome je uspio. 10. travnja 1941. godine pod okriljem Njemačke i Italije, proglašena je u Zagrebu Nezavisna Država Hrvatska, kojom je ostvaren dugo sanjan hrvatski san, a u kojoj je on pet dana kasnije preuzeo vlast, suočen s jedne strane s četničkim, a s druge strane partizanskim otporom.
Cijena proglašenja, uspostave i održanja "Nezavisne Države Hrvatske", koliko god ona bila dugo sanjani hrvatski san, ipak je bila pre\dsoka. Bez pomoći onih pod čijem okriljem je osnovana, čijoj se ideologiji morala pokoriti ako je željela opstati, a koji su bili ratni gubitnici, ona se, suprotstavljena sa srpskom pobunom i partizanskim pokretom koji su budućnost Hrvatske vidjeli u Jugoslaviji (Srbi u Jugoslaviji kao velikoj Srbiji, a partizani u komunističkoj Jugoslaviji), nije mogla održati.
Na tlu Hrvatske buknuo je krvavi rat između hrvatskih nacionalista, srpskog četničkog pokreta i partizana, od kojih su se jedino hrvatski nacionalisti borili za hrvatsku državu. U tom ratu nije bilo nevinih. Zločine su činile sve tri strane, a uz njih i okupator (Nijemci, Talijani). Samo što su se četnici na vrijeme priklonili partizanskom pokretu koji je bio na strani Saveznika, ratnih pobjednika Jedino su borci za Hrvatsku kao samostalnu državu do kraja rata ostali na strani gubitnika, sila Osovine, i tako, zajedno s njima, označeni jedinim ratnim zločincima i gubitnicima, iako su kroz sve to vrijeme vodili obrambeni a ne osvajački rat.
Kako je po svjetonazoru i sam bio nacionalista, ogorčeni protivnik boljševizma i demokracija zapadnog tipa, Pavelić se nije mogao otrgnuti od fašističke, odnosno, nacionalsocijalističke ideologije i prikloniti se Saveznicima, niti je to od njega bilo realno očekivati, pa prema tome ni usmjeriti hrvatski brod u druge, savezničke, pobjedničke, vode. Oni koji su to htjeli (a možda i mogli), nisu imali "kritičnu masu" koja bi bila u stanju izvršiti taj prevrat.
Porazom sila Osovine, koji je ujedno značio i poraz fašističke i nacionalsocijalističke ideologije, tragično je završio i eksperiment osnivanja samostalne hrvatske države.
Trebalo je proći pola stoljeća daše na razvalinama komunizma i samoupravne socijalističke Jugoslavije, ali, nažalost opet ratom, ponovno ostvari hrvatski san - samostalna, demokratska hrvatska republika, ali ovaj puta vlastitim snagama, bez potrebe za ičijim pokroviteljstvom ipotčinjavanjem -jugoslavenstvu i velikosrpstvu nasuprot
..............................
Iz knjige Ante Pavelića „Strahote i zablude“
Dr. Franjo Letić
UVODNA RIJEČ
Kada se danas povede riječ o komunizmu, nije više moguće ne vezati govor o njemu s načinom vladanja, s političkim, socijalnim i državnim ustrojstvom, što ih je donijela takozvana "Oktobarska revolucija", i kako su ih zaveli u Rusiji protagonisti te revolucije na čelu s Lenjinom, a nakon doma carstva i nakon kratkotrajnog života građanske republike, koja ga je bila pokušala naslijediti. Sve ono što se od vajkada vezalo uz pojam, nauku i načela komunizma, po naravi stvari se danas nužno gleda kroz prizmu ruske boljševičke revolucije i kroz prizmu posljedica, što ih je ona proizvela u Rusiji, u Europi i u svijetu uopće, u političkom, u ekonomskom i socijalnom životu naroda, a napose, u moralnom životu čovjeka.
Komunizam je iz carstva gledanja (teorija), zasada (hipoteza) i znanstveno-književnih proučavanja prešao u pojas stvarnosti (realnosti), i to kroz pokusnu spravu (retortu) moskovskih boljševika. Tu se on sada bori s valovima života i zakonima ustrajnosti, koji vladaju, kako u prirodi, tako i u životu ljudi i naroda, što više, tu on iskušava svoju snagu za ostvarenje svog univerzalizma (posvudašnjosti), što leži u njegovoj naravi, bez koje težnje (tendencije) ne bi imao ni pred samim sobom "nikakva prava na opstanak, pa i samo na čas uopće, a ni u samoj Rusiji.
Nije stoga danas više predmet rasprave sam komunizam kao takav, nego onaj i onakav, kakvog su boljševici u život priveli najednom ogromnom državnom području (teritoriju) i u području velikog ruskog naroda, te velikog broja manjih naroda, koji žive na tom području. Pitanje je sada, hoće li se taj i takav komunizam tu održati, te da li će, štoviše, postići i svoju općenitost (univerzalnost), to jest, hoće li se iz Rusije proširiti i na ostali svijet. Nu, najvažnije je pitanje, hoće H on narodu, stoje danas predmet njegovog eksperimentiranja (pokušaja), donijeti ono što su njegovi proroci nagovještavali i njegovi apostoli obećavali, a to je: sreća i zadovoljstvo te potpuno blagostanje. Ako tu sreću i blagostanje nije komunizam do sada u Rusiji donio, pitanje je, ima li izgleda da će ih donijeti u bližoj Hi daljoj budućnosti? Hoće li donijeti sreću ostalom čovječanstvu, a posebno je pitanje, u čemu bi ta sreća imala biti. Ili, nije li možda komunizam, bez ikakva ploda i koristi ruskom narodu, uništio i ono dobra što ga je tko u staroj Rusiji nazrijevao? Ne prijeti H on uništenjem svih onih stvarnih i moralnih dobara, što ih je čovječanstvo do sada stvorilo i podiglo, i to tek radi ostvarenja jedne vjerojatno, štoviše, zacijelo neostvarive ideje? Pa tko su i kakvi su ti ljudi što hoće čovječanstvo usrećiti tim novim poretkom, koji iz temelja postavlja naglavce sve ono, što je čovjek do sada bio navikao gledati na nogama, te konačno, kako se prema svemu tome drži i kako na to odgovara (reagira) ostali svijet i pojedini narodi?
To su pitanja, što se danas postavljaju sama od sebe i koja traže svoj odgovor.
A na ta pitanja odgovor mora imati svatko: ne samo oni koji stoje istaknuti na poprištu javnog i političkog života, te po tom i odlučuju o sudbini naroda, nego i svaki član bilo koje narodne zajednice i ljudskog društva uopće, jer se to tiče sviju i svakoga.
Čovječanstvo će se uskoro nad, možda već u jednom ciglom desetljeću, na raskrižju, na kom će imati odlučiti, hoće li poći putem rušenja svih dosadašnjih zasada života i pravila poretka, ili će udariti dalje putem razvitka (evolucije) već stečenih duševnih i stvarnih vrednota. Svaki će pojedinac snositi posljedice takve odluke, možda zauvijek neopozive, pa se stoga svatko mora i opredijeliti u svojoj svijesti te svrstati u onaj tabor u koji ga vodi osjećaj odgovornosti pred samim sobom i pred budućim pokoljenjima.
Svatko mora biti za vremena na čistu sam sa sobom i s onim što znači i što u sebi krije boljševizam, koji se nameće s tolikom preuzetnošću i nametljivošću, koji toliko obećava i koji danas toliko uznemiruje svijet te remeti javne prilike i odnose u svijetu.
Napose, treba svatko biti na čistu o tom, što se sprema i što bi predstojalo u slučaju pobjede boljševizma svim onim ustanovama i vrijednostima, što ih je čovjek do sada smatrao svojom srećom i svojim najvećim dobrom, a koje komunizam ne priznaje i koje boljševizam nemilosrdno progoni i iskorjenjuje.
Ako ovih nekoliko stranica ponuka na razmišljanje o svefmu tomu, njihova je svrha ispunjena.
O Božiću 1937.
Dr. Ante Pavelić
........................................